Cernobilski bacuska "Imamo cak i crne rode…" 30.01.2003.

Otac Dionisije se tako tiho popeo skripavim stepenicama prijemne prostorije u Optinskoj pustinji, da ugledavsi ga, nisam odmah shvatio: Da li je to java? Preda mnom je stajao visok covek u tamnoj monaskoj odezdi. Bledo i produhovljeno lice.

- Zelite li caj? Imam i meda.

- Kako da ne - sa zadovoljstvom je odgovorio. Shavtio sam, da se ceo dan molio sa bratijom, pa je cak zaboravio i da jede.

Posle caja je zapoceo nas razgovor.

- Ja sam jeromonah Dionisije, svestenik. Po poslusanju sam u Belorusiji, u Cernobilskoj zoni. Od samog pocetka, kako je ona postala - zona. Sluzim u Crkvi Svetitelja Nikolaja, u starom gradu Braginu. Ljudi su bili veoma uplaseni zbog katastrofe. Jedno su samo shvatali: ovde ne sme niko da bude. A ja sam im govorio, da treba ziveti sa Bogom, i da je tad uvek moguce sve pobediti. To je izazvalo zadivljenost i zbunjenost. Kako? Na sta se ovde moze racunati?! A jos svestenosluzitelj… Sada, posle mnogo godina, mnogi se vracaju, jer je iskusenje beskucnistva bilo teze od straha od radijacije, nas grad ozivljava, i pomalo se menja. Ali su ljudi jos smeteni, i dolazi mnogo izbeglica iz bivsih sovjetskih republika, i njih takodje treba ukljucivati u duhovni zivot.

- Odakle su izbeglice?

- Iz Srednje Azije, Kazahstana, Azerbejdzana. Ja sam dosao u tu Svetu obitelj, da bih se duhovno ukrepio. Mi imamo vidljivu i nevidljivu borbu: s djavolom i 'atomsku'. "Mirni atom" se pokazao neprijateljskim. Grad Bragin je 35km udaljen od reaktora. Ovde sluzim vec 10 godina.   U mene nema mnogo onoga sto od sebe znam.  I ako ne bi Gospod Bog… Naravno, ja sam cesto u samoj zoni, na sahranama po selima. Narocito cesto - na Radionicu ili kada voze na pogreb iz Minska ili iz drugih gradova. Zabranjena zona je od grada udaljena 500m.   Tamo je postavljena barijera.

- Da li ima mnogo sahrana?

- U poslednje vreme - da.   Uglavnom - stari. Ali i mladih mnogo umire. Juce sam poslednji put ispratio privrednog predsednika.   Imao je 45 godina. Radio je nedaleko od zone. Imao je srcanu manu. Puno obaveza, zalaganja. Sada ima mnogo mana, zbog ljudskih potreba. Covek se icrpljuje. Ako ih duhovno ne podrzite, ne ukrepite, mnogi malaksavaju, i stvaraju sebi mnogo vece teskoce. Ovde ljudi opstaju samo verom, Tajnama, Bogosluzenjem. Ipak, svako mora imati nadu, podrsku, da bi se borio, suprotstavljao. Oslonac je jedan - Gospod nas Isus Hristos.   Gospod je to dozvolio. Znaci, to sve treba pobediti.   Bog daje iskusenje prema snazi. I mi treba da zivimo sa Bozijom pomoci i da ne padamo duhom.

Mnogima je posle Pricesca bilo bolje, lakse.

- A kako vi, kao svestenik objasnjavate cernobilsku katastrofu?

- To je dopustenje Gospodnje.   Gospod naredjuje, ali On i miluje, spasava. Jednom je Gospod to dopustio i to se desilo, i treba se umiriti u vezi toga. A okolo je sve zivo. Zemlja je prekrasna, plodna. Ja jos takvu nisam video. I zato sam ubedjivao: ne odlazite, ostanite.   Znamo, da nas niko ne ceka u drugim gradovima i selima.   Mene su gledali neprijateljski. O cemu on govori? Ljudi su molili mesnu vlast: brzo nas otpremite bilo gde.

        Jednom su me pozvali na miting: umirite ih, bacuska. Sta sam ja? Opet svoje. Sada, kada su protekle godine, ti ljudi koji se vracaju, secaju se mojih reci. Dolaze u otadzbinu sa suzama. Zale sto su otisli.   A neki su tamo ostali, zauvek. Nisu izdrzali rastanak sa rodnom kucom. A zemlja, kao pomocnica, je cak postala bolja, odmorila se. Oni koji se vracaju blagodare Gospoda Boga i nas, zato sto smo ostali i sacuvali nas grad i nasu zemlju. Celivaju je sa suzama.

- Da li proveravaju njene plodove? Da li su plodovi koji se radjaju na toj zemlji ekoloski cisti?

- Da, uglavnom su cisti.   I specijalisti se cude.   Kako to moze biti? Desila se dosad nevidjena katastrofa, i ljudi su tu nesrecu pobedili sa Bogom. Takav narod treba cuvati. I tu zemlju.  

Recite nam oce Dionisije o deci koja se ovde radjaju.

- Dolaze mladi, mole: bacuska, blagoslovite, i ja ih vencavam.   Zene u drugom stanju se pricescuju. Zdravu decu radjaju oni koji idu u Crkvu, zive sa Bogom. A za sve ne mogu da kazem.

Da li su kod vas naucnici mnogo radili?

- Bilo je mnogo ekspedicija. Izumiru plodovi, radijacija je povecana - odsluzim moleban, osvetim te plodove Bogojavljenskom vodicom, i radijacija nestaje. Ja sam se svih godina hranio od te zemlje. U zoni sam vidjao i tetrebe, i divlje svinje. Jeo sam ribu odatle. Vec imamo crne rode.

        Priroda je prekrasna. Kad sam se vracao iz zone parohijani su pitali:

        "Bacuska, zasto ste tako veseli?" 

        Ja sam odgovarao: "Isao sam u ribolov."

        Verujte, ne pricam gluposti. Profesori iz Minska su uzeli moju krv na analizu. A zatim pitali: "Bacuska, zasto su svi vasi rezultati normalni?" Ja sam odgovarao: Gospod je sa mnom."  Bio sam bolestan, ali bolesti nisu bile zbog radijacije. Bilo je velikih nevolja. I lukavi se sve vreme starao da me slomi, jer sam mu 'pomrsio racune'.  

- Oce Dionisije, da li ste mogli da otkazete odlazak u tu parohiju?

- Mogao sam. Mogao sam i da odem. Ali ja nikada nisam otisao.   I do danasnjeg dana nisam cak ni razmisljao o tome. Trenutno u Braginu ima mnogo promena na bolje. Ako i odem odatle, to ce biti zato, sto sam ja monah, i vreme mi je za manastir. Istina, nas Nikolajevski hram jos uvek nije dobro uredjen. Nekoliko puta sam se obracao: pomozite… Crkva u tom gradu treba da bude za sve nas velika pomocnica, ali je ona u veoma losem stanju. Cak do danasnjeg dana. Te godine smo mogli samo da uvedemo vodovod. Izgradimo pecno grejanje. Napravimo cvrsta vrata. Zimi je unutra hladno.

- Oce Dionisije, kako vi sve to savladjujete?

Gospod i Majka Bozija daju snagu. Place za nas Carica Nebeska. Imamo i mnogo izbeglica. Koliko oni tek imaju nevolja?! Oni idu u prvi red u hramu, ka bacuski. Coveku treba pomoci da pronadje sebe. Neki parohijani imaju veoma teske probleme, da je tesko i prisecati se. Bragin sa svojom okolinom je - epicentar cernobilske katastrofe. I ljudi odlaze u tu zonu, jer moraju da idu negde.  

26. aprila svake godine je pomen.

Gledajuci na mestane i pridoslice, mislim: Crkvu treba cuvati ona je jedinstvena za sve nas. Crkva je - nasa mati. Njena vrata su uvek otvorena. Svi nesrteni ljudi su bili u njoj. I svakakve nevolje smo s Bozijom pomoci resavali.

- Vi, istina, vise sahranjujete nego sto krstite?

- U poslednje vreme su sahrane ucestale. Bilo je takvih perioda da je u svakoj kuci bila sahrana. Cesto me pitaju: "Bacuska, podjimo u zabranjenu zonu, povedimo oca…" Prolaze pored svoje kucice, a ona razrusena…Kako je tesko prezivljavati sve to. I dolaze im misli: bolje da ostanemo kuci - lakse je preziveti nevolju u otadzbini, nego u tudjini.  

- Kakvo je zdravlje mestana?

- Bili su bolesni. I ne znamo, cime cemo jos biti zastraseni, ali su se mnogi po veri isceljivali.   Imali smo molebane, Akatiste.   Ljudi su se ispovedali, pricescivali Hristovim Telom i Krvlju… I kada su ih drugi lekari pregledali, prosto nisu verovali svojim ocima.   Na primer, jednom decaku Volodji, koji trenutno zivi u Minsku, su noge otkazivale i imao je i drugih nemoci.   I majka je pocela da ga dovodi cesto u Crkvu.   Ispovedao sam ga, pricescivao. I ozdarvio je. Povratila mu se kosa.   … Poceo je da hoda normalno. Svi parohijani su to videli. A lekari su se divili.

        Sada smo nekako smireni. A koliko smo pretrpeli sve ove godine. Nas narod je uzeo na sebe podvig da ostane u nevidljivoj nevolji, tinjajucoj nevidljivoj opasnosti. Podnosili smo svaku tugu.   I sad se ne bojimo nikakvih posledica. Pobedili smo - radujemo se, blagodarimo Gospoda Boga.

  Danas sam s takvim uzbudjenjem dosao u tu Svetu obitelj da ukrepim svoj duh. Neprijatelj je jak. I u to vreme, odmah posle katastrofe, on je duboko ranjavao. Napadalo je i uninije, i ocajanje, stremio je da nas unisti iznutra, da rastoci nasu veru, nasu pastvu, nasu otadzbinu, nasu zemlju.

- Oce Dionisije, a kako su se zli duhovi ponasali?

- Strasno , ali ne zelim ni da pricam o tome. Dopustenje Gospodnje…Ali Gospod zna, vidi, i jos ce vise da nam pomaze. I Majka Bozija. Da, tad su zli duhovi veoma strasni, kada se verujuci ljudi trude da se suprotstave spoljasnjoj zarazi i strahu, oni jako napadaju. Onda se vodi borba ne na zivot, nego na smrt…Nije jednostavno pricati o tome. I ne treba pricati.

- Da li ima Crkva koja je blize epicentru katastrofe?

- Priznacu vam, tu sam se molio.   4 km od reaktora se nalazi hram Arhistratiga Mihaila. Tamo postoje svi uslovi za tihovanje.  Naravno, pastva ne bi posla, ali sam ja hteo da sacuvam Crkvu.   Dosao sam do nje zajedno sa vojskom.   Oni su poceli da mere radijaciju a zatim da govore: "Bacuska iza ograde tog hrama, uredjaj registruje radijaciju, a u porti i u samom hramu nema nicega - sve je cisto". O tome su pisale i novine.

- Da li je bilo samoubistava zbog psihickih prezivljavanja?

- Bivalo je i takvih slucajeva. Ali smo mi u Crkvi odvracali ljude od te pagube. Recicu jos ovo: cernobilsko iskusenje nas je osnazilo, i kao u ratu, pobedili smo s Gospodom Bogom.

  Алексей Пряшников,
"Русский Дом"

http://society.pravda.ru/society/2003/8/26/80/6332_Dionisiy.html