NEDELJNA

PROPOVED

Nedelja 37. po Duhovima

Jevandjelje o pokajanom Zakheju

Zacalo: 94,

Luka (19, 1 - 10)

I kad udje u Jerihon i prolazase kroza nj, i gle covjek po imenu Zakhej, koji bjese starjesina carinicki, i bjese bogat. I iskase da vidi Isusa da ga pozna; i ne mogase od naroda, jer bjese maloga rasta; I potrcavsi naprijed, pope se na dud da ga vidi; jer mu je onuda trebalo proci. I kada dodje Isus na ono mjesto, pogledavsi gore vidje ga, i rece mu: Zakheju! sidji brzo; jer mi danas valja biti u tvojoj kuci. I sidje brzo; i primi ga radujuci se. I svi, kada vidjese, vikahu na njega govoreci da grjesnome covjeku dodje u kucu. A Zakhej stade i rece Gospodu: Gospode! evo pola imanja svojega dacu siromasima, i ako sam koga zanio vraticu onoliko cetvoro. A Isus mu rece: danas dodje spasenje kuci ovoj: jer je i ovo sin Avramov. Jer je sin covjeciji dosao da nadje i spase sto je izgubljeno.

U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA!

Kad zaprljamo ruke nekom prljavstinom, hitamo da ih operemo i ocistimo. Isto biva sa bilo kojim drugim telesnim organom. Kada postane prljav, zelimo sto pre da ga operemo i ocistimo kako prljavstina ne bi uzrokovala bolest. Ako zanemarimo prljavstinu, tada telo samo stvara svoj obrambeni sistem i bori se protiv obolenja. Medjutim, ovakvo stanje moze da potraje samo odredjeno vreme, ovisno o kakvoj se prljavstini radi. Telo na kraju gubi bitku i biva nadvladano bolescu koja napada iz prljavstine.

Slicno je sa dusom nasom. Prljavstina za dusu jeste greh; on polako, ali neumorno prlja dusu, koja se preko savesti bori protiv njega i salje signale u razum da je zaprljana. Ako zanemarimo signale savesti, onda dusa isto, kao i telo, na kraju gubi bitku i razboleva se. Bolest duse stvara otvoren prostor za delovanje necistih sila, koje uzrokuju u pocetku razne nemire, nervoze, strahove, glavobolje, nezadovoljstva i slicno, a u kasnijim fazama - kada popune prostor u dusi koji su im stvorili gresi - uzrokuju razne telesne bolesti, kao npr. uzetost pojedinih organa, rak, leukemiju, nemoc i slicno. Svaka telesna bolest ima svoj uzrok u nasem gresnom zivotu, odnosno u nasem samovoljnom krsenju Bozjih zapovesti. Svako ko ucini bilo kakav prestup Bozje zapovesti, a zbog toga se ne pokaje, otvara vrata necistim silama da deluju na njega. Drugim recima, mi nasim krsenjem Bozjih zapovesti pokazujemo da se borimo protiv Boga i stajemo, bili toga svesni ili ne, na put suprotan Bogu, na put koji vodi u vecnu muku, gde je vecni plac i skrgut zuba. Tako mi nasim grehom postajemo neprijatelji Bozji a prijatelji djavolji; mi koji smo stvoreni da budemo slika vecnog Boga u ovome svetu postajemo grehom nasim najnize stvorenje Bozje, nize cak i od beslovesnih zivotinja.

Otuda tako stradamo, i otuda nas snalaze takve bolesti, nevolje i muke u ovom zivotu.

Da bismo izbegli takva stradanja treba da se vratimo Bogu, treba da promenimo nacin zivota koji je skoro sav usmeren u telesno i ovozemaljsko, u slasti i strasti, u naslade i uzivanja. Treba da pocnemo ziveti bogougodnim jevandjelskim zivotom, u postu, molitvi, vrlinama, jevandjelskoj ljubavi, miru i slozi - najpre sami sa sobom, sa svojom savescu i dusom, pa onda i sa ostalom bracom i sestrama. Ne mozemo graditi zdravu atmosferu oko sebe ako nju vec nemamo u svojoj dusi; ne mozemo traziti mir i slogu u svetu ako ih nemamo u dusama svojim.

Danasnja jevandjelska prica o cariniku Zakheju neka nam posluzi kao primer. Saznavsi za Gospoda Hrista i slusajuci reci nauke koju je Hristos propovedao, on premda bese spolja zdrav i izgledan, ugleda u sebi samom - u dusi svojoj - strasnog gubavca i oseti strasni bol koji gresi uzrokovase u njemu. Ziveci po svojoj volji on se brzo spustio sa svog carskog dostojanstva u obor skotova i u jazbinu zverova, koji ga napadase zeleci ga rastrgnuti.

Posto bese mali rastom, pa nije mogao videti Hrista zbog silnog naroda koji se tiskao oko Njega, "on potrcavsi napred, pope se na divlju smokvu da ga vidi; jer je pored nje trebalo da prodje"

Zelja za ozdravljenjem duse terala je carinika Zakheja da barem vidi najmocnijeg Lekara o kome je slusao, cijim delima se divio, cije su prisustvo i reci preobrazili njegovu dusu i otkrili razumu kakav je strasni bolesnik iznutra. Stoga on brzo pohita napred i pope se na smokvu kraj puta kojim je Hristos trebao proci.

Ali sta se dogadja? Ugledavsi ga na smokvi Spasitelj mu rece: "Zakheju, sidji brzo; jer mi danas valja biti u domu tvome". Znajuci Spasitelj za stanje njegove duse, brzo prihvaca pokajanog Zakheja i zajedno sa njim ulazi u dom njegov. To jos vise raspaljuje oganj ljubavi i ceznje za ozdravljenjem u srcu i dusi Zakhejevoj i on biva obasjan svetloscu pokajanja te duhovno ulazi u okrilje carstva Bozjeg i kaze Gospodu: "Gospode, evo pola imanja svoga dacu siromasima, i ako koga necim ostetih, vraticu cetverostruko". Ove reci i opredelenje izvadise Zakheja iz ponora u koga ga odvukose gresi njegovi i on postade pronadjena izgubljena ovca u stadu Hristovom; i ne samo on, vec i svi ukucani njegovi. To potvrdjuju reci Spasiteljeve: "Danas dodje spasenje domu ovome".

Dopustimo i mi, braco i sestre, da spasenje dodje u duse nase kao sto je doslo dusi carinika Zakheja. Popnimo se i mi kao carinik Zakhej na "smokvu kraj puta" - na stablo vere nase - i ugledajmo Hrista. Raspalimo iskru Bozanske ljubavi u dusama nasim jevandjelskim zivotom, nasim postom, nasom molitvom, nasim delima ljubavi i milosrdja prema Bogu i bliznjemu svome.

Ne propadajmo u ponor koji nam otvaraju gresi nasi, vec izbegavajuci grehe i na njihovo mesto stavljajuci jevandjelske vrline, hvatajmo niti za pletenje spasonosnog konopca kojim cemo se izvuci iz ponora. Svaka vrlina je jedna nit u konopcu, svaka nasa molitva je jedna struna neraskidiva, svaki nas post je nasa snaga za penjanje i sve tako redom dok se ne doce do Carstva Nebeskog; dok se ne dodje do raja i vecne naslade pod okriljem Bozjim.

Samo tako ce se i na nama ispuniti Hristove reci iz danasnjeg jevandjelja: "Danas dodje spasenje kuci ovoj", koje je izgovorio Zakheju kad je ovaj spoznao prisustvo Bozje u svojoj dusi, i samo tako mozemo postati istinske sluge Bozje na kojima se posvednevno ispunjavaju reci Spasiteljeve: "Sin covecji dodje u svet da nadje i spase sto bese izgubljeno".

Neka nas trojedini Bog Otac i Sin i Sveti Duh ukrepe i daju nam snage da istrajemo na uskom putu za Carstvo Bozje.

Njemu Bogu trojedinom neka je slava vavek.

AMIN.

.

.