INTERVJU SA IGUMANOM VASILIJEM (PASKJE), NASTOJATELJEM CRKVE POSVECENE IVERSKOJ IKONI MAJKE BOZIJE U ALATIRU

- Oce Vasilije, prvo pitanje koje se namece u susretu sa vama je kako ste vi kao rodjeni Francuz, Pjer Paskje, postali pravoslavan, i ne samo to vec i monah i svestenik, i kako ste se nasli u Rusiji, i to ne negde u centru, vec u cuvaskom gradicu Alatiru? Kako se to desilo?

- Odgovor je prost – Volja Bozija. Kada sam stao na put pravoslavlja, i primio monaski cin, ja sam sebe predao Njemu. To aventure, prikljucenje, me je i odvelo u daleku Rusiju, u Cuvasiju.

- Da li ste prvo dospeli u Rusiju i primili Pravoslavlje ili obrnuto?

- Ne volim izraz «primiti Pravoslavlje» - smatram da sam vec odavno bio pravoslavan. Kada me je moj sadasnji arhijerej, mitropolit Varnava, prvi put sreo 1993 godine (ja sam tad jos bio grko-katolicki monah), i kada je video kako zivimo i kakve su nam misli, rekao mi je:» Oce Vaislije, (ja sam vec bio zamonasen kao Vasilije, Basile francuski), vi ste vec pravoslavni». I tacno 15 godina sam cekao trenutak da se u potpunosti prisajedinim Pravoslavnoj Crkvi. Bilo je to 15 godina stradanja jer sam veoma voleo Pravoslavlje, ali nisam mogao da se pricestim s pravoslavnima na Grobu Gospodnjem u Jerusalimu...

- Da li ste bili u Jerusalimu?

- Da, bio sam u Jerusalimu, pored Groba Gospodnjeg, u rodnoj zemlji Svetog Jovana Krstitelja. Tamo je i manastir Svetog Jovana Krstitelja, gde se po predanju nalazi šustinja, gde je on proziveo prve godine zivota sa svojom majkom Jelisavetom, i ona je tamo i umrla – u manastiru se nalazi njena grobnica. To je nedaleko od Ejn-Karema, i nedaleko od ruskog zenskog Gornjenskog manastira. Mati igumanija Georgija iz Gornjenskog manastira je svojom ljubavlju veoma uticala na moju odluku. Ja sam s njom razgovarao pored Groba Gospodnjeg skoro svake nedelje, a subotu na nedelju sam stajao tamo, molio se se njima i plakao jer mi nisu dozvoljavali da se pricestim. 15 godina sam cekao taj trenutak. Susreti sa mitropolitom Varnavom, arhimandritom Jeronimom, arhimandritom Gurijem, ocem Germogenom – su veoma uticali na moju odluku. Kada sam osecao podrsku, tople reci, vise nisam sumnjao da treba da donesem odluku. Odluku sam doneo 1993 godine, kada sam napustio unijatski manastir i vratio se u svoju domovinu. I to je bilo moje prvo pismo njegovoj Svetosti Patrijarhu Alekseju.

- A gde je vasa domovina?

- Francuska, grad Sole. Sole je mali grad na zapadu Francuske, gde sam rodjen, a ja sam rodom iz Vandee. To je poznati francuski region, poznat po svojoj kraljevskoj nastrojenosti i suprotstavljanju revoluciji.

- I kako ste dospeli u Moskvu?

- Kada sam cekao odgovor iznenada su me pozvali iz Moskve, i pitali na francuskom ali s akcentom, da li se zaista spremam da odem u Moskvu i primim Pravoslavlje. Za mene je to bilo neocekivano, ali sam ja naravno rekao – da. I zamolio sam da mi pomognu u vezi pozivnog pisma, jer se bez njega ne izdaju vize. Ti ljudi, koji su me pozvali su bili iz parohije Sretenja Vladimirske ikone Majke Bozije. Ja sam o njima malo sta znao – bila je to kako su je nazivali «eksperimentalna parohija». Zatim sam dobio poziv i otisao. Tamo sam sreo oca Georgija Kocetkova, koji me je naravno radosno primio, ali je moje srce bilo nespokojno: osecao sam da to nije to sto sam cekao toliko dugo. Pozvali su me da uzmem ucesce u Pricescu... Sutradan, za vreme Bogosluzenja sam shvatio da to nije to sto sam trazio. Kazu da je to neki put... obnovljeni ili tako nesto... Ali ja nemam prava da osudjujem, samo znam da se nisam osecao kao «svoj na svome».  I rodjaci mojih poznanika, koji su ovde ziveli i s kojima sam se ranije sretao u Jerusalimu, su shvatili moju situaciju i trudili se da mi pomognu da nadjem drugu parohiju. To je bila parohija oca Aleksandra Sargunova. S ocem Aleksandrom mi je bilo dobro, tim pre sto on govori francuski – sto je za mene bilo veoma znacajno narocito u to vreme kada jos nisam znao ruski. Otac Aleksandar me je odmah uputio kod vladike Arsenija, u Patrijarsiju, gde sam napisao svoju drugu molbu. Odgovor je dosao pocetkom marta 1994 godine, na pocetku Velikog Posta. I prve nedelje Velikog Posta, u utorak, su me pozvali u Danilovski manastir, gde sam cinom prisajedinjenja prihvacen u krilo Ruske Pravoslavne Crkve. Sutradan je sluzena Liturgija Predjeosvecenih Darova, i ja sam se pricestio. To su naravno bila nezaboravna osecanja, velika uteha, jer sam se ja zaista osecao potpuno pravoslavnim. Drugi put sam se pricestio u petak, a u subotu su me vec pozvali na bogosluzenje sa Patrijarhom u Danilovski manastir, gde se proslavljao praznik kneza Danila. Bila je to velika cast sluziti sa Patrijarhom.

- Vi ste bili djakon?

- Da, mene su primili za djakona. Dozvolili su mi da pevam jektenije na francuskom, sto je meni mnogo znacilo, jer jos nisam znao slavjanski i ruski. Posle toga je organizovan rucak sa Patrijarhom i manastirskom bratijom. I ja sam se vec osecao u krilu Pravoslavne Crkve, i to ne samo mislima i srcem, vec u potpunosti. Zatim sam upucen u Pskovo-Pecerski manastir. Prethodno sam sreo oca Tihona (Sevkunova), moze se reci slucajno: u Sretenjskom manastiru je bila predaja parohije. Otac Georgije je predao zgradu Crkve novom manastiru – Sretenjskom, koji je u to vreme bio gostoprijemnica Pskovo-Pecerskog manastira. Susret sa ocem Tihonom je bio cudan, mi smo odmah zavoleli jedan drugog, i ta ljubav postoji i do dan-danas. Zatim smo se jos sretali u Pskovo-Pecerskom manastiru, i po blagoslovu oca arhimandrita Jovana Krestjankina sam bio miropomazan. Bilo je to skromno, u Uspenjskoj Crkvi. I otac Tihon je prisustvovao i postao moj kum. On je zaista postao moj brat po duhu.

- Koliko vremena ste ziveli u Pskovo-Pecerskom manastiru?

- Kratko. Dosao sam u aprilu, krajem Velikog Posta, i ziveo sam tamo do juna. U junu je doslo do malog prekida, jer mi je istekla viza. U Pskovu pasoska komisija nije znala sta da radi sa mnom i upucen sam u Moskvu. Tamo sam sreo arhimandrita Jeronima (on je sadasnji nastojatelj Trojicnog manastira), a tada je jos bio jeromonah. On se vratio iz Svete Zemlje. Sreli smo se na praznik Rodjenja Svetog Jovana Pretece, i odlucili da otputujemo na Aton. O tome sam odavno mastao. I uz blagoslov Patrijarha Alekseja, otsili smo dve nedelje na Aton. Posle povratka sam napisao molbu Patrijarhu da me prebace u Cuvasiju, u eparhiju vladike Varnave, koji je danas mitropolit.

- Oce Vasilije da li je bila neka interesantna prica dok ste ziveli u Pskovo-Pecerskom manastiru i nesto farbali, kada je dosla francuska delegacija... Da li biste mogli da nam ispricate nesto o tome?

- Da, bilo je ovako: bili su to desantni vojnici. Nisam farbao, vec malterisao keliju starca Simeona – sad vec prepodobnog. Malo umem da malterisem. Uopste, monah treba sve da zna. I ja sam svojevremeno naucio da malterisem, a sada su me zamolili. Ali sa ekonomom nisam nasao zajednicki jezik, i to do te mere da me je nazivao ovnom. Ali ja sam to sa smirenjem prihvatio, bez obzira sto je to bilo sramno; ja mislim da monah ne treba da se vredja, vec da pretrpi sve Hrista radi.

- A kako je reagovala francuska delegacija?

- Oni su se naravno zacudili sto su me tamo zatekli, tim pre sto je jos 1994 godine bilo neizvesno kuda ide Rusija – bilo je mnogo sablazni, i mnogo toga nejasnog. I nikome, pa ni meni samom, nije bilo jasno sta ce Francuz raditi u Rusiji.

- Oni su odmah shvatili da ste vi Francuz?

- Naravno, ja sam ih docekao i pozdravili smo se. Tim pre sto jedan od moje mladje brace sluzi kao oficir u francuskoj armiji. Na tu temu smo nasli zajednicki jezik.

- Da li je vas brat bio komandir te grupe?

- Da, moj brat je sad vec pukovnik. Oni su bili povezani i sluzili su u jednom mestu.

- A kako vas je docekala Cuvasija?

- U Cuvasiji me je vladika docekao veoma dobro, s velikom ljubavlju, s velikom paznjom. Odmah sam nasao svog utesitelja. «Varnava» u prevodu i znaci «sin utehe». Ja vladiku smatram visim duhovnikom i visim duhovnim ocem. Kada posmatram njega ne znam gde da idem i kako da zivim.

- Ali vi ste dospeli u moze se reci pravu zabit...

- Da, ali to je korisno za monaha.

-Prljavstina, insekti...

- To je sve korisno za monaha. Naravno, bilo je momenata kada sam razmisljao da se vratim, ali sam prosto pitao Boga, obracajuci Mu se direktno: «Gospode, sta zelis od mene? Zasto sam u ovakvim uslovima?» A uslovi u kojima smo ziveli u prvo vreme su bili strasni: krov koji prokisnjava; posteljina, koja davno nije prana, u kojoj je mozda pre mene spavao neki pojanac; sve je bilo mokro – uopste govoreci uzasni uslovi. I to mi je posle Jerusalima bilo malo uvredljivo. Plakao sam i govorio: «Gospode, sta zelis od mene, zasto je to potrebno?» Sad shvatam zasto je to bilo potrebno. Postoji sledeca prica: Gospod poziva sve na Goru Tavor, da bi videli preobrazenje. Postoji besplatna karta za autobus, kojim se stize do te Gore preobrazenja. To je sve besplatno, ali su oni daleko od Gospoda. A postoji specijalna karta, koju treba platiti i pritom ici peske na tu goru, i svakih sto metara jos doplacivati, da bi se moglo ici dalje. Ja mislim da je takav hriscanski zivot – ukoliko zelimo punocu. Ukoliko zelimo da budemo blizu, moramo da platimo.

- I cime ste vi platili?

- Platio sam – prolazeci kroz smirenje, ponizenje itd. Monah mora tako da zivi. Ukoliko on sve ima, komfor i ostalo, onda treba da se zamisli da li gresi, i da li je u zabludi na svom putu. Ako se oseca malo stesnjeno, onda je sigurno na pravom putu.

- Vi ste vec osam ili devet godina u Cuvasiji?

- Da, devet godina.

- Kazu da vam je dolazio i ministar inostranih poslova Francuske?

- Nije – konzul je dolazio. Huber...

- Huber Colin de Verdiere?

- Da, da.

- Sada je on generalni sekretar MID Francuske...

- Da-a-а? Dobro.

- I kako mu se svidelo kod vas?

- Dobro. Naravno, zacudio se jer je manastir bio u losem stanju i naokolo se gradilo. Manastirska zgrada nam je predata posle sovjetskog perioda u razrusenom stanju. On je uvideo koliko toga je uradjeno u kratkom periodu i koliko toga je jos ostalo. Ali je video i sta je vera i sta su cuda. Zatim nam je zahvalio sto smo ga pozvali da prenoci u manastiru, jer je to veliki dogadjaj za coveka – jesti u trpezariji. Naravno, u manastiru su bile i sve rejonske i oblasne vlasti.

- Sva trava je bila «ofarbana»?

- Naravno (smeje se). Susret je bio lep. Zatim smo ga lepo ispratili do granice Mordovije.

- Mi znamo, da se Francuska veoma sujetno brine o svojim gradjanima, i o sirenju svoje kulture. I ocito je da je to sto ste bili francuski gradjanin uticalo na posetu?

- Da, Francuska se zaista brine o svojim gradjanima preko ambasade i konzulata. Oni takodje brinu i o ovuvanju jezika: pomazu skolama, i drugim organizacijama. Istina, on je to uradio iz duhovne radoznalosti zeleci da zna kako to izgleda boraviti u manastiru.

- Ne samo da vas je posetio francuskl konzul, vec i njegova Svetost Patrijarh...

- Dolazio je, ali ne kod mene. Bila je to njegova druga poseta  Cuvasiju. Prvi put je bio 1996 godine, ali je tada posetio samo Ceboksari. A 2001 godine je posetio nekoliko gradova pa tako i nas Alatir. To je naravno velika cast za grad i naravno za svakog pravoslavca. Voleli bismo da ga sretnemo i treci put.

- Oce Vasilije, vi imate dobro misljenje o vladici Varnavi, ali medju nekim pravoslavcima kruze glasine da je on toboze osvecivao nekog idola...

- Da, vi zante da ja zaista postujem vladiku Varnavu, on je sveti covek. I kriviti ga za tako nesto je potpuno pogresno. I takve dogadjaje mi, klirici Cuvaske eparhije, smatramo bolesnim, jer veoma volimo vladiku i on je nas otac.

- A sta se desilo?

- Prosto, jedan svestenik je nasao razlog (on je odavno trazio povod za to) da uvredi vladiku. Taj covek prosto mrzi vladiku – ja ne znam iz kog razloga. I on je nasao povod da prisustvuje osvecenju spomenika, koji je posvecen nasoj majci. Zasto da ne postoji spomenim u cast nase majke koja nas je vaspitala, i stradala za nas? I taj spomenik je kulturni spomenik i nema nikakve veze sa religijom. U tom slucaju je otac Andrej Burman u velikoj zabludi, jer u tom slucaju ne sluzi cistoti pravoslavlja, vec svojoj gordosti i neposlusanju. I on je po meni idolopoklonik svoje gordosti. To je moje misljenje.

- Da li u vasoj parohiji ima stranaca?

- Da, ima jedna Engleskinja, takodje pravoslavka. Ona radi u skoli kao uciteljica engleskog jezika.

- Da li je ona specijalno dosla u Cuvasiju?

- Svojevremeno, pre osam-devet godina, pozvali su je specijalno u Ceboksari, a zatim se preko prijatelja upoznala sa mnom i dosla je u Alatir, trazeci duhovnika. Ona zna francuski, tako da joj je lakse da se ispoveda i posavetuje. Ali ruski zna perfektno, bolje nego ja jer ga je ucila na fakultetu. A ja ruski nisam ucio – prosto sam ga upijao kao sundjer.

- Kako nalazite zajednicki jezik sa parohijanima, posto su to uglavnom seoske starice?

- To je veoma jednostavno. Kako kazu Rusi: kakav pop, takva i parohija. Ako starice vide da svestenik gori od ljubavi prema Bogu, onda jezik nije ni potreban, oni onda gledaju i vide kako on zivi i idu za njim. Ako svestenik voli Hrista, pa cak i ako je siromasan, nepismen – ljudi idu za njim. Zato je to sve jednostavno. Naravno ja ne kazem da sam bas ja takav svestenik, ali ja volim Hrista, ja sam svoj zivot predao Njemu i ljudi to osecaju.

-- Oce Vasilije, u Rusiji se neki zale da je tesko shvatiti crkveno-slovenski jezik, da je tesko sluziti na njemu itd. Ali vi ste Francuz i trebalo je da ga savladate...

- Recicu vam da mi je laksi crkveno-slovenski nego ruski jezik.

- Zasto?

- Ne znam zasto, ali na primer, crkveno-slovenski citam bez problema, a sa ruskim nekad imam problema. Jevandjelje odlicno shvatam, pa cak i Tipikon. Ponekad naravno ima nekih teskoca, ali Jevandjelje i bogosluzenje odlicno shvatam. Ti ljudi koji to ne shvataju treba malo da se potrude, strpe, i treba da se mole – i shvatice. Ja uopste nisam znao ruski, ali su me poslali u selo gde se govori samo ruski i ja sam kroz neko vreme poceo da razumem jezik. I tako ljudi treba da se mole, da idu na bogosluzenja, da slusaju, i brzo ce nauciti crkveno-slovenski jezik. Samo nasa savremena omladina je lenja i ne zeli da uci i da se trudi.

- Da li su ljudi vise lenji ovde ili u Francuskoj?

- Ovde, u Rusiji.

- A u Francuskoj?

- Takodje. To je savremena bolest nase danasnje omladine. Oni vole na primer da sede ispred televizora ili kompjutera, i da ni o cemu ne razmisljaju jer ce kompjuter sve uraditi – napisati, razmisliti. Savremeni covek je invalid za zivot i istoriju.

- Oce Vasilije, vi ste prosle godine posle duzeg perioda boravili u Francuskoj – kako vam se svidelo?

- Bio sam srecan naravno, jer je rodna zemlja – rodna zemlja. Video sam naravno da je tamo sve lepo, i da vlada red. Lepo, lepo. Ali znate vec poslednje nedelje sam osetio nostalgiju – nostalgiju za svoju siromasnu Cuvasiju i svoje parohijane, koji su za mene braca i sestre. I Rusija, Cuvasija je za mene rodna zemlja, jer sam se ja tamo ponovo rodio. Kako je Gospod rekao: ko je ostavio svoju porodicu ili ocevinu Hrista radi taj ce naci i novu bracu, i sestre, i rodnu zemlju. 

- A kada ste bili u Francuskoj, kako su vas tamo prihvatili? Vi ste tamo vec otisli u svojstvu svestenika?

- Dobro. Znate, staresina nase parohije je rekao: «Nas svestenik je kao banana, u njemu ima nesto ekzoticno». I moj je osecaj da tu ima malo ekzotike. Pri cemu i kada sam dosao u Rusiju, i sada kada idem u Francusku – opet sam ekzotican.

- A kako se Vasi bliznji odnose prema vama?

- Dobro. Naravno prezivljavali su to sve i za njih je to bilo neocekivano resenje.

- Da li su oni katolici?

- Oni su katolici. Otac je naravno bio protiv, ali nas je uvek vaspitavao u slobodi, i u slobodi savesti. Zbog toga je on sve prezivljavao. Ja mislim da se sad vec posle devet godina pomirio sa tim, cak i ako mu nije jasno zasto sam napustio katolicantsvo i postao pravoslavan. Mozda mu je to nejasno, ali mu je jasno da je to Bozija Volja.

- A vas brat?

- Brat takodje. Mladji brat cak razmislja da primi pravoslavlje. Nije jos presao jer ima decu, i jedna od cerki je poslusnica u katolickom manastiru, pa mu zbog toga nije lako jer treba da ocuva jedinstvo porodice. Ja sam mu savetovao da priceka, i da se ne uznemirava jer sam ja 15 godina ziveo pravoslavno iako zvanicno nisam bio pravoslavac. Najvaznije je – ziveti pravoslavno. Biti pravoslavan ne na papiru, vec po zivotu.

- Oce Vasilije, i u Francuskoj ima mnogo svetinja koje i pravoslavni postuju.

- Da, veoma mnogo. Bogorodicin Pokrov, omofor u Sartru; trnov venac; cestice mostiju Svete Zenevjeve... U vreme francuske revolucije te mosti su bile oskvrnjene – to su zaista bile satanske sile, jer su oskvrnjene mosti bas onih svetitelja koji su stitili i gradili Francusku.

- Neki kazu da se Pravoslavlje u Francuskoj sve vise siri. Da li je to istina?

- Da. Da, istina je i tome se treba radovati. Moze se reci da se Francuska vraca svojoj prvoj ljubavi. Iako je broj pravoslavnih tamo jos mali, ima po mojoj proceni oko 200 parohija.

- Kod nas svi smatraju da je Francuska – cisto katolicka zemlja...

- Odavno vec nije. Uskoro ce se o njoj govoriti kao o muslimanskoj, jer su katolici prestali da budu hriscani – oni su svetski ljudi. Katolici su samo po nazivu. Crkve se vec zatvaraju i jedan svestenik sluzi u 20-30 parohija, to jest nema dovoljno svestenika. Jos malo i nece biti uopste klirika. To je kriza, kriza.

- A da li omladina ide u Crkvu?

- Da, omladina ne zeli. I uopste procenat ljudi koji zaista idu u Crkvu je veoma mali. Naravno, vecina stanovnistva su – katolici, ali vise ljudi posecuje dzamije, nego katolicke Crkve. i zbog toga jaca Pravoslavlje, jer mnogo ljudi trazi istinu, Crkvu, pravi hriscanski zivot – a to jedino mogu da nadju u Pravoslavlju. Ja mislim da ce Pravoslavlje za jos nekoliko godina imati veliki uticaj u Francuskoj. I sada je Pravoslavlje – autoritet. To se primecuje po radiju, televiziji. Katolici cak koriste pravoslavno bogoslovlje, da bi objasnili smisao ovog ili onog praznika.

- A zasto ste rekli da se Francuska vraca pravoj veri? Mnogi od nas smatraju da je Francuska oduvek bila katolicka zemlja.

- Ne, Francuska je bila pravoslavna do XII veka, do raskola izmedju Zapadne i Istocne Crkve. Ali cak i taj raskol je bio raskol izmedju Rima i Konstantinopolja i nije se ticao ostalih. I do XII veka Francuska je bila duboko pravoslavna i po bogosluzenju i po bogoslovlju. I delic tog pravoslavlja (po mom misljenju) je cak bio u XIX veku kada je uveden novi dogmat o papskoj nepogresivosti – francuska Crkva se veoma usprotivila tome. Ali su danas naravno svi klirici u Francuskoj ubedjeni da papa ne moze da pogresi kada stoji za katedrom.

- Mozemo onda da kazemo da ste se Vi vratili veri svojih predaka?

- Da, da, upravo tako.

S igumanom Vasilijem (Paskje) je razgovarao monah Simeon

 

07 / 07 / 03
http://www.pravoslavie.ru/cgi-bin/guest.cgi?item=7r030707145647