U GRCKOM MANASTIRU U ARIZONI

Istorija posete grckom manastiru Svetog Antonija je pocela jos u maloj keliji Valaamske crkve u Moskvi. Tada mi je otac Igor na oprostaju poklonio fotografiju starca Josifa Isihasta, rekavsi da je to bio jedan od poslednjih prozorljivih staraca. Secam se da mi je zatim, dok sam gledao fotografiju, dosla na pamet misao: “Ako bih se sreo sa takvim starcem, dobio bih odgovore na sva pitanja…” Proslo je skoro godinu dana, i trebalo je da idem na dugo sluzbeno putovanje u Ameriku. Na krajnji jug, u Arizonu. Nisam tada ni mogao pomisliti da tamo postoji grcki manastir. U nizu dogadjaja (koji su sledili) samo mi se on urezao u pamcenje, ostavivsi na mene najjaci utisak. Ali, krenimo po redu.

Uski put sa dve trake je zamenio autoput, otprilike 100 km jugoistocno od grada Feniksa. Pre samo nekoliko godina, arhimandrit Jefrem je to mesto izabrao za manastir. Prosavsi tim putem, iznenada je zamolio da se zaustavi automobil. Ovde, u nenaseljenoj arizonskoj polupustinji, svetogorski starac je cuo zvona. Za neko vreme je jedan imucan Grk kupio deo zemlje u tom regionu i poklonio je za gradnju manastira.

Nezaobilazna okuka… Evo i znaka za kilometrazu, skrecemo na ravan seoski put. Oblaci prasine. Okolo kaktusi i trnje. Pocinju da se pojavljuju nepravilno rasporedjene, uredne kucice. Ali, oko njih nema ni busena, ni povrtnjaka, samo ograda od drvenih stubica zabijenih u zemlju sa zategnutom zicom. Stoje kao igracke u tom od strane coveka skoro netaknutom svetu skorpiona i zvecarki. Kako ljudi tu zive? Posle nekoliko kilometara, ukazao se pred nama, na jedinom brezuljku u celoj okolini, pravoslavni krst. Put skrece u cvecnjak s natpisom “Grcki pravoslavni manastir Svetog Antonija”. Slava Bogu, stigli smo. Na ulazu je zaravan, zasuta sljunkom. Sunce sija, iako je zimsko vreme. Umorivsi se od buke, sedimo u senci venjaka s druge strane manastirske ograde, pored male prostorije u kojoj se prodaju knjige. Okolina se zadivljujuce izmenila. Okolo je divan vrt: mnostvo nama nepoznatih lepih cvetova i rastinja stvaraju neponovljiv, bajkovit utisak svega sto se desava. Tisina… zubori fontanica, ptice pevaju, lete veliki prelepi leptiri. Gledam preko ograde – kaktusi i trnje. Iz prodavnice knjiga je izasao monah, noseci bokal sa vodom. Cini se da progovara na ruskom. Ali ne, ovde govore grcki ili engleski. Pitao je da li zelimo nesto da pojedemo, da li cemo ostati da nocimo. Zene bez marama i u pantalonama ne pustaju u manastir, kao ni muskarce u kosuljama s kratkim rukavima: “Probajte kosulju; ostavite je u knjizari kada budete odlazili”. U manastirskom vrtu ima mnogo fontana. Istina, njihov veliki broj pravi posebnu mikroklimu za svu tu lepotu. Jedna americka firma, do zuba snabdevena savremenom tehnikom, ovde je trazila vodu, ali je nije nasla pa je prestala sa radovima. Starac im je ukazao na mesto gde da buse. Zadivljujuce! Bukvalno pod svakim cveticem je sistem za vestacko navodnjavanje, i kako da nema dovoljno vode za sve? Evo velikog hrama Svetog Nektarija. Pored je trpezarija. Na jos jednom malom “osvojenom” delu zemlje nalaze se sasvim nedavno sagradjeni predivni hram Georgija Pobedonosca i zvonik. Tu su i hramovi Svetog Dimitrija i velikomucenika i iscelitelja Pantelejmona. Jos dalje, sada vec zaboravljena kapela. Na ikoni odmah prepoznajemo lik starca koji se moli na kamenu. “Oce Serafime! I ti si ovde!”Zamislite samo, na drugom kraju zemlje, u americkoj pustinji, monasi postuju naseg goruce ljubljenog Serafima Sarovskog.

Vecernja sluzba je u 17 sati. Skoro necujno, sa zemnim poklonima, ulazi bratija, samo uz jedva cujno sustanje odece. Cuje se predivan svetogorski raspev. Zalazi sunce, tama polako ispunjava hram. Poslednji zraci svetlosti su na prozorima kupole nad ulazom u oltar. Gore samo kandila, osvetljavajuci likove na ikonama. Ima se utisak kao da je iza manastirskih zidina velicanstvena Sveta Gora, pokrivena sumom.

Posle sluzbe sve zovu na vecernji obed. Bratije ima 30, poklonika priblizno dvaput vise. Naglas se citaju zitija Svetih. Zazvonilo je zvono: pocinje obed. Vrt je brzo opusteo, samo je nisko juzno nebo posejano zadivljujuce svetlim zvezdama. Tisina… Monah iz knjizare moli nekoga da ne razgovara telefonom unutar manastira. Negde daleko se ponekad cuje zavijanje sakala, ali se oni ne priblizavaju manastiru. U gostinskoj zgradi se nalazi mala biblioteka. Elektricni sporet, posudje, sto, u frizideru voce i sok. Pored telefona visi obavestenje: moli se bratija da posecuje sve sluzbe, da ne koristi telefon u toku cetiri sata posle sluzbe i da postuje mir. U zgradi za zene uvek ima mleka i decje hrane: mnogi dolaze sa decom. Iskusni poklonici odmah odlaze na spavanje. Razgovor ne ide dalje od toga – kako se zoves i odakle si dosao. Sve se brzo smiruje.

3.30 ujutru. Udarci u klepalo se cuju cas veoma blizu, cas veoma daleko. Zelimo da spavamo, ali nista… kuci cemo se naspavati. U mislima je predivan mir, prosto sozercavas okolni svet, a noge te same nose po vijugavim vrtnim puteljcima. Bratija je vec u hramu, za njih dan pocinje u ponoc. “Pridite, poklonimo se…” Citaju se casovi. Svi do jednog prilaze k starcu za blagoslov.

Za otprilike pola sata dva jeromonaha ulaze u pritvor (mesto pred vratima crkve), u odvojene kelije. Za njima su polako posli poklonici, pocinje ispovest. Bacuska slusa pazljivo, ne prekida nikoga. Na licu mu se vide smirenje i ljubav. Cas je prosao neprimetno. Na zidu visi velika fotografija, tako dobro poznata jos iz valaamske crkvene prostorije. Josif Isihast! Eto ko nas je doveo ovde… Starac koji je osnovao ovaj manastir je - ucenik Josifa Isihasta! U hramu se skuplja sve vise i vise ljudi. U ranu zoru je pocela Liturgija. Kao i uvece, dosla je porodica sa sestoro dece. Oni zive u jednoj od kuca na putu ka manastiru, dolaze na sve sluzbe. Otac svaki dan putuje automobilom na posao u Feniks, majka uci decu u domacoj skoli. Spontano pricaju o davnim vremenima, kada su Bozji ugodnici odlazili daleko od svetske sujete, a ljudi se selili blize njima. Je li moguce da smo u Americi?

Opet se cuje predivan raspev. Na kraju sluzbe sunceva svetlost obasjava hram. Poklonike pozivaju u trpezariju. Monasi uopste nemaju obrok ujutru, oni odlaze na svoja poslusanja: neko u radionicu, a neko u vrt, po jakoj zezi. Oni koji zele mogu da rade s njima. Monah koji nas je docekao, opet u knjizari, ceka nove goste. I tako svaki dan! Ono sto smo tamo videli je mnogo snaznije uticalo na nas od procitanih knjiga i mnogih prica; i koliko god dolazili u manastir, sve je kao prvi put: monasi rade, s ljubavlju docekuju goste i mole se. Pa kada spavaju?

Pre mnogo godina jedan je mladic, resivsi da ode na Svetu Goru, sreo u pristanistu ucenike starca Josifa Isihasta. Starac Josif im je rekao da ce doci vreme kad ce taj mladic krenuti da prosvecuje ljude u velikoj zemlji. Proslo je neko vreme, i arhimandrit Jefrem (Svetogorac) je krenuo na put. U Americi i Kanadi je vec osnovao sedam muskih i devet zenskih manastira. U njih dolaze ne samo poklonici iz Amerike i Kanade, vec iz celog sveta. Evo jednog dela starceve besede, koju su sa grckog jezika preveli parohijani manastira: "Ispricacu vam sta mi se desilo pre mnogo godina. To se moze dovesti u vezu sa Svetim Jefremom, koji se praznovao tog dana. Bio sam u manastiru Svetog Filoteja na Svetoj Gori. Sedeo sam i nesto citao. I Gospod mi je poslao Svoju blagodat. Kada sam je osetio, zamolio sam Gospoda da mi jos jednom pokaze koja je Njegova volja u vezi sa mojim putem u drugu zemlju. Ponovo sam molio Gospoda da mi pokaze da li je to Njegova volja i da me blagoslovi. Usrdno sam se molio i cekao da mi Gospod kaze "da" ili "ne". Posao sam u crkvu na vecernje, a zatim u trpezariju. Poceli smo sa citanjem. To je bila jedna od knjiga "U pustinji", koju je napisao jedan monah Vlasos, koji je posecivao pustinjake, pisao o zivotima Svetih Otaca i sam pokusavao da zivi asketski. "…Jefrem Sirijanin, imajuci veliku ljubav prema bliznjemu, otisao je u sirijski grad, da bi saznao kako je siromasnim ljudima. Uvideo je da su ljudi nesrecni. Bogati ljudi su krili robu, da bi je sto bolje prodali. Upitao je bogatase: “Sta to radite siromasnima? Krijete robu. Zasto zelite da budete jos bogatiji? Vi dopustate da ljudi umiru. Zasto siromasnima ne dajete proizvode?” Bogatasi su odgovorili: “Mi zelimo da damo robu siromasnima, ali ne mozemo da nadjemo pravednika koji bi je pravilno razdelio”. Sveti otac je upitao: “Sta mislite o meni?” “Vama verujemo. Za vas cemo otvoriti skladista hrane." Sveti otac je rekao da ce on pravedno raspodeliti robu. Bogatasi su otvorili skladista, dali mu novac i sve sto je neophodno. I sveti otac je prihvatio tu misiju. Sagradio je bolnice, manastire, kuce za goste. Veliki grad je ponovo oziveo zahvaljujuci svetiteljevoj delatnosti. Sve je bilo dobro. Za neko vreme, kada se sveti otac uverio da je to pustilo korene i da on tamo nije vise potreban, vratio se natrag u pustinju i mirno pocinuo u Gospodu”.

Kada je ctec zavrsio sa citanjem, cuo sam glas koji mi je rekao: “Taj posao i ti treba da uradis”. Ja sam hteo potpuno da se uverim da je to volja Bozja. Uvideo sam mnogo drugih stvari koje su mi potvrdile da je to zaista moja misija, ali sad nije vreme da o tome govorim. Sve sto sam uradio je Bozje delo, vi ste dosli ovde i videli. Cela zemlja je u duhovnoj tami, narocito u odnosu na monastvo, i zato sam poceo ovde. Monastvo je osnova i potpora Crkve. Sveti Oci govore da Crkvu uvek iskusavaju oluje. Ali, sada necemo potonuti jer je nas Krmanos – Gospod, Koji to nece dopustiti sve dok to sto radimo - radimo s Bogom i u Ime Bozje".

Pred poslednji polazak u manastir se desilo veliko iskusenje: medju monasima je zavladala epidemija gripa. Nisu zeleli da sire zarazu, jer je predstojao daleki put kuci, u Rusiju. Posle dosta razmisljanja, zatrazili smo blagoslov preko telefona… Vec smo se mnogo puta oprastali sa svima, ali nikako nismo zeleli otici. Zadrzavali smo se u razgovoru na ulazu u manastir. Kao i prvi put, dosla je i ruska porodica iz Feniksa. Razmenjuju se utisci. Vremena u Americi su teska i bilo je ocigledno da ih nesto uznemirava. I na kraju razgovora, glava porodice se odlucno uputio u knjizaru i poceo da moli za hitan razgovor sa svestenikom. Bolesnog, i posle duge jutarnje sluzbe umornog bacusku su podigli iz kreveta, jer se cinilo da ce razgovor biti dug. Tako je i bilo: mrsav i bled, on ih je odveo u prostoriju za ispovest, cinilo se da se ljulja na slabom vetru.

Brzo smo putovali automobilom, i udaljavajuci se od manastira, glava se punila mislima o narednim poslovima. A pred ocima je stajao monah, koji se svetleo na suncu, predavajuci nam, na oprostaju - jos jednu lekciju ljubavi i smirenja.

Cudna su dela Tvoja, Gospode, Sveta Gora se spustila sa nebesa. Sa smirenjem i ljubavlju su stvoreni svi uslovi - mnogomilostivi i dugotrpeljivi Gospod ceka kada ce ljudi uciniti korak u susret Njemu i otvoriti Mu svoja srca.

http://www.pravoslavie.ru/cgi-bin/sykon/client/display.pl?sid=227&did=937