O POSTANKU AGAPA ILI VECERA LJUBAVI

Misljenje o postanku agapa u bogoslovskoj literaturi nije jos potpuno reseno. Uglavnom postoje dva misljenja koja se na to odnose. Po prvom misljenju agape ili vecere ljubavi ponikle su od mnogobozackih zajednickih trpeza, koje su ovi priugotovljavali posle prinosenja idolskih zrtava. No takvo misljenje ne moze se odrzati na polju kritike; agape dakle nisu mogle proizaci od neznabozackih zajednickih pirovanja usled toga sto se neznabostvo ocigledno razlikuje od pravog znacenja hriscanskih vecera ljubavi.

U neznabostvu su ta pirovanja nosila iskljucivo graanski karakter. Nacin ravnopravnosti i bratstva u njih se ocigledno sasvim razlikovao od hriscanskih agapa. Tako npr. u krug neznabozackog zajednickog pirovanja ulazila su lica po izboru, tj. lica koja su zauzimala visoki polozaj u drustvu, a pri drzanju hriscanskih vecera ljubavi prisustvovali su svi verni clanovi Crkve bez ikakvog obzira na njihov materijalni i drustveni polozaj. Mada su se vecere ljubavi sastojale iz dobrovoljnih priloga crkvene opstine, imala su pravo prisustvovanja i ona lica koja nisu donela nista, osobito kad se radi o sirotinji i strancima.

Po drugome misljenju agape su postale od jevrejskih zajednickih stolova (sofri), i ovo je misljenje opravdanije, samo je pitanje: kojem se vidu jevrejskih pirovanja agape odnose? To se pitanje namece stoga sto su Jevreji imali nekoliko slicnih pirovanja.

Prvi nacin ugoscenja bio je odmah posle zrtvoprinosenja. No ovaj nacin nije imao slicnosti sa agapama; stoga sto su pirovanja ovakve vrste priugotovljavana na racun pojedinaca, dok su agape cinjene iz sredstava cele opstine. Na agape ove poslednje vrste mogli su da dodju svi hriscani zvani i nezvani, dok na pirovanja pojedinaca nezvani nisu mogli prisustvovati, nego su dolazile ponajvise zvanice - srodnici i susedi.

Drugi nacin jevrejskih opstinskih stolova pravila je sama "sinagoga" na svoj racun za sirotinju i strance; dok su agape pripremane za sve verne, ne samo za sirotinju i strance i ne imajuci samo u vidu dobrodetelj, no glavni obrazac hriscanske vecere ljubavi imale su u religiozno-moralnoj svrsi - da ukrepe medjusobnu ljubav i bratstvo.

Treci nacin goscenja bile su - "praznicne trpeze". Po svedocanstvu Filona, za ovakvim trpezama nije bilo razlike izmedju sirotinje i bogatasa stoga sto su svi oni deca jednoga Oca. Josif Flavije opet svedoci da su se za ove trpeze skupljali verni u vrlo ogranicenom broju, obicno 10-20 dusa. Pri kraju vecere lomljen je hleb za sve prisutne i nosila se po redu casa s vinom, zatim je nacelnik sofre prinosio molitvu zahvalnosti Bogu, koju su svi prisutni glasno pratili. Po svrsetku vecere sakupljan je novac u zboru prisutnih u korist sinagoge i sirotinje. Ovakve trpeze drzane su obicno u dane subotne. Prvo mesto medju njima zauzimala je "trpeza pashalna" te sa ovom poslednjom i stoje u najtesnjoj vezi agape, hriscanske vecere ljubavi. Kao veza izmedju agapa i pashalnih trpeza posluzila je tajna vecera, koja je polozila osnov svetoj evharistiji i agapama hriscanskim. Agape su imale opsti karakter u Hriscanstvu, razlikujuci se od jevrejskih zborova i pirovanja. Tako s punim pravom mozemo tvrditi da su agape samo spoljasnjim vidom nalicile na judejsko pirovanje, no po unutrasnjem svom duhu i svrsi one su bile pojave cisto hriscanske.

O agapama prvo svedocanstvo nalazimo u Djelima apostolskim, gde se kaze: "...A svi koji vjerovase bijahu na okupu i imahu sve zajednicko. I tekovinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kako je kome bilo potrebno. I svaki dan bijahu istrajno i jednodusno u hramu, i lomeci hljeb po domovima, primahu hranu s radoscu i u prostoti srca; hvaleci Boga..." (2, 44-46). Iz ovoga se vidi da je sve sto su imali bilo opste, i prema tome mozemo kazati da su i trpeze u svemu bile zajednicke. U Prvoj poslanici Korincanima (11, 20-21) apostol Pavle govori: "...Kad se, dakle, sakupljate na jedno mjesto, ne jede se vecera Gospodnja; jer svako svoju veceru prije drugih jede, te jedan gladuje a drugi se opija".

Saglasno tumacenju sv. Otaca o agapama, nalazimo spomena u doticnim mestima i o nekim neredima koji su se dogadjali prilikom drzanja vecera ljubavi. Neredi su se sastojali u tome sto su hriscani jeli na vecerama ljubavi odeljeno - svaki za sebe. Bogati su se cesto opijali, a sirotinja je gladovala. U poslanici ap. Petra i poslanici Judinoj nalazi se ocigledno ukazivanje na vecere ljubavi u Hriscanstvu.

Svedocanstva Otaca nalazimo ponajvise kod Tertulijana Plinija, Kiprijana Kartaginskog, Avgustina, Zlatoustog i drugih. Osobito se potanko nalazi u Tertulijana. On govori: "Nasa vecera samim nazivom pokazuje na uzajamnu ljubav stoga sto sama rec agapa oznacava ljubav. Nase vecere provode se blagocestivo, na njima je sve blagoobrazno i ne dozvoljava se ikakvo besposlicenje i bezakonje. Razgovori se vode medju vernima - sakupljenim ponajvise takvima koji samo o Bogu govore. Vecere pocinju i svrsavaju uvek s molitvom". Slicno svedocanstvo Tertulijanovu nalazimo i kod Klimenta Aleksandrijskog.

Poredak pri svrsavanju agapa bio je po svedocanstvu crkvenih Otaca ovaj: u naznaceno od episkopa vreme hriscani su se sakupljali na odredjeno mesto, gde se prinosila molitva i prale se ruke. Bogatasi su podmirivali sirotinju jelom i picem. Istina, u nekim mestima, kako tvrdi M. Feniks, pice se sasvim zabranjivalo. Pri jelu i picu narocito se pazilo na umerenost. Posle sofre bilo je citanje Svetog Pisma, zitija mucenika, izvestaji od drugih crkava, poslanice pojedinih episkopa i predstavnika crkvenih. Takvim nacinom odrzavala se veza medju hriscanskim opstinama u vreme gonjenja od strane spoljasnjih i unutrasnjih neprijatelja Hriscanstva. Pri kraju je skupljana milostinja u korist udovica, sirotinje, bolesnika, zarobljenika i ostalih. Sabrana milostinja predavana je na rukovanje predsedniku agape. Za predsednike su vecinom birani episkop, prezviter, pa i djakoni. Kao sto vidimo iz Djela apostolskih (6, 1-6), djakone su u pocetku Hriscanstva sami apostoli postavljali za predsednike agapa. No u potonja vremena ova duznost je presla u ruke crkvenih poglavara. O tome imamo vise svedocanstava u istoriji Crkve. Tako npr. sv. Ignjatije Bogonosac kaze: "Bezakonito je svrsavati zrtvu prinosenja i ciniti vecere ljubavi bez episkopa". Dakle, moguce je tvrditi da su episkopi predsedavali na vecerama u vreme Ignjatija Bogonosca. Po tvrdjenju Tertulijanovom, na agapama su predsedavali "starci", tj. episkopi ili prezviteri.

Na agapama su ucestvovali svi koji su bili poznati Crkvi svojim bogougodnim zivotom i koji su mogli navesti jaka svedocanstva o svome ponasanju. Nisu se pripustali ljudi koji su bili nedostojni hriscanskog imena, bludnici, zlocinci, pijanice, stavise ni pokajnici, niti oglaseni, jer su ovi, po recima Avgustina, nedostojni carstva Bozjeg.

Religiozna osobenost agapa sastojala se u tome sto su one bile u vezi sa bogosluzenjem, a narocito sa evharistijom. Ovo vidimo iz reci Zlatousta: "Verni se posle bogosluzenja nisu razilazili, nego su postavljali opste trpeze u samoj crkvi, gde je svrsena sv. liturgija".

Prvi hriscanski istorici Sokrat i Sozomen svedoce zasto je bio obicaj u Egiptu da se hriscani sakupljaju posle vecere, i to obicno subotom, i da svrsavaju evharistiju.

Da li su agape svrsavane pre ili posle liturgije? Ovo pitanje pojedini bogoslovi razlicito tumace. Po misljenju i tvrdnji vecine bogoslova, vecere ljubavi svrsavane su pre evharistije, sto se da protumaciti postupkom samoga Hrista Spasitelja, koji je ustanovio tajnu evharistije posle starozavetnog bogosluzenja, a tako isto i iz prakse nase Crkve (1. Kor. 11). Ali ova praksa Crkve produzavala se samo do kraja prvog veka, tako da vec Oci drugog i potonjih vekova tvrde da su agape svrsavane odeljeno od evharistije i posle nje. Plinije tvrdi da su hriscani odlazili posle liturgije svojim kucama, a tek kasnije se sabirali na vecere ljubavi. Tertulijan veli da se liturgija svrsavala izjutra, a agape uvece. Grigorije Nazijanzin takodje tvrdi da su u njegovo vreme hriscani drzali sofru posle liturgije. U vreme Jovana Zlatousta vec se potpuno ukorenio obicaj da se evharistija svrsava pre jela i pica.

Takodje i na Zapadu blazeni Avgustin svedoci o tome da hriscani svugde pre jela primaju telo Gospodnje. Samo je bio izuzetak u cetvrtak Strasne nedelje, kada su se agape svrsavale pre evharistije, i to iz podrazavanja Gospodu, koji je cinio veceru ljubavi pre Svoga stradanja. Kartaginski sabor (419. godine) 41. pravilom odredio je da se agape svrsavaju pre liturgije na Veliki cetrtak, dok je VI. Vaseljenski sabor oborio ovo pravilo.

Sokrat i Sozomen opet tumace zasto se u egipatskim crkvama agape svrsavaju pre evharistije.

U apostolsko doba agape su drzane svaki dan, zatim redje i redje, i vecinom su drzane nedeljom. Ta promena je poniknula, po svoj prilici, odmah posle smrti arhidjakona Stefana, kada je usled neprestanog gonjenja hriscana nemoguce bilo svaki dan sastajati se na agape. No da su se verni i posle sakupljali na vecere ljubavi, i to nedeljom, imamo svedocanstvo u poslanici Varnavinoj. Po svedocanstvu Ignjatija Bogonosca, agape su svrsavane i u dane subotne, iako su se neki od apostolskih muzeva tome jako protivili drzeci da je to vise jevrejski nego cisto hriscanski obicaj; no ipak se taj obicaj zadrzao i dalje. Stalno odredjeno vreme da se svrsavaju agape - za vreme Tertulijana - bilo je samo u nedeljne dane (u dan sunca); uostalom, hriscani se nisu ustezali svrsavati agape i u druge dane; narocito za vreme gonjenja oni su se koristili svakom zgodnom prilikom, samo kada je bilo moguce svrsiti sv. liturgiju.

O vremenu dana kada su svrsavane agape ne postoji opredeljena ustanova. Na osnovu 20. glave Djela apostolskih mozemo pretpostaviti zasto su one svrsavane uvece. Tertulijan naziva vecere ljubavi "nocnim vecerama" i dodaje da su one svrsavane uz svece; tako kad su jeli hriscani su mislili da je i nocu duznost moliti se Bogu. No iz drugih izvora da se dokazati da su agape drzane i izjutra. Tako npr. Plinije govori da su se verni posle jutrenjeg bogosluzenja razilazili kucama i opet su se posle sakupljali na vecere ljubavi. Bez sumnje bilo je ipak izmedju bogosluzenja i sabiranja na veceru ljubavi nekoliko casova razmaka, radi toga da bi imucniji mogli priugotoviti sve sto je bilo potrebno za agape. Dakle, agape su svrsavane izjutra ili popodne (uvece). U nekim opet mestima nije bilo nimalo razmaka izmedju liturgije i drzanja agapa. Tako su, po svedocanstvu Zlatoustoga, agape svrsavane odmah posle svrsetka liturgije. Uopste, moze se kazati da su agape drzane prema vremenu.

Mesto pak svrsavanja agapa, po recima Plinija, bilo je ono gde je bilo i prelamanje hleba. Za evharistiju i agape bile su narocito za to odredjene sobe u domovima vernih. Zlatousti citirajuci Prvu poslanicu Korincanima navodi i to da se hriscani nisu posle svrsetka evharistije razilazili, nego su cekali da odmah tu drze i veceru ljubavi.

U II. i III. veku agape su svrsavane u katakombama usled gonjenja koja su cinjena od strane gradjanske vlasti. Sa pojavom pak Hriscanstva kao drzavne religije agape su svrsavane u bazilikama; o tome nam svedoci i Pavlin Kolakski kad kaze da su evharistija i vecere ljubavi svrsavane u njegovo vreme u bazilikama sv. Petra. Laodikijski sabor (28. pravilo) prekinuo je obicaj da se agape svrsavaju u hramovima, a odredbe tog sabora potvrdio je posle IV. Vaseljenski sabor svojim 74. pravilom.

Agape u slavu mucenika hriscanskih unekoliko lice na prekade koje se u nekim mestima nasega naroda obdrzavaju - za duse umrlih. Agape u slavu mucenika svrsavane su svake godine u odredjeno vreme i sluzile su kao sredstvo za podrazavanje duha sviju vernih hriscana tokom njihova gonjenja. To znacenje agapa u cast mucenika vrlo je lepo izrazeno u recima djakona Pontija nad grobom Kiprijana Kartaginskog. Sam Zlatousti savetovao je u vise prilika vernima da posecuju agape koje su drzane u slavu mucenika. I ove agape su svrsavane u pocetku odmah posle liturgije, a kasnije odeljeno od nje. Agape su drzane ne samo u cast mucenika, nego i u cast umrlih vernih u dane kad bi oni preminuli.

Pojavu agapa pri pogrebu umrlih mozemo razjasniti time sto milostinja i uopste svako dobro delo koristi dusi umrlog, kao sto to i sama Crkva praktikuje: "Zasto", pita sveti Zlatousti, "u povodu smrti ti prizivas uboge i siromahe? Da nije zato sto bi umrli dobili upokojenje i sto bi nasli Sudiju milostivog?" Agape ove vrste svrsavane su ponajvise u kuci umrloga, no neki put i u hramu ili crkvenom domu.

Dalje, agape su drzane i pri krstenju i vencanju, no nisu imale onog smisla i znacenja kakvog su bile vecere ljubavi u gorenavedenim slucajevima, pa zato i nisu svrsavane u hramovima i crkvenim zdanjima, nego ponajvise u krugu porodice, medju poznanicima i srodnicima. Na te agape mogli su doci i nezvani, pa i siromasi.

Agape su u prvim vremenima hriscanstva imale veliko znacenje. U njima su imali ucesca svi podjednako: bogati, siromasni, gospodari i robovi, i ovo ih je sve vodilo zajednickoj slozi, pomocu kojeg je hriscanstvo i bilo u stanju da se uspesno bori protiv najezde neznabozaca i laznog jeretickog ucenja. U tom bratskom jedinstvu hriscani su imali glavnu utehu i potporu protiv svojih neprijatelja.

Spoljasnje znacenje agapa uglavnmom se sastojalo u sledecem: one su pruzale materijalno osiguranje sirotinji, koja je u vecerama ljubavi nalazila svoju pomoc. Usled toga, Crkva je osudjivala one koji su izbegavali vecere ljubavi. Tako je npr. Gangrski sabor izoblicio neke koji su se klonili agapa.

Pravo znacenje agape su imale samo u prvim vekovima hriscanstva, kada je Crkva bila prinudjena da se bori protiv svojih neprijatelja i kad je religiozno-moralni zivot prvih hriscana bio mnogo uzviseniji, te su u agapama imali svoje glavno zajednicko opstenje. U toku vremena, kada je Hriscanstvo pobedilo mnogobostvo, agape su pocele gubiti svoje prvobitno znacenje. S jedne strane stoga sto je Hriscanstvo pobedivsi mnogobostvo priznato drzavnom religijom te mu nije vise bilo potrebe za takve sastanke, s druge strane pak poceli su se javljati neredi, koji su ubrzali pad vecera ljubavi. Pri svemu tome obicaj ipak nije nestao, nego su ga se verni i posle drzali, kao sto nam svedoce i crkveni Oci Grigorije Nazijanzin, Jovan Zlatousti, Amvrosije Milanski i drugi. Zatim, spominju istocni podviznici IV. i V. veka o obicajima agapa medju hriscanima. Kao sto rekosmo, Trulski sabor (74. pravilom) i Laodikijski (28. pravilom) izricno su zabranili drzanje vecera ljubavi (u hramovima, nap. ur.), a VI. Vaseljenski sabor to je i potpuno priveo kraju, tako da iako su one i posle drzane - kao sto je npr. bilo slucajeva u Galiji i Germaniji, gde je bilo dozvoljeno novoobracenima da cine vecere ljubavi - to su ipak vec po svom karakteru malo licile agapama prvih vekova Hriscanstva.

 

Istocnik, br. 10, god. XIV, Sarajevo, maj 1902., str. 224-230