Protojerej Artemije Vladimirov

O DUHOVNIM ISKUŠENJIMA NOVOKRŠTENIH HRIŠĆANA

Često ljudi, koji su tek poverovali u Hrista, na “korenit” način menjaju odnos prema samima sebi. Umesto da se poprave, da se dovedu u red, da paze na svoju čistoću, svoj izgled, novokršteni se u mislima penju u onu drevnu “pećinu”, gde su se, po njihovom mišljenju, spasavali Božiji ljudi. Neočešljana glava, neoprane uši, neuredna odeća, pogrbljenost, crno ispod noktiju - evo svima poznatog “portreta” novokrštenog revnitelja koji izlazeći na ljuti mraz, bez kape, filosofira: “Bog je milostiv” – na primećujući da nemilostivi simptomi meningitisa počinju da okivaju njegov mozak.

            Tema ovog predavanja će zainteresovati one, koji pažljivo prate ono što se dešava u njihovim sopstvenim dušama i koji su uznemireni moralnim stradanjem naših savremenika. Apostol Pavle u jednoj od poslanica zapoveda svom učeniku da episkop ne treba da bude “novokršten, da se ne bi pogordio i upao u osudu đavolju”. Upravo ova gordost, ovo samoljublje, koje se u paganskoj sredini neguje, i izaziva sve grešnike, svojstvene novokrštenima.

            U Bogopoštovanju i Bogopoznanju novokrštenih dolazi do različitih duhovnih podmetanja: ono, što proističe iz vidljivog sveta, pa čak i iz sveta zlih duhova, prenosi se na božanske stvari. Izvitoperuje se uloga ljudskog razuma, osećanja i volje: Bogopoznanje i Bogoopštenje izgledaju čas suviše dostupni, čas suviše onostrani. U odnosu prema bližnjima ljudsko zamenjuje Božansko; u pojedinim licima, naročito duhovnog zvanja, novokršteni počinju da vide “nadautoritete”.

            Zbog nedostatka duhovnog iskustva, novokršteni često prenosi svoje iskustvo opštenja sa svetom na nadsvetovnog Gospoda Boga. On često ne primećuje skraćivanje distance između Svesvetoga Boga i palog srca svoga. Takva bliskost sa Bogom u umu ostavlja svojevrstan pečat na stanje novokrštenoga, ali ne svakog, već na onog koji pada u svoju sablazan. Čovek se nehotice oseća, a zatim i počinje da shvata sebe kao osobu, blisku caru, i bavi se “duhovnim” izmišljanjem : vidi projavu Božanskog Promisla, tamo gde ga i nema.

            Ova bolest se često ispoljava u lažnom misticizmu. Prema ovom su naročito slabe predstavnice lepšeg pola, možda kao romantičnija bića; emotivno su obojena sva njihova preživljavanja, često počinju da različitim sitnicama, ponekad svakodnevnim , u svom životu, na dan kad ih preživljavaju, pripisuju izvesno duhovno značenje:” A zašto ovo, a šta ovo znači? Očigladno da mi Gospod sugeriše da radim to i to.” Počinju da upoređuju datume, dane, mesece, nedelje i godine: pojavljuje se svojevrsna mistika brojeva, koja ponekad bezmalo prelazi u okultizam.

            Pošto je glavna potreba Hrišćanina molitva, onda kod novokrštenih, iskrenih ljudi, koji revnuju po Bogu, veoma često srećemo pojavu koja može da se nazove “prerevnovanje u molitvi” Sama po sebi molitva je sveto delo, ali nije slučajno lik pobožne duše lađa, snabdevena dvama veslima, jer Božija blagodat u nama ne deluje bez naše volje. Ovakvo “prerevnovanje u molitvi” narušava tok dana, ravnotežu naših duhovnih i materijalnih zanimanja, dovodi do gubitka oštroumnosti, trezvenosti opažanja čovekovog sveta, događaja, i što je čudno, do gašenja osećanja odgovornosti, dužnosti. Ponekad novokršteni pada u neku vrstu duševne bolesti, odvajajući za jutarnju molitvu sate, ne ceni vreme koje nam je Bog dao za razboritu i trezvenu upotrebu.

            Druga strana , koja izvitoperava naše Bogopoznanje, jeste težnja da ubrzamo ono na šta smo prizvani da činimo po volji Božijoj, tj. da dostignemo duhovno savršenstvo. Najaktivniji od nas us navikli da u svetovnom životu sve postižu sopstvenim snagama. Da li se mnogi među vama sećaju takozvanih “mesečnika” (meseca posvećenih određenim akcijama)? Mesec poštovanja saobraćajnih propisa, “sustići ćemo i prestići ćemo…”, napravićemo uzoran grad u krajnje kratkom roku, itd. Na taj način duhovna lestvica se pretvara …u eskalator. Ova težnja žirafe da svoju glavu protegne što je moguće više, sigurno prouzrokuje da šišarke padaju i savijaju je prema zemlji. Takvi su “progresisti” – i to se može nazvati “boljševizmom u Pravoslavlju”-oni teško pate primoravajući i druge da pate. Ne videći u sebi ono što žele, često su u nedoumici, proganjani duhom uninija, očajanja, ponekad i potpuno skreću sa puta pobožnog života, uverivši se da su izdavali za stvarnost ono što su u sebi želeli. Ovo je naročito opasno u stvarima pedagogike i vaspitanja. Zbog toga postoji kompleks novokrštenih u porodici, kad roditelji žele da od svakog deteta naprave prepodobnog Sergija ili Serafima Sarovskog- sve to je bremenito teškim posledicama.

            Neiskusno duhovno oko Hrišćanina vrlo teško gleda u ono što je Božansko, koje obitava u svetlosti. Palom srcu je daleko lakše da sazrcava ono što se nalazi van Boga. Ponekad novokršteni umesto Boga naročito počinje da sazrcava palu silu, koja ga ometa da ugađa Bogu. Lik Hrišćanina se pomračuje, njegova duhovnost gubi svetlost, iz duše nestaju pozitivna osećanja: nada u Boga, radost, dobrodušnost, uzdanje u Njegovu volju, ali mu se zato ispod svake klupe priviđa demon. Ispostavlja se da je njegova vera u demone i sile zla jača od vere u Boga i Njegov Promisao . Mi pravoslavni, više od bilo kog drugog osećamo i shvatamo tajnu istorijskog procesa, znamo da postoji tajna bezakonja, da se sile svetskog zla udružuju jedna sa drugom, ali kada se umesto svemoći Božije u pogled na svet novokrštenog usele utvare, on zaboravlja da je sve u Božijim rukama.

            Kada novokršteni izgubi osećanje distance između sebe i pastira, on se pribija uz sveštenika, i u njegovom pristustvu više “ne oseća” borbu s pomislima: “nestaju” sva pitanja i novokršeni pada u nekakvu duhovnu malaksalost. Posledice ove bolesti su poznate: gubitak duhovne slobode, duhovne samostalnosti ili suvišni kriticizam kao reakcija na obogotvorenje pastira.

            U odnosu prema bližnjima kod nekih novokrštenih se primećuje i sledeća greška. Oni teže da prsvete sve i svakog, koga sretnu na svom putu. Otpočinje svojevrsno duhovno “inkvizitorstvo”. Ako savršenog Hrišćanina karakteriše opreznost, taktičnost, uviđavnost, trud da ni na koji način ne naruši slobodu drugog, novokršteni podseća na tenk, koji prolazi i gazi sve pred sobom. Najbolja slika koja karakteriše novokrštenog, je sledeća: grabi čoveka za kaput, koji stoji u redu u javnom toaletu, kida dugmad na njegovom kaputu, i počinje da mu propoveda, ignorišući njegovo ne toliko duhovno, koliko fizičko stanje. Pritom čovek postaje suv i krut racionalista. Tipičan primer: neželja da otprati na poslednji put, recimo , umrlog srodnika, koji nije bio crkveni čovek. Novokršteni često nazivaju bezbožnicima bliske ljude, prema njima su paradoksalno kruti, kratkovidi, egoistični. Oni često grubo prekidaju rođačke, prijateljske veze, ali ne zato što ih iz tih veza vreba sablazan, već neshvatanje i gorčina uvrede. Ovde su takt, blagost, radosno opštenje sa čovekom daleko plodniji od krutosti.

            Najzad, odnos prema samom sebi. Vrlo često, nepravilno doživljavajući Boga i Njegov Promisao, novokršteni ispunjava prvi deo poslovice:”U Boga se uzdaj”, ali “sam ne greši”- e to mu nije jasno.

            Često ljudi koji su tek poverovali u Hrista, na lažno korenit način menjaju odnos prema samima sebi. Umesto da se poprave, da se dovedu u red, da paze na svoju čistoću, svoj izgled, novokršteni se u mislima penju u onu pećinu, gde su se spasavali i spasavaju se, po njihovom mišljenju, Božiji ljudi. Neočešljana glava, neoprane uši, neuredna odeća, pogrbljenost, crno ispod noktiju, odavno neumiveno lice – evo svima poznatog portreta novokršteno revnitelja koji, izlazeći na ljuti mraz, i koji zaboravljajući kapu, “filosofira” : “Bog je milostiv”- ne primećujući , pritom, da nemilostivi simptomi meningitisa počinju da okivaju njegov mozak.

            Odsustvo duhovne razboritosti, odsustvo zdravog odnosa prema svojoj prirodi je potpuno nepravoslavna stvar; to je pre eskapizam – bekstvo od stvarnosti, nekakav izopačeni budizam, nazovite to kako god hoćete – ali samo ne Pravoslavlje.

            Isto se primećuje i u pogledu sopstvenih sposobnosti i talenata. Često u težnji za duhovnom jednostvnošću, dolazimo do tolstojevskog pojednostavljivanja , gubimo žive iskre duše, gubim znanja koja smo dugo prikupljali, a sami zatim počinjemo da patimo, ne znajući gde i šta u Crkvi da činimo, i na šta da usmerimo svoje napore.

Sa ruskog: Ljudmila Joksimović

 Crkveni život, br.3/2002., str. 28-29, Beogradska Arhiepiskopija