CASA STRADANJA

KOJU HRISCANIN MORA ISPITI

Svaki covek, cak i moralno najuzviseniji, nije bez nedostataka i grehovnih sklonosti, tako da niko ne moze izbeci njihovo ispoljavanje u ovom ili onom obliku: bilo kroz osobine karaktera, bilo kroz neumece pazljivog zivljenja, bilo na neki drugi nacin.

Ova ispoljavanja ljudskih slabosti cesto pogadjaju slabe strane drugih ljudi, bolno deluju na njih i razdrazuju ih. Neprijatelj roda ljudskog koristi tu razdrazenost protiv pravednika i podize na njega citavu buru gonjenja. Gospod dopusta da se ta bura razbesni i pravednikov duh kao da gori u plamenu stradanja i cisti se od svojih grehovnih nemoci. U patnji se ljudska dusa dublje usredsredjuje na samu sebe, blize se privija uz Gospoda i prosvecuje se Gospodom.

Putem molitve ona cesto pocinje da sagledava svoje osobine, bolje shvata put koji je prosla i pocinje jasno sagledavati da je sama dala povod za nevolje koje su je snasle.

A kada pravednik u samome sebi sagleda uzrok patnji koje su ga snasle, on postaje svestan i svoje krivice, jer nije umeo da sacuva slaboga brata. Iz svesti o sopstvenoj krivici radja se i opravdavanje neprijatelja, sjedinjeno sa molitvom za njega. Kad covek sve to shvati, njegova dusa se ispunjava sveprastanjem i blagodatnim mirom.

Tako je iskustvo steceno, i od toga trenutka pravednikova dusa se trudi da ubuduce bude pazljivija, da ima vise razumevanja za tudja stradanja, da bude cvrsca, cistija i nepokolebljivija u svome svetom stremljenju ka Hristu. Tada prestaje i patnja, casa stradanja se uklanja, jer je takav covek vec postradao sa Hristom, vec se raspeo sa Njim, jer je raspeo svoje telo sa njegovim strastima i pohotama. Takav covek je vec postao slican Apostolu koji je rekao: "Sa Hristom se razapeh; a zivim - ne vise ja, nego zivi u meni Hristos" (Gal. 19-20).

I kod takvog coveka borba, naravno, ne prestaje do smrti, ali moralni preokret u njemu je vec izvrsen. I samo posle toga covek moze postati izabrano orudje Promisla Bozjeg u delu spasenja ljudi, jer je postao sposoban za cisto, savrseno i nepokolebljivo sluzenje. Andjeo uklanja casu stradanja i na takvog slugu Bozjeg izlivaju se darovi blagodati Bozje.

Takav put neizbezno ceka svakoga. Razlika je samo u stepenu i vremenu. ©to je veci udeo Gospod nekome darovao, i sto vise i duze takav covek treba da posluzi bliznjemu, to su surovija njegova iskusenja, to mu se ranije u zivotu daje da ispije casu stradanja kroz koja se cisti.

Arhim. Sergije,

"Zitije mitropolita Filareta Kijevskog"

"Stradanje Hrista i stradanje Crkve", Cetinje 2001, str. 139-140