NEDELJNA

PROPOVED

 

Nedelja dvadeseta po Duhovima

 

Jevandjelje

o Gospodu

Vaskrsitelju

 

Zacalo: 30,

Luka (7, 11-16)

 

U ono vreme idjase Isus u grad koji se zove Nain, i s njim idjahu mnogi ucenici njegovi i mnostvo naroda. Kad se priblizise k vratima gradskijem, i gle, iznosahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, i ona bjese udovica i naroda iz grada mnogo idjase s njom. I vidjevsi je Gospod sazali mu se za njom, i rece: ne placi. I pristupivsi prihvati za sanduk; a nosioci stadose, i rece: momce! tebi govorim, ustani. I sjede mrtvac i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj. A strah obuze sve, i hvaljahu Boga govoreci: veliki prorok izidje medju nama, i Bog pohodi narod svoj.

 

 

 

U IME OCA I SINA

I SVETOGA DUHA

 

Ima li nesto vece, draze i vrednije na ovoj nasoj planeti od zivota? Ima li bilo koja ovozemaljska tvar vrednost ako nema u njoj zivotne sile? Vaistinu nema.

Svi mi vise-manje zanemarujemo ovu nezaobilaznu i uvek vazecu istinu, okivajuci je u oklop ovozemaljskih duznosti i obaveza. Umirujemo svoje savesti raznim izgovorima, cesto i samoobmanama, koje nisu nista drugo nego lazi predstavljene kao istina. Tako ziveci i troseci svoje duhovne i telesne snage dolazimo do krajnjeg rezultata svih nasih svetovnih napora - do bolesti, najpre duhovne pa onda i telesne, a kroz bolest na kraju i do smrti. Sve nase napore usmeravamo u sto bolje uredjenje i olaksanje naseg zivota, a pri tome zaboravljamo na svoju dusu, koja bi nam trebala biti prva i osnovna briga. Nijedna bolest tela ne dolazi ako prethodno nismo zanemarili brigu prema dusi. Isto tako, niti jedno nase stradanje ne dolazi ako prethodno nismo ucinili greh, bili mi toga svesni ili ne. Medjutim, ovde je potrebno istaknuti i to da postoje stradanja i bolesti koje dolaze na nas po Bozijem Promislu. Ponekad Bog popusta na nas iskusenja da bismo se probudili iz neznaboznog sna i okrenuli prema Njemu, ili da bi se na delu pokazala jacina nase vere. U svakom slucaju, ne smemo da klonemo duhom i prepustimo se tastoj pomisli da nas je Bog napustio ili da nepravedno stradamo. Gospodu uvek, u svakoj zivotnoj situaciji, treba da se obracamo i kroz pokajanje trazimo od Njega izlaz i izbavljenje. Ocajanju i osecanju bezizlaza nema mesta cak i kad nam preti sama smrt. Jer, ona ce ionako doci pre ili kasnije neovisno o nasoj volji. Hriscani se za smrt trebaju pripremati tako sto ce ziveti onim zivotom zbog kojeg se pred licem Bozjim nece zastideti, zbog kojeg ce biti udostojeni milosti Bozje. Moramo da shvatimo velicanstvenu istinu da je nas zivot na zemlji samo delic naseg istinskog zivota, onog vecnog, na Nebu. Nasa je dusa besmrtna i svakog trenutka je pod vlascu Onoga od koga je i potekla.

Ovo nam potvrdjuje danas procitani odeljak iz svetog Jevandjelja. Posto je cudesno iscelio sina rimskog kapetana u Kapernaumu, Spasitelj je zurno hitao sa svojim ucenicima prema gradu Nainu. Za njima je islo mnostvo naroda zeljno da cuje nauku Njegovu i prisustvuje cudima koja je Hristos cinio.

"Kad se priblizise vratima gradskim, gle iznosahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, a ona bese udovica i naroda iz grada mnogo idjase sa njom. I videvsi je Gospod sazali mu se za njom, i rece joj: ne placi."

Svevideci Gospod, prozrevsi u dusu ozaloscene majke, video je njenu veliku tugu. Umro joj je muz, ona se osetila osamljena; sada joj je umro i jedinac sin, i ona se osetila potpuno osamljena. Spasitelj je tesi recima "ne placi", ali ona zbog mnogo puta ponovljenih istih reci ne razumeva odmah njihov smisao. Od silne tuge ona ni ne gleda ko stoji pred njom, vec se sva prepustila neutesnoj tuzi . Spasitelj videvsi da Njegove reci nemaju odjeka u njenoj dusi, "pristupivsi prihvati se za sanduk; a nosioci stadose, i rece: momce! tebi govorim, ustani! I sede mrtvac, i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj."

U dusi majke su se sigurno desile neopisive promene. Na mesto tuge uselila se neiskazana radost, na mesto napustenosti dosla je nepokolebljiva vera u Vaskrsitelja njenog sina. Videvsi te promene u dusi majke, Gospod joj daje sina u narucje, a ona osetivsi sinovljev dah jos vise ojaca u svojoj veri. Ovo je nas Spasitelj ucinio i zbog mnostva naroda koji je video to cudo nad cudima, jer "strah obuze sve, i hvaljahu Boga govoreci: veliki prorok usta medju nama, i Bog pohodi narod svoj."

Sila Bozija koja je vratila dusu u mrtvo decakovo telo izazvala je i strah kod naroda. Strah Bozji je nezaobilazna stepenica za napredovanje u dobru, a kad je narod shvatio da "Bog pohodi narod svoj", stao je uznositi hvalu Gospodu Bogu .

Spasitelj nas je ucinio ovo cudo i zbog nas i zbog svih drugih ljudi, i proslih i buducih generacija. Braco i sestre, nemojmo cekati cudo Bozje pa da pocnemo osecati prisustvo Boga Zivoga u ovome svetu. I mi smo, u ovo nase danasnje vreme, svedoci mnogobrojnih cudesa Bozjih koja se desavaju na ovome svetome mestu. Mnogi od vernika dobijaju ono sto traze u molitvama pred cudotvornom ikonom Majke Bozje Lepavinske, mnogi su ozdravili od svojih bolesti, ili bili izbavljeni od nevolja. Majka Bozja je posrednickim molitvama pred Sinom Svojim podarila mnogima ono sto su u molitvama zaiskali od Nje. Nemojmo ni mi gubiti veru u Zastitnicu nasu, vec joj pridjimo sa pokajnickim osecanjem i molitvama zatrazimo od Nje pomoc. Ona je Brza Pomocnica i Svemilostiva Zastupnica nasa, stoga joj pridjimo i molimo joj se ne samo u nevoljama, nego i onda kad nas one miloscu Bozjom mimoilaze.

Okupljajmo se na zajednicke molitve nedeljama i praznicima i ispunjavajmo sebe blagodatnim silama Bozjim, koje ce nas okriljavati i stititi u nasim zivotnim iskusenjima. Sam Spasitelj je rekao: "Gde su dvojica ili trojica sabrani u ime moje i ja sam medju njima i ako se sloze na zemlji u bilo kojoj stvari za koju se uzmole dace im Otac moj koji je na nebesima" (up. Mt. 18, 19-20).

Danas jos molitveno proslavljamo Svete oce VII. Vaseljenskog sabora i njihovo Duhom Svetim rukovodjeno sabranje u Nikeji 787. godine, za vreme cara Konstantina i carice Irine. Sveti Oci potvrdili su zavestano predanje o postovanju ikona u Bozjim hramovima i kucama vernika. U vreme sirenja jeresi ikonoborstva, oni su citavoj vaseljeni objavili da "cast koja se odaje ikoni (liku) prelazi na Original (Prvolik) i ko se poklanja ikoni, poklanja se licnosti onoga ko je na njoj naslikan." U cuvanju Svetog Predanja podrazavajmo Svetim ocima, i primajmo blagoslov Bozji koji se daje na bogosluzenjima posredstvom svestenika i postovanjem i poboznim celivanjem svetih ikona. Na taj nacin osvecujmo duse nase i tela, a preko njih i svu sredinu u kojoj zivimo i radimo. Gde je blagoslov Bozji, tu je i sila Bozja, koja odgoni iz svoje blizine svako zlo, svaku zlu silu. Negujmo svete jevandjelske vrline ljubavi prema Bogu i bliznjima, molimo se, postimo i Bog ce nam poslati Svoga Andje-la da nam bude na pomoci i da nas cuva kao decu Bozju, kao verne sluge Bozje koje ispunjavaju volju Njegovu.

Neka nam Bog bude na pomoci u sve dane zivota nasega. AMIN.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 


 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 



 

 

 

 



 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


.