BOG PROMISLJA O NASEM SPASENJU

Svet ponovo raspinje Gospda svojim gresima. Mi se udaljavamo od Boga ne uskladjujuci svoje korake sa Bozijim zapovestima. Nije Bog nas ostavio, vec mi Njega. Ali, uzdacemo se u Gospoda, trazicemo Njegovu svetu Volju i nadati se da ce nas Bog ukoliko se potrudimo izvesti na najbolje puteve u nastupajucoj 2005 godini, - izjavio je u intrevjuu sajtu Religija BG episkop Znepoljski Nikolaj, vikar Njegove Svetosti Patrijarha Bugarskog i mitropolita Sofijskog Maksima.

- Vase preosvestenstvo, kako vi na duhovnom planu ocenjujete prethodnu 2004 godinu za Bugarsku i ceo svet?

- Krajem godine se obicno trazi nesto pozitivno i pridaje se poseban znacaj svojim uspesima. Ali nas na duhovnom planu ne napusta apokalipticni osecaj, uglavnom zbog desavanja u svetu, koji u manjem ili vecem stepenu uticu na ono sto se desava u nasoj zemlji. Omiljena rec politicara - "globalizacija" u prevodu na duhovni jezik oznacava "ubrzavanje sveta ka svome kraju". Razmotrena u kontekstu Svetog Pisma, globalizacija dobija smisao priznaka kraja sveta, i opominje nas da je neophodno biti pazljiv u duhovnoj oceni dogadjaja. Cak i letimican pregled novosti svedoci da se u svetu nastavljaju ratovi, povecava se broj prestupa, a deca kao i ranije umiru od gladi. Zar neko od nas moze da zaboravi scene skole u Beslanu opkoljene teroristima, zeleznicke stanice u Madridu, tenkova na ulicama Jerusalima. A ratom zahvacen Irak? A grobovi tamo poginulih Amerikanaca i Evropejaca? A iracke majke koje grle svoju ubijenu decu? Verujuceg coveka ove slike podsecaju na bol, slican onome kada su bicevali Isusa Hrista na Pilatovom dvoru. Svet ponovo raspinje Gospoda svojim gresima. To je aktuelno i za Bugarsku - dovoljno je pogledati svetlece reklame po ulicama bilo kog veceg grada, ukljuciti televizor, ili prelistati bilo koje novine. SMI otvoreno propagiraju cinizam kao odnos prema zivotu, kao i vulgarnost od spoljasnjeg vida do manira. Verujuci covek moze pravilno da ocenjuje stvari, ali deca i omladina su skoro bespomocni pred tom rekom zla. Iako na kraju i oni procenjuju sve to, njihova dusa je vec zatrovana i slaba, i svaki njen pokret iziskuje mnogo napora.

Jedna od najvecih tragedija u Bugarskoj je bila nesreca sa autobusom, pri kojoj je poginulo mnogo dece. ( Pocetkom aprila 2004 godine autobus sa decom na povratku u Bugarsku iz Srbije se survao sa litice. Poginulo je cetrnaestoro dece - prim.prev .). Zar su te ciste decje duse bile krive? Ne, vec svi mi - roditelji, ucitelji, vaspitaci, svi mi koji nismo decu naucili da odlaze u Boziji hram i da se mole Bogu. Na Cveti, kada se nasa Crkva moli i seca kako su deca u Jerusalimu docekivali Gospoda Isusa Hrista s palminim grancicama i radosnim pesmama, nasa deca su bila daleko od Hrista, na ekskurziji koja ih je kostala zivota. Druga deca u Bugarskoj su ubijena. Bugari su ginuli u Iraku. Svima nam se jos uvek stezu srca kada pomislimo na nase lekare i medicinske sestre u Libiji [1] - sta ce s njima biti? Sve to pokazuje da smo se udaljili od Boga, i da ne uskladjujemo svoje korake sa Bozijim zapovestima. Nije nas Bog odbacio, vec mi Njega.

U Bugarskoj, slava Bogu, postoje verujuci ljudi, postoji Bugarska Pravoslavna Crkva. Covek ima gde da odahne od briga i tastine, da se pomoli i zatrazi spasenje od greha. Bog nas nije ostavio. Kraj raskola u Bugarskoj Crkvi je dogadjaj od posebne vaznosti za crkveni zivot i uopste za sve Bugare. Neprirodno podrzavan od strane politicara, raskol je naneo ogromnu stetu Crkvi, a pre svega dusama verujucih i neverujucih ljudi. Crkva je najveca sila koja ujedinjuje nasu naciju, koja je danas vise nego ikad razdeljena na bogate i siromasne, na veliki broj partija, na zaposlene i nezaposlene. Raskol je imao za cilj da unisti ili u krajnoj meri da umanji uticaj te ujedinjujuce sile. Slava Bogu, raskola vise nema, ali nam je tesko da se radujemo sagledavajuci sve duhovne stete koje je on izazvao. I sami shvatate, ti dogadjaji uopste nisu radosni s duhovne tacke gledista. Ali uzdacemo se u Gospoda, trazicemo Njegovu Svetu Volju i nadati se da ce nas Bog ukoliko se potrudimo u nastupajucoj 2005 godini izvesti na bolje puteve.

- Mi smo svedoci uzasnih prirodnih kataklizmi, kao i nesreca u nasoj zemlji. Stice se utisak i da se skoro svake godine uoci praznika Hristovog Rodjenja desi neka tragedija. Koje je duhovno objasnjenje za sve to?

- U crkvenom Bogosluzenju postoji mnogo lepih pesama o Hristovom Rodjenju. Kao da se i priroda personifikuje i ozivljava rodjenjem ovaplocenog Boga. Nebo Mu salje zvezdu, zemlja Mu daruje pecinu u kojoj ce On naci utociste. Ljudi Mu prinose svoje poklonjenje i slavoslovlje. To je poeticno. Ali to nije samo poezija. Zemlja, sama po sebi nije ziva, ali ona reaguje na nasa dela po Bozijem dopustenju.

Priroda je pre 2004 godine Precistoj Djevi i Bogomladencu podarila mir, spokojstvo i tisinu u Bozicnoj noci. A sta Mu darujemo mi 2004. godine? Tezimo li svetosti i cistoti? Ispunjavamo li Bozije zapovesti? Trazimo li Boziju Volju? I ako sve to ne radimo zasto se onda cudimo ako nam Bog salje poplave, zemljotrese, pozare?

U svetom Jevandjelju Gospod Isus Hristos govori Svojim ucenicima: “Ili oni osamnaest sto na njih pade kula Siloamska i pobi ih, mislite li da su oni najkrivlji bili od sviju Jerusalimljana? Ne, kazem vam, nego ako se ne pokajete, svi cete tako izginuti” (Lk.13, 4-5). Ljudi su oduvek znali da su prirodne kataklizme projava Bozijeg gneva. To nije mitologija, vec realnost, koju cak ne porice ni savremena nauka. Naucni zakoni su Bozije zapovesti o prirodi, ali tamo gde postoji vera desavaju se cuda, jer Bog menja prirodne zakone, a nauka cuti. Kataklizme su prirodne posledice ljudskih grehova. Covek se u toku prirodnih nevolja oseca malim i slabim, kakav zapravo i jeste, i smiruje se pred Bozijom Voljom. Zato nam je neophodno da spoznajemo svoju ljudsku nemoc, da se kajemo za svoje grehe i da molimo Boga za bolje dane.

- Koliko je po vasem misljenju ojacala ili oslabila vera Bugara u toku nekoliko poslednjih godina?

- Ako se uporedi sa nedavnom prosloscu, recimo pre 20-30 godina, moze se reci da su Bugari ojacali u veri, ali uopsteno govoreci - nisu. Bugarska danas ima manje verujucih u poredjenju sa proteklim godinama. Otvorite knjigu cuda Svetog Jovana Rilskog i pogledajte koliko isceljenja, koja svedoce o veri tih ljudi, se desilo 20-ih, 30-ih, 40-ih godina XX veka. A danas? Pogledajte kako je veliki Rilski manastir - toliko je bilo mnogo monaha u njemu. A danas? Pogledajte velicanstveni manastirski hram - nas narod je u najtezim i najsiromasnijim godinama otkidao od sebe poslednje i izgradio taj hram. A danas? I pored svih nasih tehnologija i novca, mi gradimo zgrade, hotele, zamkove .. Koliko imamo Crkava? Ne mozemo cak da odrzavamo ni ono sto smo nasledili. Pogledajte mosti sv.Jovana Rilskog koje svedoce o velicini njegovog duha. A danas? Mozda je to samo spoljna strana stvari, ali zar su se ljudske duse promenile? Blagocestivosti se podsmevaju, ne razumeju je i odbacuju. Bugari idu u Crkvu samo za Krstenje, vencanje i za Vaskrs i Bozic. Nasa deca odlaze u protestantske sekte. U proslosti je drustveni i porodicni zivot pratio crkveni. A danas ih nekako mesamo, ali na ustrb crkvenog zivota. Ljudi veoma cesto govore da zele da veruju ali ne znaju kako. Bugarska Crkva je dozivela preporod posle smene politickog rezima u novembru 1989 godine, ali je uskoro raskol osurio cvetove tog preporoda, i plodova nije bilo, - naravno, govorimo o naciji u celini, o duhovnim plodovima nacije: veri, blagocestivosti i cistoti. Tih plodova danas nema. I pored svega Bog promislja o nasem spasenju, i svaka dusa koja cezne za Bogom, ne ostaje odbacena, vec je Bog usmerava, zagreva i ispunjava duhovnim dobrima. Nadacemo se Bozijoj milosti. Evo, Bugarska Crkva zivi i glasom Sina Bozijeg zove sve: “Hodite k Meni svi koji ste umorni i natovareni, i Ja cu vas odmoriti. Uzmite jaram Moj na sebe, i naucite se od Mene; jer sam Ja krotak i smjeran u srcu, i nacicete pokoj dusama svojim” (Mt.11:28-29).

- Koji su danas osnovni problemi u Pravoslavlju?

- U Pravoslavlju nema problema, jer je ono istinska vera u Boga, koja je sacuvala apostolsku blagodat u izvoru vere - Gospoda Isusa Hrista. Ali pravoslavni Hriscani imaju problema. Biti pravoslavan je oduvek bilo tesko, jer je nas ideal Sam Gospod Isus Hristos, Koji nas Svojim primerom i Svojim ucenjem zove ka savrsenstvu. Svaki covek koji veruje u Boga zna iz sopstvenog iskustva koliko je tesko odrzavati veru u savremenom drustvu. Naravno problemi svakog verujuceg coveka su u prvom redu njegove licne ljudske nemoci i gresi. Ali u toj unutrasnjoj drami, koja je neizbezna na putu ka duhovnom savrsenstvu, danas se dodaju i spoljasnje prepreke i teskoce. Ako je u nedavnoj proslosti vecina problema imala svoje korene i neprijatelje van Crkve, onda su danas oni prekoracili granicu i presli u crkveni zivot. Lukavstvo je u nase dane posebno prefinjeno, jer neprijatelji vere odeveni u ovciju kozu sablaznjavaju i odvlace veliki broj verujucih, i danas je tesko razlikovati te pastire koji sluze Bogu i druge koji sluze nekome drugome. Setite se samo koliko je ljudi poslo za Hristoforom Sibevim [2], koliko ljudi je podrzavalo raskolnike, koliko osuda je podnela kanonska Crkva. Crkveni pastiri umesto da se trude o spasenju dusa, o obrazovanju dece i mladih ljudi, o sveopstem poucavanju u veri, su uvuceni u sporove i debate, i razjasnjavanja ko je ko. Ali Bog ne biva osramocen. Danas, posle zavrsetka raskola pred nama opet stoje jedna te ista pitanja: crkveno obrazovanje omladine, propovedanje u drustvu, manastiri koje traze molitveno nastrojene duse, a koje treba obnavljati i opravljati.

S druge strane veliki problem predstavlja i sam svetski duh naseg vremena, koji prozima sve i svuda i koji se protivi Hristu. Crkva propoveda milost, pozrtvovanje, dobrotu, predusretljivost - sve suprotno onome sto sugerisu SMI. Ali Crkva propoveda, i svaka verujuca dusa slusa glas Dobrog Pastira, Gospoda Isusa Hrista: “Ja sam pastir dobri: pastir dobri polaze zivot svoj za ovce ... Ja sam pastir dobri i znam Svoje i Moje Mene znaju” (Jn.10, 11-14). I zato bez obzira kakve probleme imali pravoslavni Hriscani oni treba da se uzdaju u Reci Gospodnje da Crkvi ni vrata adova nece odoleti.

- Na koji praznik je neophodno staviti akcenat - Koleda, Bozic, Nova godina?

- Za verujuceg coveka rec “praznik” oznacava dogadjaj od velikog duhovnog znacaja za nase spasenje. Sami shvatate da smena jedne kalendarske godine drugom nije dogadjaj na duhovnom planu. U svom kalendaru Crkva je oznacila kao “praznike” duhovno vazne dogadjaje i ona nas svojim Bogosluzenjem podseca na istorijske okolnosti i njihovo duhovno znacenje. Rodjenje Gospoda nasega Isusa Hrista je dogadjaj od vaseljenskog znacaja. Dolazak Boga medju ljude menja svetsku duhovnu istoriju, postaje pocetak naseg spasenja, donoseci svetlost covecanstvu pogruzenom u duhovnu tamu.

Rec “Kolada” se najvise asocira sa folklornom stranom praznovanja. Stavljati akcenat na toj reci znaci odvlaciti paznju od vaznog i sustinskog, zamenjujuci duhovno spoljnim delima, koja sama po sebi nisu spasonosna. Svaki praznik ima svoje pratece nacionalne tradicije, koje medjutim treba potcinjavati crkvenim tradicijama. U Crkvi je duhovno najvaznije, dok su spoljasnja dela samo njihova vestastvena projava. Crkva nas uvek poziva na molitvu i duhovno opstenje sa Bogom u Svetim Tajnama.

- Kakva je za Crkvu razlika izmedju crkvene i kalendarske Nove godine?

- Mi docekujemo Novu kalendarsku godinu s molitvom i nadom, da ce nam ona doneti povoljnije dane za nase spasenje. Mi obelezavamo crkvenu Novu godinu 1 septembra. Iz istorijskih razloga pocetkom Nove Ere su bila prihvacena tri datuma za obelezavanje nastupajuce Nove kalendarske godine: 1. septembar, 24. septembar i 1. januar. U vreme svetog Konstantina Velikog na Prvom Vaseljenskom Saboru Sveti Oci su utvrdili 1. septembar kao pocetak crkvene nove godine, jer je taj dan obelezen Jevandjeljskim dogadjajem. Tog dana (1. septembra) Gospod nas Isus Hristos je dosao u Nazaret i usao po Svom obicaju u sinagogu. Dali su Mu Knjigu proroka Isaije i On je otvorio knjigu i nasao mesto gde je bilo napisano: “Duh je Gospoda Boga na Meni, jer me Gospod pomaza da javljam dobre glase krotkima, posla me da zavijem ranjene u srcu, da oglasim zarobljenima slobodu i suznjima da ce im se otvoriti tamnica, da oglasim godinu milosti Gospodnje” (Is. 61, 1-2). I zatvorivsi knjigu i predavsi je sluzitelju, seo je i poceo da im prica da se to prorocanstvo ispunilo na Njemu, da je On pravi Mesija, poslan od Boga Oca radi spasenja ljudi” (Lk.4, 16:22). Tako je Gospod nas Isus Hristos oznacio 1 septembar kao dan “godine milosti Gospodnje” te se zbog toga tada praznuje Crkvena Nova godina.

[1] Nekoliko medicinskih radnika su bili osudjeni na zatvor u Libiji pod optuzbom da su zarazili libijsku decu virusom SPID-a.

[2] Hristofer Sibev (poznatiji pod nadimkom Fori Svetljacok) - jeromonah, koji je razvio aktivnu raskolnicku delatnost pocetkom 90-ih godina.

http://www.pravoslavie.ru/cgi-bin/sykon/client/display.pl?sid=481&did=1509