Na putu hodocasnika od Niksica do Egejskog mora

Sva cuda Nektarija Eginskog

Predanje kaze da su se i na bolnickom krevetu, na kojem je bolovao sveti Nektarije, jedan od najvecih savremenih svetitelja u pravoslavlju, nakon njegove smrti dogadjala mnoga cuda. Oni koji su posle njega tu lezali izlecili su se, uz bozju pomoc, od neizlecivih bolesti

Crkva Svetog Nikole na Eginu

Bratstvo pravoslavne omladine svetog Vasilija Ostroskog iz Niksica nedavno je organizovalo jedno vrlo neobicno poklonicko putovanje u Grcku, tacnije na ostrvo Eginu u Egejskom moru, dvadesetak kilometara udaljenom od Atine. Cilj putovanja vise od cetrdeset clanova Bratstva bio je poklonjenje mostima jednog od najvecih savremenih svetitelja u pravoslavlju svetom Nektariju Eginskom, koji, za ceo pravoslavni svet, predstavlja isto sto i za nas sveti Vasilije Ostroski. Pored Egine na ovom putu niksicko Bratstvo je obislo i veliki broj drugih hriscanskih svetinja, kao sto su manastir Prohor Pcinjski, potom velelepni hramovi i crkve u Atini, Solunu i Ohridu, cuveni manastiri na Meteorima i jos mnogo sta.

U grckoj prestonici smestili smo se u elitnom hotelu ''Delfi'', koji se nalazi u samom centru grada. Tokom trodnevnog boravka zaista je bilo lepo videti Akropolj, Olimpiju, hram cara Konstantina, sediste Atinske arhiepiskopije i jos mnoge druge spomenike anticke i hriscanske kulture.

Nas boravak poklopio se i sa utakmicom Lige sampiona u fudbalu ''Panatenaikos'' - ''Arsenal'', pa smo se tako sasvim slucajno na Plaki upoznali i sa grupom navijaca ''tobdzija sa Hajberija'' koji su nam ispricali standardnu englesku navijacku pricu o svom zivotu.

Pedesetogodisnji Dzo, sa tetovazom ''Arsenalovog'' grba na levoj ruci i konzervom piva u drugoj, rece da ce u Kupu Uefa svim srcem navijati za ''Partizan'' protiv, njemu omrznutog, engleskog kluba ''Midlsbroa''.

Kapija manastira Prohor Pcinjski

Cetvrti dan putovanja i odlazak na ostrvo Eginu bio je bozanski uzvisen osecaj. Nakon jednocasovne voznje brodom od Atine do ostrva, na doku nas je prvo docekala autenticna bela, kao snegom prekrivena, Crkva sv. Nikole iz 19. veka, radjena u specificnom mediteranskom stilu. Odatle je put dalje isao pravo u srce ostrva gde se u ambijentu netaknute prirode visoko u nebeskom plavetnilu uzdize velicanstveni hram svetog Nektarija Eginskog. Ispred ovakvih svetinja coveku prosto zastaje dah, a tome u prilog idu i reci jednog od organizatora naseg puta svestenika Slobodana Jokica.

- Cuda koja su se desavala jos za zivota svetog Nektarija, a narocito posle njegove smrti, svedocanstvo su da Bog dela u istoriji i da nikada ne zaboravlja svoj narod i svoje svete. Ovaj svetitelj rodjen je 1. oktobra 1846. u mestu Silivrija u Trakiji. Na krstenju 15. januara 1847. godine dobio je ime Anastasije i jos od malih nogu poceo je da izucava knjige i prosvecuje se duhom bozijim. Kao mladic u manastiru Nea Moni primio je monaski postrig, dobivsi ime Lazar, a potom ga je zbog velikih zasluga mitropolit Hios Grigorije rukopolozio u cin djakona. Njegovo svesteno ime od tada je Nektarije i pod tim imenom upoznace ga ceo svet. Nakon zavrsenog Bogoslovskog fakulteta u Atini postao je veliki arhimandrit Aleksandrijske crkve, a tacno 15. januara (na dan svog krstenja) 1889. godine rukopolozen je u cin arhijereja i dobija titulu mitropolita. Medjutim, zbog zdravstvenih problema 1908. preselio se na Eginu i u manastiru Uspenja presvete Bogorodice proveo ostatak ovozemnog zivota moleci se Bogu i razvijajuci svest o moralnom savrsenstvu sto ga je ispunjavalo spokojstvom i blazenstvom. Zajedno sa jos tri monahinje na ostrvu je osnovao zenski manastir Svete trojice gde se i danas nalaze njegove cudotvorne mosti. Sveti Nektarije Eginski upokojio se 9. novembra 1920. godine - zakljucio je Jokic.

Bratstvo pravoslavne omladine svetog Vasilija pred hramom svetog Nekterija

Kao sto veliki broj vernika dolazi u Ostrog i trazi utehe, isceljenje i neposredni odnos sa svetim Vasilijem, tako se isto desava i na Egini. Pojedini su jos vise osetili ovu povezanost preko bivseg igumana manastira Ostrog arhimandrita Lazara, koji je u svojoj bolesti imao neverovatnu zelju i ljubav da ode na Eginu i pokloni se mostima svetog Nektarija Eginskog.

Nazalost, zelja oca Lazara se nije ispunila. Ovaj sveti covek je na svom hodocasnom putu zbog teskih zdravstvenih problema zadrzan na VMA u Beogradu gde se nedugo zatim i upokojio 2000. godine. Na identican nacin upokojio se i sveti Nektarije Eginski koji je takodje pred kraj zivota krenuo na jedno hodocasno putovanje koje nije zavrsio, jer je zbog bolesti zadrzan u atinskoj bolnici Aretejon gde je preminuo. Predanje kaze da su se na bolnickom krevetu na kojem je bolovao sveti Nektarije kasnije dogadjala mnoga cuda. Neki ljudi koji su posle njega lezali u istoj postelji izlecili su se, verovatno voljom Bozjom, od neizlecivih bolesti, a slicne stvari, prema nekim izvorima, dogodile su se i na VMA u Beogradu.

Posle povratka sa Egine jos jedan dan proveli smo u Atini sabirajuci utiske sa ovog svetog ostrva. U medjuvremenu, vodja naseg puta otac Boris Brajovic priredio nam je spektakularan poslepodnevni izlet. Naime, njegova kuma, gospodja Rena Karajani, jedna od najbogatijih zena u Atini, ugostila je sve clanove Bratstva u svojoj vili koja se nalazi na vrlo atraktivnoj i egzoticnoj plazi, 76 kilometara udaljenoj od Atine, u malom mestu zvanom Legrena. Gospodja Karajani najpre nam je omogucila kupanje na njenoj privatnoj plazi, a potom i pripremila rucak gde je dominirala tradicionalna grcka kuhinja, morski plodovi, puzevi i razni riblji specijaliteti. U tom ambijentu covek bi mogao da uziva danima, ali vec sledeceg jutra, nakon pozdrava i duboke zahvalnosti gospodji Karajani, nas put je vodio pravo u Kalambaku, malo turisticko mesto u podnozju velicanstvenih Meteora.

Manastir sveti Stefan na Meteorima

Ovo cudo prirode isklesano od strmih litica na kojima su podignuti zadivljujuci manastiri kod svakog od nas izazvalo je neverovatan osecaj postovanja, divljenja i neverice da tako nesto uopste i moze da postoji. Od 24 manastira rasuta po zastrasujucim stenama danas je otvoreno svega sest od kojih je svakako najpoznatiji Veliki Meteori.

Bratstvo je posetilo i zenski manastir Sveti Stefan koji je podigao Srbin, Antonije Meteorski, a pretpostavlja se da je stena na kojoj se uzdize hram bila naseljena monasima jos pre 1200. godine. Monahinje su u njega dosle tek posle Drugog svetskog rata kada je vecina monaha izginula, pa je sestrama dozvoljeno da dodju i odrzavaju ga kako se ne bi zatvorio. Na kraju, spustajuci se strmim serpentinama, u manastiru Svetog Nikole videli smo i poznate freske cuvenog kritskog umetnika Teofana.

Prolazeci kroz prelepe predele severne Grcke, negde na pola puta, u tisini jedne listopadne sume, zaustavili smo se kako bismo obisli i cudotvorni izvor svete Petke, koji u maloj pecini pod zemljom lezi sakriven daleko od naseljenih mesta. Kroz uski i minijaturni prolaz duzine desetak metara, vlaznim kamenim stepenicama, jedno po jedno, silazili smo do svete vode za koju se tvrdi da je izuzetno lekovita i da posebno pomaze nerotkinja. U kasnim popodnevnim satima stigli smo u Solun. Odmah po dolasku u hramu sv. Dimitrija poklonili smo se mostima istoimenog svetitelja. Crkve sv. Sofije i sv. Grigorija Palame takodje su bile vrlo interesantne za razgledanje, kao u krajnjem i ceo ovaj grad koji na prvi pogled ima neke slicnosti i pomalo podseca na Beograd.

Poslednja odrednica na ovom vrlo uzbudljivom putovanju bio je Ohrid, grad u kojem zaista ima sta da se vidi. Poseban utisak ovde ostavlja cuvena Crkva svetog Nauma u kojoj je dugo godina episkop ohridski bio i nas cuveni vladika Nikolaj Velimirovic. U potpunom miru i tisini vladika je ovde dobijao inspiraciju za svoja dela. Medjutim, danas autenticni ambijent i tisinu u kojem se nalazio Sveti Naum narusavaju gostiteljski objekti koji su prakticno opkolili crkvu. Odlazeci sa ovog svetog mesta, po dolasku u centar Ohrida, usledila je kraca voznja brodom, a potom smo pristali u malo naselje Kaneo. Bas tu, na jednoj strmoj litici kraj obale, obasjana suncevim zracima i okruzena nebeskim plavetnilom, uzdize se Crkva svetog Jovana za koju nas vodic kaze da je podignuta u trinaestom veku, ali da je ktitor nepoznat. Nedaleko odatle nalazi se i vrlo zanimljiva Crkva svetog Klimenta gde smo se poklonili mostima ovog sveca i osnivaca slovenske pismenosti. Ipak, jedna od najinteresantnijih svetinja u Ohridu je Crkva svete Sofije koja je tokom turskih osvajanja bila pretvorena u dzamiju, a kasnije ponovo vracena u crkvu. Medjutim, tokom restauracije jedan deo dzamije je sacuvan, a on se i danas moze videti.

Tokom naseg boravka u Ohridu primetili smo jedan vrlo ruzan odnos Makedonaca prema verskim objektima. Naime, u vecini crkava u ovom gradu ulaz se naplacuje sto denara ili 1,6 evra, a u crkvi Bogorodice Perivlepte bili smo zgrozeni kada smo videli i to da se za pripratom pusi i pije alkohol. Da stvar bude gora, sve to radi zena koja nam se prvo predstavlja kao magistar teologije, a potom pocinje da nas vredja kada saznaje da dolazimo iz Srbije i Crne Gore. Ne zeleci da se upustamo u bilo kakvu raspravu, napustili smo crkvu pitajuci se da li je moguce da je ovakvu sudbinu dozivela Bogorodica Perivlepta koju je jos 1295. godine podigao veliki vizantijski heterijarh Progon Zgur, zet cuvenog cara Andronika Drugog.

Tekst i fotografije Toma ZEKOVIC