O NARKOMANIJI

Posast naseg doba

Jos se jedan siroki put u ad otvorio u nase uzasno vreme - narkomanija. Na strasne posledice te bolesti za psihicko, duhovno i fizicko stanje covekovo ovde je izlisno podsecati, buduci da su danas svi dovoljno u to osvedoceni. Ali, kako se sa hriscanske tacke gledista moze gledati na to?

Prvo, narkomanija vrlo blizu stoji strasnome grehu samoubistva. Osim toga, ova zla pojava vrlo je bliska pojavama kao sto su vracanje, crna magija, spiritizam, tj. predstavlja opstenje sa "okultnim svetom", duhovima tame, potcinjavanje njihovom uticaju. Gotovo sve generacije vracara koristile su slicne "trave" za dostizanje odgovarajucih stanja "izostrenosti" svesti, radi sto neometanijeg opstenja sa svojim "bogovima", tj. demonima. Sam covekov prohtev za primanje takve stvari, zelja da se iskusi neobicno, neshvatljivo stanje ili da se preko toga dodirne nepoznati tajanstveni svet - vec predstavlja dobrovoljni poziv duhovima tame da se okoriste njegovim culima, da ovladaju njegovom dusom, samo da to bude nesto "interesantno", prijatno, neuobicajeno.

Mi hriscani znamo kako besi vazda zele i nastoje da nas prelaste, tj. da nas zamame svojom slatkom lazju. Coveku u duhovnom zivotu neiskusnom ili malo iskusnom pocinju da nude u vidu jestiva koja bude apetit plodove natopljene smrtonosnim otrovom, i svaki dobar pocetak nas nastoje da usmere na stranu laznog dobra. Sve svoje ujdurme, mreze, zamke zli dusi zaodevaju u najprivlacnije ruho. Zato mi hriscani nastojimo da budemo sasvim nepoverljivi prema svim "slatkim", "prijatnim", "narocitim" svojim dusevnim stanjima, ne primajuci bez brizljive provere nikakva "otkrivenja", "vienja", "prosvetljenja", "javljanja", "blazena stanja", tj. neobicnosti. Ne poklanjajmo poverenje ni iznenadnim "snaznim osecanjima" ni u pokajanju ni u molitvi ni u projavama iznenadne vrele revnosti, nego u svemu tome smatrajmo mogucim da nas to avo obmanjuje. Zato se veoma cuvajmo i pazimo, jer greska nas moze dovesti do najstrasnijeg sto se moze zbiti - do propasti duse nase. Pri svemu tome mi cesto bivamo prelascivani i obmanjivani gresima.

I sta se, pak, desava sa onim ko zudi i trazi upravo takva silna, snazna, veoma prijatna osecanja, svakakve i nove dozivljaje, vienja "otkrivenja", "predstave"? Takav covek uskoro ce sasvim potpasti pod uticaj zlih duhova i postace njihov rob i telom i dusom. Ti demoni "razvlacice" ga do trenutka u kome ce covek sasvim potonuti u strast narkomanije, kada ce postati ne vise samostalna licnost, vec zalosni zavisnik od droge, kada u srcu njegovog zivota damara samo jedna zelja - da opet ue u ono "carstvo" koje mu se otvara kroz narkotik. Takav covek pocinje da zivi u nepostojecem svetu od "ruzicaste magle", ali ga nesrecnoga demoni zatim lisavaju te utehe, a potreba da se droga prima narasta, doze se povecavaju, bez droge je sve teze ziveti, dozivljaji gube svoju prvobitnu "lepotu", gase se i postepeno se iza tog "ruzicastog oblaka" sve jasnije sagledava jeziva, podmuklo rascerena njuska avola. Tada on pocinje grubo da se podsmeva svojoj zrtvi, vise je ne vara i ne titra joj, nego je nemilosrdno gazi i salece mislju o samoubistvu, jer je njegov konacni cilj da potpuno osvoji covekovu dusu. Samoubistvo je najomiljenija, smrtno otrovna hrana koju avo naposletku nudi svojim izabranicima.

Zdruzivanje narkotickih eksperimenata nad sopstvenom dusom sa rok-muzikom (ili slicnim formama savremenih demonskih kultova) cini zaokruzeni kompleks vezbi za sto brze dostizanje pogubne propasti. Evo samo jednog primera kakvu dubinu pomracenja uma mogu dostici oni koji su se koristili "progresivnim" dostignucima savremene omladinske "kulture". Na Zapadu su pocele da se dogaaju ovakve zalosne stvari - neki mladi ljudi meu "hipijima" pod dejstvom jakih droga koje izazivaju halucinacije - u zei za sve snaznijim dozivljajima, a vise ne nalazeci zadovoljenje u svom "obicnom putovanju u nirvanu" - zavrsili su zivot samoubistvom. Ali kakvim! Popeli su se na krov ogromnog nebodera, tamo uspricali sebi smrtonosnu dozu najjaceg narkotika i zatim se bacili sa vrha zgrade na zemlju. Dejstvo droge je tokom padanja moralo poceti, covek je imao neke fantasticne dozivljaje, smrt od prejake doze ga je stigla jos u vazduhu - na zemlju je palo mrtvo telo... Pojavile su se takoe i rok-pesme u kojima se opeva slican oblik "podviga" samounistenja, "najuzvisenije letenje" pri sunovratu, itd.

A kako se zacinje narkomanija? Danas, kada gotovo svaki mladi covek od ranog detinjstva upoznaje mnoge teske grehe, sa svih strana okruzen odstupnistvom od Hrista, daleko od svete Crkve, on neizbezno okusa tesko unutarnje stanje: njegova dusa je kao pridavljena necistotom teskom kao kamen, tj. neraskajanim gresima; nema dovoljno vere i hriscanskog znanja da bi se obratio za pomoc Gospodu, da u molitvi, u svetoj Tajni Pokajanja trazi olaksanje, isceljenje, oslobaanje od tog tereta. Stalno osecanje unutarnje "nelagodnosti" pobuuje takvog mladog coveka da trazi lakse sredstvo koje bi taj teret otklonilo sa duse i dalo mu mogucnost da se otrgne od cvrstih konopaca koji guse i stezu dusu (dejstvo nepokajanih grehova), da se skrije od bolnih griza savesti koje more srce, da nae neki iluzorni, fantasticni mir, u kome nema briga ni zalosti.

Mi hriscani znamo pouzdano kojeg je mira dusa uistinu zeljna; on je potpuno realan i mnogo realniji od ovog vidljivog sveta. To mesto je "svetlo mesto svezine i spokoja, od njega su daleko i bolest, i zalost, i uzdisanje" (tako se o njemu govori u molitvi svestenika za umrle). To mesto jeste - Carstvo Nebesko, radi cijeg blagovestenja i doe na zemlju Gospod nas Isus Hristos, Carstvo koje ce se otvoriti pri Drugom NJegovom dolasku, kada ce vec On doci da sudi zivima i mrtvima. To je Carstvo - vecno! I mi hriscani cekamo taj zivot buduceg veka, spremamo se za njega, i samo za njega treba da marimo i brinemo, radi njega treba da budemo spremni da ovde - u ovom privremenom, prolaznom zivotu - trpimo i zalosti i pecali i svaku nevolju. Mi znamo da ulazak u njega pocinje ovde, "jer Carstvo je Bozje unutra u nama". Kada zivimo u Crkvi Hristovoj tvoreci NJegove zapovesti i ziveci svetotajinskim zivotom Crkve, znamo da ce konacni i potpuni ulazak u Carstvo Nebesko biti moguce samo za one koji pronesu dusu svoju neoskvrnjenu kroz sve ocajne napasti veka ovog preljubotvornog - muzanstveno (hrabro), trezveno, rasudno, bez malodusja i samosazaljenja, samo za one koji su casno odbacivali svaku vrazju prelest (obmanu), svaku zamku besovsku, koji su svakim cuvanjem cuvali svoje srce i samo trazili Vecnoga Istinitoga Boga, koji nisu primali za istinu zalosne krivotvorine, koji nisu menjali vecno blazenstvo za corbu od sociva (kao sto je zamenio Isav svoje prvorodstvo sa bratom svojim Jakovom (Post. 25)).

A narkoman prodaje dusu svoju, blazenu svoju vecnost, za "dvorac od vazduha", za "ruzicastu maglu". NJemu je vec tesko da se vrati iz tog fantasticnog sveta, gde je tako "spokojno", u ovaj svet, gde se vodi stalna borba, borenje za zivot, i gde se bije boj izmeu Neba i ada. A on hoce da se skloni i stoji po strani, kao dezerter - u vreme bitke misli da se sakrije u neki zaklon i da se zaboravi u dubokom snu, ne videci i ne slusajuci sta se zbiva. ali ne, ne moze se izbeci bitka za sopstvenu dusu, nemoguce je izbaviti se od odlucnog delovanja. ©to se covek brze otrgne od narkotika, sto brze strgne sa sebe tu hipnozu, te vraxbine, to ce mu biti lakse da se obrati Istini, Gospodu svome.

Stanje coveka u tom dubokom demonskom ropstvu po svojoj pomracenosti i udaljenosti od Svetlosti slicno je stanju proroka Jone u utrobi morske grdosije na dnu vodenog bezdana. Covek je takoreci ni ziv ni mrtav - telo je jos zivo, a dusa je vec "s one strane sveta", delom vec meu demonima u adu. Prorok Jona je vapio: "Opkolile me behu vode do duse moje same, bezdan me bese zatvorio, morskom travom obavijena bese glava moja. Do dna plamena sisao sam, zamlja me zidovima svojim zauvek bese zagradila, ali Ti, Gospode Boze moj, izvede iz ada dusu moju" (Jon. 2, 6-7).

Nesrecnik je podoban musici zarobljenoj u debeloj paucini, pauk vec trci prema svome plenu, da isise njegovu unutrasnjost. Lecenju ove bolesti treba pristupiti sto je moguce odlucnije!

Arhimandrit Lazar

Svetigora, br. 70-72, Vaskrs 1998., str. 68-69