Intervju sa protojerejem Mihailom Truhanovim

Boze, budi sa mnom!

Protojerej Mihail Truhanov, kandidat bogoslovije, je dobro poznat mnogim pravoslavnim ljudima. Napisao je devet knjiga, u kojima objasnjava sustinu Pravoslavlja i zivota u pravoslavnoj veri; stampane su u tirazu od samo 5 do 10 hiljada primeraka i trenutno ih nema u prodaji. I tim pre nam je dragocenija ova beleska koju smo uspeli da napravimo kada su 85-ogodisnjeg svestenika posetila njegova duhovna ceda. S njima protojerej Mihail darezljivo deli svoje duhovno iskustvo, koje je stekao bogatim zivotnim iskustvom, ukljucujuci vise od 15 godina zatvora, logora i selidbi.

- Najvaznije je – pokajanje. I to svenarodno pokajanje, o kojem je jos govorio Sveti pravedni Jovan Kronstatski. Ja mislim da bez pokajanja nema nikakvog preporoda Rusije. Shvatate: 70 godina je bez Boga izgradjivan raj na zemlji – sada, mozda nasa vlast ima nameru toliko godina da vrsi promene? A Hristos jasno govori: «Bez mene ne mozete nista ciniti!» Mi bez Hrista mozemo samo gresiti na svoju pogibelj. A sve sto je dobro, sveto, pravedno, blagocestivo, puno ljubavi – sve je to samo kroz Hrista! A to sto cemo mi pozivati jedan drugog… Ali koga mi imamo? …Pogledajte! Treba da se molimo. I molitva je – nesto najmocnije! Sta ja mogu konkretno da uradim za preporod Rusije? Ali ja mogu da se obratim Onome, Koji moze sve – Hristu Spasitelju, Koji nas voli do smrti na Krstu. I eto sta je obaveza svakog od nas, pravoslavnih hriscana – da se moli, kako bi Sam Gospod ucestvovao u istorijskoj sudbini Rusije i usmerio je na dobro, za spasenje dusa celog sveta, pa samim tim i Rusa.

Mi Rusi, sta mi mozemo sami? …Ako sam necistog tela, razvratan, lazem, ubijam…Pogledajte, sta kazu odredjene statistike, recimo o abortusima: koliko samo dece umire, a da nisu ni videla Svetlost Boziju! Nad nama je Boziji gnev, a mi se sve inatimo: mi cemo uraditi!…

Kod mene su dolazili akademici, koji se bave ekologijom. Ja im kazem: «Ne treba pocinjati odatle. Receno nam je: Zbog nepostenja ljudi na Zemlji, plodno zemljiste ce se pretvoriti u slano i besplodno». Tako vas je ranije trebalo privesti Hristu, kako biste ziveli moralno. Tada ce se, verujem, sve ostalo samo po sebi srediti. A ovako- sta? Ne treba pocinjati odatle. A naucnici…Veliki naucnici, koji pisu knjige… Da, pa sta?…

Jedno je jasno: Bog je Ljubav. I niko ne zna Boga, sem kao Ljubav. Ljubav se moze poznavati samo ljubavlju. Nema drugog nacina. Znaci ja mogu biti strasno pametan, ali ako nemam ljubavi, onda ja za Boga ne znam. A ako ne znam za Boga onda sam ja- najnesrecniji covek. Ja cak ponekad gledam: puzi neka bubica.  I mislim: eto ona ispunjava svoj zadatak, koji joj je Gospod dao na zemlji. A ja sam pocastvovan Likom i Podobijem Bozijim! «Budite Sveti kao sto je Svet Gospod Bog vas» - kaze se u Svetom Pismu. A se izmicem. Kuda? U strasti. Odlazim od Hrista i potcinjavam se neredu. Uzrocnik strasti je – demon. A ja sam se predao strastima – gordosti, pijenju vina, bludu. Cak samo pusenje je – vec strast. Ja ne mogu da je se oslobodim, iako nikome ne nanosim nikakvu stetu? Da, ali ti, pre svega, nikome nista dobro ne mozes uciniti, ukoliko si porobljen nekom strascu!

- Oce, koji je to glavni greh koji treba da izbacimo iz svoje gresne duse?

- Pocetak greha je – gordost. Nasi praroditelji su bili izgnani iz raja zbog gordosti. Sami su po djavolskom nagovoru hteli da postanu bogovi. I kao sto je receno, pocetak svakog greha je udaljavanje od Boga – gordost.

- I o tome treba da se govori u svakoj propovedi, koja se cuje u Crkvi?

- Ja smatram da danas ne treba da bude nijedne propovedi koja bez poziva na pokajanje. O cemu drugom treba govoriti. Jer je celo Sveto Pismo, sva ucenja Otaca zele nase usavrsavanje. A usavrsavanje je nezamislivo bez pokajanja. Bez pokajanja prosto nema spasenja, jer smo mi svi gresnici, i to strasni gresnici. Tako treba sto pre (mi imamo grub izraz za to)izbacivati iz sebe sve trulo, zlobno, grehovno, sve ono sto nasa dusa ne podnosi. Setite se, za vreme Tertulijana je jos receno da je dusa po prirodi – hriscanka. Ona tezi dobru. Visi deo duse je – ljudski duh – to je disanje Svedrzitelja, i on tezi tom izvoru, od koga je dobio zivot. I zbog toga dusa nece nikada biti spokojna, sve dok se taj bozanstveni duh gusi plotskim strastima. Vi je ucinite- i kao da vise ne postoji. I odjednom, samo procvat, radost u strastima – kratkotrajna. Ali kraj radosti, grehovne radosti je uvek tuzan. Ne secam se ko je od Svetih Otaca rekao: «Bokal radosti, koji vi ispijate, uronjen u strasti, uvek na dnu ostavlja talog gorcine». Popusio je cigaretu i – smirio se! Napio se do besvesti – nema nikakve grize savesti, nista! To je razradjena tehnika zivljenja u strastima. A da ne govorim o strastima bluda, srebroljublja… I sve strasti imaju jedan izvor – gordost! Treba nju odstraniti!

Neko od Svetih Otaca je takodje primetio da je radoznalost vec predznak nesmirenosti duse. Projava gordosti. Ja cu znati, a vi – ne znate. Mi ne treba znate da «lovimo» svaku informaciju, naculjivsi usi. To nije potrebno. U suprotnom, ako vidite da dobijate mnogo informacija – ukljucite se. Mislim da je hriscanski poslusati nesto…Ali, izvinite, nista sem Jevandjelja.

Sveti mucenik Ignjatije Bogonosac govori: «Jevandjelju pribegavamo, kao Telu Gospoda Isusa Hrista». Ja citam Jevandjelje, ispunjavam ga – vec se prikljucujem Hristu. Da li osecate kakva je velicina i svetost samo prisutna u Jevandjelju? Eto zasto se Jevandjelje mora citati!

- U nase vreme je tesko naci seni duhovnika. Koja je osnovna osobina koju treba da poseduje duhovnik?

- Sveti Ignjatije Brjancaninov kaze: nastupice takvo vreme, kada nece biti ni staraca, ni tih duhovnih rukovodioca, koje trazimo radi opredeljenja, da tako kazem, generalnih pitanja naseg zivota. Zato se rukovodite Svetim Pismom, crkvenim kanonima i ucenjima Svetih Otaca. Ne trcite za duhovnicima: neprekidno za ovim ili onim. Zivite mirno u Crkvi, po njenim ustavima, po njenim predanjima, koja su u njoj ustanovljena u vreme Apostola. Ne trazite «poznate». Pre svega, ne ostavljajte ono sto vam je dato. A dato vam je sve: «Svako ko prizove Ime Gospodnje, spasce se».

To je rekao jos prorok Ilija, a potvrdjeno je u Delima Apostolskim. Tako prizivajte – i spascete se! Cemu pitati? Sta treba da trazite? Stalno, da bi nam tamo neko nesto rekao…Da, citamo Svete Oce, i ne odricemo to, da je korisno razgovarati sa bogougodnim ljudima. Ali treba zapamtiti, da cak i Sveti imaju svoje licno misljenje. Evo, ja razgovaram s vama. Vi mislite da ja imam Blagodat, da na primer govorim blagodatne reci. Ali ako ja pomislim da sam ja recimo bolji nego Andrej. I Gospod mi istog momenta oduzima tu Blagodat – i vi me pratite, nastavljate da zapisujete, a ja vise ne govorim po Blagodat! Ona je tako nezna! Blagodat se uporedjuje sa vodom: zamislite da ja nosim vodu u saci. I malo-pomalo kroz prste nestane iz ruku. I ja ostajem bezblagodatan. Vec govorim bez Blagodati – tuzne su moje reci.

Gospod nas cesto smiruje, kako se ne bi zanosili svojim nosicem. Malo-pomalo ja sam pomislio da sam – nesto, i odmah – ja vec nisam nista! Zato i treba sve vreme da se kontrolisemo. Kada nesto pisem, prosto se bojim, da mi ne promakne nesto licno, nijedna rec hvale od mene samog, kao pisca, vec da to bude samo ono sto sluzi urazumljenju, usavrsavanju onoga, koji ce citati. I zato moram deset puta da proveravam to sto pisem. Dosad je izaslo nekih osam mojih knjiga – jedino sto je u njima vredno su: molitve, koje su nastale u uslovima u kojima sam se ja tada nalazio. Kakvim? Evo da kazem da se ja sam valjam u blatu, u besvesnom stanju, oboren pelagrom( a to je takva bolest, ciji je ishod obicno smrt). Distrofija je – to svi znaju – iscrpljenost. Koza se guli, kao riblja krljust. To je kako mi kazemo dermatit. Demencija – slaboumlje – pri cemu je ono takva da sve zaboravljate. Tu se moze jos govoriti da sam ja naprimer zaboravio to i to – a ne to. Ja cak zaboravljam kako se pisu slova, kako se pisu cifre, kako se zove moja mama, kako se zovu moji ucitelji ili drugovi s kojima sam se druzio. Absolutno odsustvo pameti! Znao sam desetak pslama napamet, kada sam bio u ne tako udaljenim mestima, ali u tom stanju nisam nista znao! Nisam znao nikakve molitve. Ostala mi je samo po osecaju – svest o neophodnosti molitve. I ja sam samo govorio: «Boze, budi sa mnom!» I eto tu molitvu – «Boze, budi sa mnom!» sam desetine godina izgovarao…