Arhimandrit Trifon

Ovo su vrata Neba

Kada govorimo o 10-ogodisnjici obnove Antonijevo- Sijskog manastira, ja posmatram arhimandrita Trifona i pokusavam da zamislim, kako je on prvi put stao pred razrusenim manastirom i manastirskom Crkvom: o cemu je tada razmisljao, sta je osecao? Odgovara kratko: «Razmisljao sam kako ovde treba sve restaurirati. Krepio sam se nadom da ce Gospod pomoci i podrzati dobre ljude. Pre svega je trebalo preporoditi ljudsku dusu».

Desetogodisnjica upornog rada. A nadalje – ne manje rada, jer treba jos mnogo toga da se obnovi.

-         Starce, danas se o Antonijevo-Sijskom manastiru govori kao o duhovnom centru Ruskog Severa. Da li se slazete sa takvim tvrdjenjem?

-         Ako bih ja tako nesto tvrdio, onda bi to bila moja uobrazenost. S druge strane, svaki hram, svaka parohija je pozvana da bude duhovni centar. Covek je vazan. I ako postoji mogucnost da se nesto uradi za njega onda to treba i uraditi. U manastiru je najvaznije – red, atmosfera duhovnosti i briga o nasem spasenju, pokajanju i jedinstvu Hrista radi.

-         Naravno ovde ima raznih ljudi. Istina je da se svakome treba pristupiti individualno.

-         Mislim da je to jos i pitanje iskustva. A njega posebno u pocetku nema dovoljno. Moralo se sticati na brzinu, rukovodeci se savetima najstarijih. Iako treba reci da je iskustvo i danas nedovoljno.

-         Kako mozemo da primetimo vi ste zahtevan i strog nastojatelj. Ali se cesto moze ostati zadivljen kako brzo prolazi Vasa strogost, i Vi sami prvi uspostavljate odnose s onima koji su nesto pogresili.

-         Istina, neki ljudi me smatraju veoma strogim. Tako u stvari i jeste. Jedno treba imati na umu: bratiju cine mladi ljudi. Disciplina je neophodna. Ali pored toga trudim se da postupam po Hristovim recima: «Onoga koji Mi dolazi necu odbaciti».

-         Po Vasem misljenju, sta pomaze bratiji da se krepe duhovno, i da uzrastaju?

-         Gospod pomaze coveku koji sam zeli da pronikne duhovnost. Tu se ujedinjuju dve volje – Gospodnja i samog coveka. Naravno, tu su i nasi zajednicki «napori».

-         Koje su teskoce nastojatelja sa mladom bratijom?

-         Bio sam u manastirima koje Sovjeti nisu razorili: Pocajevskom, Pskovo-Pecerskom. Tamo postoji utvrdjen vekovima izgradjivan poredak, mnogo iskusnih monaha, oni imaju uticaja na omladinu. Mi to nemamo, sve je bilo unisteno. Ono sto je najvaznije i u cemu treba da provodimo najveci deo vremena je – vaspitanje nas samih, i vaspitanje ljudi koji zive u manastiru. I najtuznije je kada s nekim niste u dobrim odnosima. Mora se ulagati mnogo napora…Ali svaka teskoca je pracena duhovnim plodom, kada vidis da covek savladjuje prepreke na putu ka Bogu.

-         Da li se pojavljuju neka protivurecna misljenja medju bratijom?

-         Ako se to desi reagujem brzo. Hristos je zapovedio: «Ljubite jedni druge», «nosite terete jedni drugih». Ako nema ljubavi, uzajamnog razumevanja, trpeljivosti, tada – nema nicega. Zato se trudim da razjasnim okolnosti novonastale situacije, da otklonim sve protivurecnosti, i pomognem da se ponovo uspostavi mir.

-         Na koji nacin to radite?

-         Tu je i razgovor i sa jednim i sa drugim, i savet, i urazumljenje, i duhovna podrska, ukrepljenje. Kazem svoj bratiji, a i svakom od njih pojedinacno: ukoliko postoji nesto o cemu treba da se razgovara slobodno dodjite kod mene. Razjasnicemo sve sto unosi nemir. Trudim se da neprekidno besedim i ispovedam monahe, inoke i iskusenike za vreme polunocnice, posle vecernje sluzbe ili u neko drugo vreme kada mi oni dolaze zeleci da podele svoje probleme, prezivljavanja, nejasnoce, da dobiju savet i duhovnu pouku. I kada neko pocne da krivi druge zbog svojih problema, trudim se da ga usmerim na njegove sopstvene slabosti, grehe.

-         Desava li se da neko dodje da razjasni nesto u odnosu s Vama licno?

-         Retko. Ne desava se. Pojavi se nerazumevanje, nezadovoljstvo. Stvari razjasnjavam u zavisnosti od duhovne potrebe. Zivot u manastiru je tezak, treba sve savladjivati zajedno, «gladiti» stvari. Po Hristovim recima: «Gde je dvoje ili troje u Moje Ime, i Ja sam medju njima». Vazno je da svako duboko pronikne u sustinu tih reci. Iako se desava da je i meni samom ponekad tesko da se savladam…Treba se primoravati, ne prepustati se strastima, gnevu. Pretrpis – i vise ces za to biti nagradjen.

-         Da li ste nekad morali da se izvinite inoku, iskuseniku?

-         Svakog dana, ili casa i to ne jedanput. U manastiru ima toliko naroda, razgovaram i po pitanju bogosluzbenih i domacih stvari – uvek postoji opasnost da nesto ucinim nepravedno, da nekoga uvredim. Zato je veoma vazno pravovremeno zamoliti za oprostaj. I ako covek to prima, treba pred njim pasti i na kolena moleci za oprostaj. Daj nam Gospode smirenoumlje! Na polunocnici i pre Liturgije govorim bratiji: «Oprostite mi casni oci i braco, ukoliko sagresih: delom, recju ili pomislju». Molitva nije moguca bez pokajanja i sagledavanja svojih grehova. Treba se neprestano secati svojih slabosti – po recima cara Davida: greh je moj stalno preda mnom.

-         Imate li svoje ljubimce medju bratijom? Desava li se da prema nekome osecate netrpeljivost?

-         Ne mogu da kazem jednoznacno da osecam netrpeljivost. Daj nam Gospode mudrosti! Jednog starca su upitali: «Ko je tvoj omiljen ucenik?» Tada je on naredio da se pozove bratija. Prvi od njih, koji je pisao pismo je dotrcao ne napisavsi ni slovo. Drugi su odgovorili: «Dolazimo», ali su prethodno zavrsili svoje poslove. Kada vidis da covek pokusava da sebe savlada, da prevazidje svoje slabosti, trudi se oko svega, trpi, onda se prirodno cesce oslanjas na njega i zahtevas vise od njega.

-         Znam oce da su vasa posebna briga – radnici. U manastiru ih ima ne vise od 50. U sustini, manastir pomaze desetine beskucnika, izgubljenih ljudi i u Arhangelsku, i drugim gradovima i u celom regionu.

-         Ljudi dolaze iz najrazlicitijih gradova Rusije, uglavnom – mladi, optereceni teskim bolestima: tu je i alkoholizam i narkomanija…Medju radnicima ima dosta teskih ljudi – po karakteru, po duhovnom iskustvu. Jedni dolaze da «prezime», druge ovde dovodi usamljenost, i svest da bas ovde mogu naci razumevanje i podrsku. I ukoliko se covek iskreno «drzi» manastira, toliko i manastir njemu «koristi». Za deset godina se medju radnicima, i ljudima koji zive u manastiru vise od godinu dana obrazovalo dovoljno cvrsto jezgro – ljudi u koje se moze imati poverenja.

-         Vi inace leti oraganizujete u manastiru kurseve bogoslovije koje slusaju mnogi ljudi iz regionalnih oblasti. Bratija se posebno brine o vaspitanicima Emeckog decijeg doma. I uopste ima jos mnogo toga sto organizujete. Recite nam da li je manastir duzan da to organizuje?

-         U danasnjim uslovima – da. Naravno, mogli bi da se zatvorimo i potpuno ogradimo od spoljnjeg sveta… Ali je danasnje vreme takvo da se drustvo vraca Bogu. Ne odbijamo onoga ko nam se obraca…I izlazeci iz sveta, monah se uvek molio za ljude i svet koji je napustao.

-         Kada razmisljate o buducnosti bratije, sta u prvom redu cinite?

-         Najvaznije je da nepokolebljivo idu izabranim putem, kako bi svaki od njih pronikao u sustinu duhovnosti. I kako bi Gospod uvek bio posredi nas. Mene raduje i tesi to sto bratija veoma voli manastir. U pesmama se cesto susrecu reci: «Ovo su vrata Neba», a bratija ponekad, cak i kroz salu ali ne bez smisla, stavljajuci akcenat na poslednjim recima, govore: «Ovo su vrata Neba». Daj Boze da tako bude.

 Zapisala Nina Orlova

Dudovni sjejatelj, br. 9 septembar 2002.god.