NEDELJNA

PROPOVED

 

NEDELJA MITARA I FARISEJA

 

Zacalo 89, Luka (18, 10-14)

 

 

Dva covjeka udjose u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik. Farisej stade i moljase se u sebi ovako: Boze! hvalim te sto ja nijesam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubocinci, ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u nedjelji; dajem desetak od svega sto imam. A carinik izdaleka stajase, i ne scase ni ociju podignuti na nebo, nego bijase prsi svoje govoreci: Boze! milostiv budi meni grijesnome. Kazem vam da ovaj otide opravdan kuci svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podize ponizice se; a svaki koji se sam ponizuje podignuce se.

 

 

 

 


 

 

 

U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA!

 

Danas nas Sveta Crkva, braco i sestre, privodi velikoj tajni hriscanske molitve. Sta je molitva? To je najcudesnija sila na zemlji. To je najveci cudotvorac u ovome svetu, jer od coveka ona pravi besmrtno bice, pravi Andjela, pravi Heruvima. Molitva preobrazava coveka u beskrajnu, beskonacnu silu. U molitvi covek prinosi sebe Bogu, daje sebe Bogu i leti svom dusom ka Bogu, svim srcem i svom snagom.

Molitva je pola Jevandjelja, a post je druga polovina. Spojeni - eto celog Jevandjelja! Eto svemocne sile za pobedu nad svakim grehom i smrcu, za zadobijanje zivota vecnog jos ovde na zemlji. Ovu istinu je blagovestio Gospod recima: "Ovaj se rod izgoni samo molitvom i postom". To znaci svaki greh, svaki djavo, svaka necistota, svaka smrt izgoni se molitvom i postom. Radi toga je Gospod dosao u ovaj svet, radi toga je On i doneo Svoje Sveto Jevandjelje, Jevandjelje koje je skrstio u dva podviga, u dve svete vrline: u molitvu i post.

Kada se molitva upraznjava iskreno, svim srcem, svom dusom, ona se neminovno izliva u post, prelazi u post i hrani sebe postom. Zato, ko ispuni ovu zapovest Spasiteljevu, ispunjuje celo Njegovo Jevandjelje. Jer u molitvi, i od molitve, zacinju se sve i pocinju sve vrline novozavetne.

Molitva vodi u smirenje, razliva ga po dusi. Molitvom se staje pred Gospoda, a bozanska svetlost koja se lije iz Gospoda obasjava svu dusu i sav svet oko nas i mi tada gledamo svoje nedostatke, grehe, svoj mrak, svoju tamu. Tada dosavsi do spoznaje svoga stanja slusamo vapaj duse koja cezne za Gospodom: "Boze milostiv budi meni gresnome", i taj vapaj duse nase postaje nam sila koja preobrazava nasu dusu i isteruje iz nje svaku zelju i naklonost ka grehu.

U danasnjem Svetom jevandjelju, o pokajanom cariniku i gordom fariseju, nalazimo potvrdu za ovo sto je receno.

"Dva covjeka udjose u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik. Farisej stade i moljase se u sebi ovako: Boze! hvalim te sto ja nijesam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubocinci, ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u nedjelji; dajem desetak od svega sto imam. A carinik izdaleka stajase, i ne scase ni ociju podignuti na nebo, nego bijase prsi svoje govoreci: Boze! milostiv budi meni grijesnome. Kazem vam da ovaj otide opravdan kuci svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podize ponizice se; a svaki koji se sam ponizuje podignuce se".

Evo blage i strasne vesti. U hramu, u crkvi, dusa otvorena pred Bogom. Stoji na molitvi farisej, otvorio svu dusu Bogu, mnogo dobrih dela ima on u zivotu, nije on preljubocinac, nije on razbojnik, nije pljackas, nije on nepravednik. Znaci: drzao je zakon Bozji. A gle kako ga Spasitelj ispraca iz crkve: nije opravdan otisao kuci svojoj. Gde su ta njegova dobra dela, sta bi od njih? Zakon ispunio, zapovesti Bozje izvrsio, a, gle poginuo! - dusom poginuo. Gordost, eto ubice njegovog; eto cime je sva svoja dobra dela unistio, sav svoj zivot upropastio, Carstvo nebesko izgubio.

Sta je to? Ako ima svegreha, onda je gordost svegreh. Najprvi Andjeo Lucifer, najsvetliji Bozji Andjeo, svetlonosac, gordoscu je pretvorio je sebe u satanu, u djavola. A gle, gordost pretvara nesrecnog fariseja u djavocoveka. Jer kad je gordost bila u stanju da Heruvima i Serafima pretvori u djavola, kako nije u stanju da coveka pretvori u djavo-coveka.

U jednoj molitvi crkvenoj veli se da je djavo mnogolik. Jeste, djavo je mnogolik, ima bezbroj lica, bezbroj sminki, bezbroj maski. Garderoba njegova je ogromna. On se presvlaci i oblaci u razna svetla, zavodnicka odela. Lice svoje doteruje, glaca, maske stavlja, e da bi prisao svakome od nas po zelji srca njegova, po glavnome grehu njegovom. Mi ne smatramo za gordost nasu naprasitost, nas gnev. Sve to dolazi od gordosti. Zavist, od cega dolazi? Opet od gordosti. Zasto on da bude bolji od mene? Ja da budem ispred njega. Pakost, opet iz oholosti i gordosti. Zasto on da bude takav? Hocu da ga miniram, da ja stanem ispred njega! Tako redom: svaka naizgled i najmanja strast, svaki naizgled i najmanji greh, dolazi od tog svegreha, od tog glavnog izvora svih grehova ljudskih, od gordosti. Gordost je uvela greh u ovaj svet. Gordost je uvela greh u andjelski svet. Gordost uvodi greh u svakog od nas.

I danas, eto, popriste i bojiste je pred nama, a nase glavno oruzje je molitva. Molitva kao svemocni mac koji otseca glave svim neprijateljima spasenja naseg. Najostriji i najnesalomljiviji mac - molitveno raspolozenje. Eto proleca, vecnog proleca u dusi. Eto divne klime za svaku svetu vrlinu u dusi: i za smirenost, i za trpljenje, i za bratoljublje, i za ljubav, i za sve sto je sveto i blize Gospodu.

Pazimo na sebe smirenjem, molitvom, pokajanjem. Ne recimo: tesko je spasenje. Ne recimo: ja se ne mogu spasiti. Da, ne mozemo se spasiti kada uporno ostajemo pri svojoj zloj volji. Ucinili smo greh juce, prekjuce, i dalje prenebregavamo da onome kome smo ucinili greh kazemo: oprosti! Gospodu da kazemo oprosti; bliznjima nasima isto tako. U svojoj dusi negujemo samoubicu gordost, nepokajanost - a spasenje je tako lako, nista lakse od njega. Kao pokajani carinik zavapimo:"Boze, milostiv budi meni gresnome". i dusu svoju cistimo od gordosti i od svakoga greha.

Uznosimo molitve svoje Gospodu kada smo u iskusenjima , teskocama i mukama. Gospod zna kada treba da nam pomogne, da pruzi ruku Svoju, da pohita, da nas prihvati da ne potonemo. I ako ne pruza pomoc odmah, to je zato da proba nasu veru i da vidi silu nase molitve, da li mi istinski verujemo da ce nam On pomoci. Tako je molitva znak pouzdanja u Gospoda i velike vere u Njega. Molitva, a s njom i u njoj sve ostale vrline. Kada Gospod diriguje i upravlja svim svetim vrlinama i kada nas On vodi, onda je sigurno spasenje svakoga od nas.

Nista lakse, zaista nista lakse nego prineti Gospodu uzdisanje carinikovo: "Boze, milostiv budi meni gresnome". Gospod Svemilostivi je pun ljubavi beskrajne za svakoga od nas, samo - sta ceka? Ceka od nas nase vrline, nas napor, nas trud, nasa dela po zapovestima Bozjim bez primesa gordosti , samohvale i samoljublja.

Potrudimo se, braco i sestre, da molitvom pobedimo greh u dusi svojoj, u umu svome, u mislima svojim molitvom i bogorazmisljanjem.

Pripremajmo svoje duse za sadnju reci Bozjih, kao seljak zemlju za sadnju odabranih useva, da bismo mogli iz cistoga srca uznositi hvalu i blagodarnost Bogu nasemu Trojici jednobitnoj i nerazdeljnoj Ocu i Sinu i Svetome Duhu vavek. AMIN.

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 



 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 


 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 



 

 

 

 



 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


.