Jeromonah Varsonufije      

Moj izbor je ucinjen svesno

Otac Varsanufije je jedan od prvih monaha Antonijevo-Sijskog manastira. Evo kako govore o njemu: zavrsio je Rizski institut civilne avijacije, a posle tri godine rada je iznenada otisao u Optinu pustinju – to spontano podstice na razmisljanje: sta se to tako strasno desilo da mlad covek, u najboljim kreativnim godinama, odluci da napusti svet?

-         Imao sam istina problema. Ali odlazeci u Optinu nisam nameravao da tamo ostanem. Skupila se grupa drugova, koji su hteli da posete znamenito, sveto mesto. Jedno putovanje, drugo…Tamo sam i citao o monastvu, i neke stvari su mi postale jasnije. U to vreme sam saznao, da pod Siktivkarom, u selu, sluzi jeromonah Trifon, kod koga dolaze ljudi sa svih strana. Pozeleo sam da se upoznam sa njim. Gospod me je vodio…

-         Zasto ste izabrali Sijski manastir, a ne Optina pustinju?

-         U ocu Trifonu sam nasao svog nastavnika. To me je dovelo na Sever – moja majka je rodom iz Verhnetoemskog regiona. 93-e godine sam svesno, po poslusanju dosao u manastir. I moj brat je postao monah – o.Jeremija. A mama, koja do tog vremena nije bila ocrkovljena je postala deo Crkve. Ona se usrdno moli za nas.

-         Vi ste vec 10 godina u manastiru. Sta je to u stvari manastir?

-         Probacu ukratko da formulisem…Manastir – su pre svega bratija. Od njihove duhovnosti, ukrepljenosti, vere sve zavisi. Nije uzalud tako nazvana: bratija. Srodstvo po veri, po pripadnosti manastiru, po zajednickom zivotu. Kaze se: opstezitejstvo. Prema svojim drugovima se odnosis kao prema rodjenoj braci, a nastojatelj ti je otac.

-         Ali nije uvek sve tako glatko…

-         Naravno, zivot nije lak u manastiru. I kada ti se desi nesto lose, «navale» iskusenja sa svih strana – bratija ti pomaze, a pre svega otac-nastojatelj. Uopste, vaspitni proces se odvija neprekidno, a u takvim ekstremnim slucajevima je narocito izrazen. Kako reagujem? Pa kao i bolesniku, i tebi daju lek, nije prijatno, gorko je, tesko se prihvata, ali ozdravljas – i postajes zahvalan. Neophodno je smirenje, poslusanje. I neprekidna molitva duse.

-         Imam mogucnost vec nekoliko godina da posmatram Sijsku bratiju, neke od monaha znam jos dok su bili radnici ili iskusenici. I zadivljujuce je kako se brzo odvija duhovno sazrevanje.

-         Ono se ne odvija se kod svih podjednako brzo, kod svakoga je to individualno. Kao primer moze da posluzi ono sto bratiji savetuje o.Varlaam: ako uvek u svemu postupate po Blagoslovu, poslusanju, dobicete od Gospoda veliku pomoc, Bog ce vam dati nove, blage osobine. Vazan momenat u zivotu monaha je – cin rukopolozenja u svestenika: covek postaje drugaciji, i Blagodat drugacije deluje preko njega. To se posebno oseca kod o.Pahomija – on se preobrazio, sticuci unutrasnju snagu. Istina, nije toliko vazno da li se te promene desavaju brzo ili sporo, glavno je da se covek u manastiru menja.

-         Nedavno ste zavrsili Sveto-Tihonski Bogoslovski institut. Sta ste tamo naucili?

-         Pre svega treba reci da nisam ja jedini od bratije koji je bio student. I o.Terentije, o.Varlaam su nastavili studije…I otac-nastojatelj studira na Duhovnoj Akademiji. Druga je stvar sto skoro da nemamo vremena za to. Ali polako spremamo. Studije su otvorile sirok krug znanja i njih treba iskoristiti, kako se ne bi izgubila.

-         Vi mnogo citate, mnoge stvari vas interesuju. Kako sve to postizete? Jer Vi kao uostalom i svaki od bratije imate mnogo poslusanja. Na primer, upravljate zivotinjskom farmom u manastiru, brinete o duhovnim potrebama Emeckog decijeg doma, organizujete prosvetiteljski rad u skolama Holmogorskog regiona, organizujete rad misionarskih grupa iz Moskve i Petrograda, a takodje veoma brinete o deci-poklonicima iz raznih gradova zemlje. I to nije potpun spisak svih vasih poslusanja. Odavno sam primetila: vi ne hodate, vec trcite…

-         Za monaha je naravno najvaznija molitva. Dan pocinje u 5.30 zajednickim molebanom. I nadalje – molitva i rad. I tako do kasno uvece. I treba koristiti svaki minut. Zato ja i trcim…Narocito je veliko opterecenje leti – ponekad prosto ne znas ni koji je dan. Inace je u tom periodu ovako: doputovala je grupa bolesne dece iz Petrograda – njih devetoro, uzrasta od 2 do 15 godina, a s njima jos troje odraslih  - iz Drustvenog dobrotvornog fonda «Roditeljski most». Oni ostaju deset dana u manastiru – znaci ne samo da ih treba smestiti, vec treba bolesnoj deci i pomoci: nauciti ih molitve, ispovedati i pricestiti, i uopste paziti i brinuti o njima.

-         Kako se desilo da je manastir poceo da se brine o duhovnim potrebama Emeckog decijeg doma?

-         Covek se narocito u mladom, decijem uzrastu jako brzo uci losem, a jako sporo – dobrom. I sto kasnije pocne da se navikava i uci dobro, tim je teze odviknuti ga od zla. Znajuci to, nemoguce je ostati po strani. Tako je pocela saradnja sa decijim domom. S decijim vaspitacima o veri razgovaram uglavnom na ispovesti. Istina, prve godine sam im pricao o zapovestima, o Svetiteljima, o pravoslavnim praznicima. Oni su sve to pazljivo slusali, postavljali pitanja. Ali sam ubrzo shvatio da ja nemam dovoljno pedagoskog iskustva. Po Blagoslovu oca Trifona, taj rad sam prepustio strucnijem coveku, a ja sam prosto poceo da razgovaram s decom i pomazem deciji dom. Cini mi se da me prihvataju, i da shvataju da sam i ja deo njihovog zivota. Razgovaram i sa pedagozima – vidim, da oni vole decu i da deca njih vole. Nasli smo saradnike, koji su decijem domu obezbedili suv bazen – deca uzivaju kupajuci se i igrajuci se sa velikim plasticnim loptama. Kako mogucnosti dozvoljavaju donosimo i humanitarnu pomoc, kao i neku sitnu robu: bojice, voce iz nasih vocnjaka. Ucestvujemo i u organizovanju decijeg odmora – s pravoslavnim nastrojenjem. Danas u decijem domu nisu krstena jedino ona deca koja su tek nedavno stigla.

-         Na prestoni praznik manastira – Trojicni dan – medju nagradjenima od strane Svjatijejseg Patrijarha bili ste i Vi: urucena vam je medalja Svetog Prepodobnog Sergeja Radonjeskog. Narocito predstavnici Emecka, Selca su to primili sa velikom radoscu. Znaci trud nije bio uzalud?

-         Nema mesta odmoru, a kamoli nekoj uobrazenosti. Malo je ucinjeno, mnogo vise tek predstoji.

-         Pronasli ste ono sto ste nekad trazili za vreme hodocasca u Optini pustinji?

-         Za sve godine boravka u Sijskom manastiru nisam nijednom pomislio da sam napravio pogresan izbor. Treba teziti sopstvenoj promeni, a Gospod ce ti pokazati sta treba da radis.

Nina Orlova

Duhivni sjejatelj, br. 8, april 2002. str 6