MANASTIR SRETENJE

Manastir Sretenje nalazi se pod vrhom Ovčara, sa jugozapadne strane, u jendoj lepoj udoljitoj zaravni, koja se zove Koronjski do. Ispod te doline proteže se naniže pored novog Preobraženja k Moravi, pokriven gustom šumom, Koronjski potok. Od Sretenja, kao preko kakvog sedla, najlakši je prelaz na suprotnu stranu, jugoistočnu stranu Ovčara, odakle se nižu mnoga sela ukrašena voćnjacima, njivama, proplancima i gustim šumarcima. Od Ovčar Banje do Sretenja ide se uzbrdo za jedan sat dosta napornog hoda, premda danas postoji asfaltni put do samog manastira od Čačka i Parmenca preko Pakovića.

O nazivu mesta Koronjski do, gde se nalazi manastir Sretenje, postoji narodno predanje sačuvano do današnjih dana u vezi s njegovim osnivanjem, koje pominju i stari putopisci, kao što je Vuk Karadžić, Feliks Kanic i drugi. Prema tom predanju, postoji Mala Korona i Velika Korona, na kojoj se nalazi lep planinski izvor. Kad su, verovatno monasi, u staro vreme hteli da zidaju manastir Sretenje , bacili su visoko u nebo, prema vrhu Ovčara krunu, gledajući, kada padne, gde će se zaustaviti, pa tamo da zidaju manastir. Tako je ona pala iznad Male Korone i skotrljala se preko nje do Velike Korone blizu izvora i tu se zaustavila. Otuda je ostalo da ta mesta nose naziv Korone i Koronjski do, što znači kruna. (1)

Kad je Sretenje prvo sagrađeno i ko je njegov prvi ktitor, ništa se ne zna. Možda razrešenje te zagonetke leži baš u samom imenu Korona i Koronjski do pa bi trebalo tražiti ktitora u nekome od naših srednjovekovnih vladara, kao što postoji mišljenje da je Blagoveštenje zidano za vreme kralja Uroša. (2) Ali kad se zna da su Ovčar i Kablar, pre nego što su kroz njihovu klisuruprosečeni železnički i drumski saobraćaj, bili divlja, pustinjska mesta, najverovatnije je da su te ovčarsko-kablarske manastire zidali monasi isihasti sinaitskog porekla, kad su bežali od turske najezde na Balkan u XIV veku. U tovreme, pred Maričku bitku, povlačili su se mnogi monasi iz Parorije i Zagore u Bugarskoj, kao i monasi koji su im se pridružili sa Svete Gore tražeći mir u Lazarevoj Srbiji, gde je još uvek bilo više slobode i bezbednosti. Zato je moguće da se jedna grupa monaha, bilo iz Romilove Ravanice ili iz Grigorijevog Gornjaka i Ždrela, izdvojila iz tih Lazarevih zadužbina i osnovala čitavu monašku koloniju u ovčarsko-kablarskoj klisuri i okolini kao najpogodnijeim mestima za manastir i monahe željne molitvenog mira i svetogorske tišine. Zbog toga malo ima pisanog pomena o Sretenju kao i uopšte o ovčarskim manastirima pre XVI veka, a i to što ima, više je iz narodnog predanja. Iz jednog zapisa na jevanđelju u prvoj polovini XVII veka pominje se veliko napredovanje manastira Sretenja i veliki broj monaha. (3)

Iako nije poznato vreme nastanka prvobitnog manastira Sretenja, ipak, može se po arhitekturi crkve, po mermernoj krstionici i mermernoj rozeti u crkvi opravdano tvrditi da je manastir postojao u XVI veku. Zidani ikonostas u sretenjskoj crkvi takođe nas upućuje na razmišljanje o starosti te crkve, kao i ostaci ranijih fresaka ispod sloja koji je na zidu urađen 1844. godine, pogotovo što je to jedini zidani ikonostas u ovčarsko-kablarskim manastirima. Zidani ikonostasi u hrišćanstvu rano se pokazuju. U Grčkoj, Dafni ima mozaik i zidani ikonostas iz VI cveka, manastir Sveti Luka ima mozaik i zidani ikonostas iz VIII veka. Kod nas u blizini Novog Pazara crkva Svetog Petra iz VII veka ima takođe zidani ikonostas. U Lipljanu na Kosovu u staroj crkvi zidani ikonostas je iz XII-XIII. U užičkom kraju blizu Kosjerića Karanska crkva iz XIV veka ima takođe zidani ikonostas, kao i crkva u Starom Nagoričanu iz XIV veka. U valjevskom kraju manastir Pustinja iz XVI-XVII veka ima zidani ikonostas, kao i mnogi drugi manastiri u istočnoj i Staroj Srbiji i Makedoniji.

Najstariji podaci o manastiru Sretenju, koje pominju Vlada Petković i Stanoje Stanojević, govore da prvobitna crkva nije sačuvana, a o docnije obnovljenom Sretenju ima pomana tek u XVII veku. Prema tim podacima, Sretenje je, izgleda, više puta stradalo. Osobita je mnogo stradalo od Turaka 1623. godine, Uskoro zatim, 1637. godine, priloženo mu je jedno jevanđelje pri igumanu Janićiju. A 1650. godine, Sretenje je posetio patrijarh Gavrilo i tom prilikom dao mu jedan Tipik u zamenu za drugi koji je iz Arilja (kada je Arilje zapustelo, Tipik je njegov dospeo u Sretenje, a patrijarh ga, eto, vraća u ariljsku crkvu). (4) Sretenje je, kao i ostali naši manastiri stradalo i za vreme velike seobe pod Arsenijem Čarnilovićem 1690. godine.

Joakim Vujić veli da ni on nije mogao doznati ko je bio osnivač manastira Sretenja. Doznao je i zapisao to da je nekoliko godina pre njegove posete sretenjska crkva, zajedno s konacima - "kelijama", bila "ot svirepi Turaka popaljena i do osnovanija (temelja) porušena". To je najverovatnije bilo za vreme Hadži-Prodanove bune 1814/15 godine, kad su Trojica, Ilinje i drugi manastiri i zbegovi stradali od Turaka. (5)

Kad je Vuk Karadžić, obilazeći ovčarske manastire 1820. godine, posetio i Sretenje, ostvio je podatak da je ovaj manastir odavno bio pust i da ga je tada , 1818. godine obnovio jeromonah sretenjski Nikifor Maksimović, koji je rodom iz čačanske nahije, iz sela Ježevice. (6) On se nalazio izvesno vreme u Preobraženju. a kad je taj manastir stradao i zapusteo, on se reši da ga o svom trošku obnovi. O tome je on sam pričao, veli Vuk. Kad je 1814. godine, udarila kuga u okolna sela i narod počeo masovno da umire, on je, čitajući opela mrtvima i molitve za zdravlje živima, zaradio nekoliko hiljada groša, što je tada značilo ogromnu količinu novca. "Stanem" - veli on- " misliti šta ću činiti s ovolikim novcima? Da idem u Jerusalim i dam novce da se njima napravljaju (podižu) i krase crkve i manastiri po tuđim zemljama? Neću, bolje ih je na takovo što u našoj zemlji upotrebiti". Tako je on obnovio staro Preobraženje.

Posle obnove Preobraženja Nikifor se ponovo vratio u Sretenje, jer ga vidimo u oktobru 1817. godine da se nastanio kao podvižnik u jednoj ovčarskoj pećini iznad manastira Sretenje, gde mu se, izgleda, stalno vijala duša. Posle kratkog vremena sišao je iz te pećinske isposnice na sretenjske ruševine i tu, kako veli Vuk "načinio malu crkvicu i jednu kućicu,đe živi on i dvoje đačadi; a stara je crkva bila velika i naokolo svud ograđena ćelijama (to jest konacima) od kojih se zidine i sad znadu kao i temelj od crkve". Dalji podaci o tim zidinama govore "da se iz ovog manastira, kao iz grada, branilo dugo od Tatara (Turaka)". U isto vreme Turci su gađali topovima pećinu Turčinovac, u kojoj se nalazio zbeg naspram Sretenja u Kablaru. Narod se branio. Kad su Turci najzad osvojili Turčinovac, osvojili su i manastir, koji su branili kaluđeri i narod iz okoline. Turci, puni ljutnje i mržnje na Srbe, zapale manastir i razruše ga do temelja. U te ruševine se jeromonah Nićifor naselio sa to "dvoje đačadi", gde su prema Vukovom kazivanju, Živeli kao i u Preobraženju: niti su imali kakve stoke, ni nurije (parohije), ni druge zemlje, osim što je ovaj pravi kaluđer i ljubitelj otačstva svoga, okrčio svojim rukama malo oko manastira te pod motku sije po malo povrća", a meso se kao i u Preobraženju nije nikad jelo. (7)

Kad je jeromaonah Nikifor Maksimović 1818. godine počeo obnavljati veliku crkvu manastira Sretenja, prvo je morao sa desetinom ljudi iz Negrišora da obori debeli grab, koji je izrastao nasred crkve i da ga izvuče napolje. Zatim je počeo da rasčišćava crkvene temelje, odvajajući na jednu stranu kamen, a na drugu šut-zemlju i malter. Onda je nastavio obnovu sa zidanjem crkve i zvonare. Crkva je jednobrodna građevina. Sa oltarskom petostranom apsidom i pevničkim isturenim rukavcima daje u osnovi upisani krst. Crkveni toranj je ujedno i zvonik.

Crkva se deli na pripratu, naos i oltar sa zidanim ikonostasom, "koji zaslužuje posebnu pažnju u proučavanju, jer je u okviru prostranog sklopa i konstruktivnog rešenja prvobitnog hrama". (8) Već smo pomenuli da se u pravoslavnoj crkvi često nalaze zidani ikonostasi. U Grčkoj su mnoge, pogotovo manje, srednjovekovne crkve sa zidanim i živopisnim ikonostasima. Ima ih od VI do XVII i XVIII veka, a najviše ih je iz XIII i XIV veka. U jednoj crkvi blizu Nea Makri postoji na zidanom ikonostasu mirotočiva prestona ikona Presvete Bogorodice. Takvih zidanih ikonostasa kod nas, takođe ima dosta. Sudeći i po tome, mogla bi sretenjska crkva biti jedna među najstarijim u Ovčaru. Na dnu prestone Bogorodične ikone na zidu ovog ikonostasa potpisao se: "Živko Pavlović, požarevački ikonopisac, u Kruševcu 16. aprila 1844. godine." (9)

O ovoj obnovi Sretenja iz 1818. godine postavljen je natpis iznad ulaznih vrata u crkvu, koji bi, preveden na naš govorni jezik, glasio ovako:"Ovaj sveti hram Sretenja Gopsodnjeg sazida svojim trudom i troškom jeromonah Nikifor Mksimović 1818. od Hrista. Potom postade užički episkop i ogradi manastir zidom i ćelijama (konacima) i snabde svim potrebama za večiti pomen".

Na zapadnom zidu priprate , u crkvi iznad vrata, stoji zapis o živopisu manastira iz 1844. godine, koji glasi "Blagoslovom Oca, revnošću Sina i saradnjom Svetoga Duha izmala se ovaj hram Sretenja Gospodnjeg za vreme vlade gospodara i kneza srpskog Aleksandra Karađorđevića, troškom episkopa užičkog gospodina Nikifora Maksimovića. Moleri su bili Živko Pavlović, žitelj požarevački, i Nikola Janković iz Ohrida, meseca novembra 26. leta Gospodnjeg 1844. godine".

Srpska Crkva, videći tako veliku žrtvenu ljubav Nikifora prema narodu i prema obnovi crkava i manastira, izabrala ga je za episkopa užičkog. Hirotonisan je u Carigradu 1831. godine, a umro 28. februara 1853, godine. Sahranjen je u manastiru Sretenju, u priprati, s desne strane.

Kad je Joakim Vujić 1826. godine posetio Sretenje, veli da je našao da "unutri u crkvi sve po činu hristijanskom namešteno stoji", a tako i u oltaru "s časnom trpezom, na kojoj leži jedno staro rukopisano jevanđelje". Na kraju jevanđelja stoji sledeći zapis: "Iguman, proiguman i popovi i jedan daskal Hilandarac, koji behu tu kad se to evanđelje obloži (ukoriči) godine 1637".

Knjige. - Za pevnicama su u to vreme bile veoma znamenite knjige od kojih su:

"1. Dvanaest mineja jesu rukopisni. Posle sleduju:

2. Triod (štampan)

3. Pentikostarion

4. Tipik

5. Teofilakt (to su besede Teofilakta, arhiepiskopa ohridskog iz XI veka) i priče duge knjige, koje su sve rukom pisane". (10)

Vuk Karadžić beleži i zapise na knjigama. Tako na kraju mineja za mesec septembar zapisano je da je taj minej napisao u Nikolju jeromonah Isaija 1595. godine. Verovatno da su i ostali mineji, a možda i druge knjige, tamo napisani. Na Tripjesnecu, koji Joakim Vujić, koji Joakim Vujić ne spominje posle zapisanog saveta monahu, stoji da je knjiga napisana 1612. godine, "v domu svjatago Nikoli pod krilu gori Ovčarskije, pri igumanu kir Leontiju jeromonahu". Dalje, Vuk pominje prvo rusko izdanje Ostroške biblije, štampane 1581. godine, sa zapisom iz 1627, i bujični nadolazak reke Kosatice, koja je toliko nadošla da je 2. juna 1612. godine, na Položenije, preplavila svatije rizi i pojasa (Bogorodice) manastir Mileševo, odnela konak sa nekoliko kelija (soba), igumnariju, dohiju (magacin za prehranu), i druge stvari, sve crkvene službene sasude koji su bili u njo, a pominje i velike nevolje od Turaka, kao i to da su te godine Turci i svog sultana ubili.

Za "Triodion" kaže se da je štampan zapovešću i troškom kneginje Jelene, supruge gospodara Jovana-Mateje Basarabe u Trgovišću 1649. godine. (11)

Svakako da su sve ove knjige većinom pisane u ovčarsko-kablarskim manastirima, kao i Psaltir iz XVI-XVII veka, koji je pripadao Sretenju a evidentiran je u Narodnoj biblioteci u Beogradu. Ne zna se da li su se monasi i u Sretenju, kao u drugim ovčarskim manastirima, bavili prepisivanjem knjiga, jer su manastir Turci više puta rušili, pa je dugo bio u ruševinama. Ali se vidi da je u svoje vreme imao bogatu riznicu rukopisanih knjiga i drugih crkvenih dragocenosti. Imao je i jevanđelje ukoričeno 1637. godine, koje je nestalo, po mišljenju F. Kanica, zbog slabog i nemarnog upravljanja u manastiru, (12) a možda je nestalo i u čestom pljačkanju i rušenju manastira.

Prema knjizi Molebniku, moglo bi se zaključiti da su i u Sretenju prepisivane crkvene knjige, jer se u jednom starom srpskom zapisu veli: "Spisa se sija knjiga Molebnik v hramje svjatago Sretenija pod planinom Ovčarom , pri Sultan Mahmutu II i vojvodi serpskom fr. Milošu i jeromonahu Nićiforu sozdatelju manastira Sretenija, v leto 1830. meseca septembra. Rukodjelisa ju đak jego Vuk. Togda Vladaše planeta Merkurije. Zima bje zla a leto sušno i ovoščija mala". (=plodovi letine). (13)

Od rukopisanih knjiga sačuvanih do danas u Sretenju, ima svega tri. To su: jevanđelje (možda isto koje i Joakim Vujić pominje), Bogorodičini kanoni i Minej za mesec jun, koji je značajan, jer sadrži Službu knezu Lazaru, kao delo naše crkvene književnosti. (14) Od štampanih knjiga sačuvano je prvo izdanje ostroške Biblije, štampane kod Rusa 1581. godine i Triod štampan kod Rumuna u Trgovištu 1643. godine.

Od rizničnih kovanih predmeta i starina čuvaju se: mermerna krstionica iz XVII veka, rozeta iz XVII veka i ikona Presvete Bogorodice sa mladencem Hristom u naručju na kraju XVIII veka. Zatim, metalni putir iz XVIII-XIX veka, ukrašen (kujundžijski rad) . Okovano jevanđelje štampano u Moskvi 1814. godine, a tu je i bakropis (gravira) manastira Sretenja iz 1845. godine, kadionica iz XIX veka (15) i portret Nikifora Maksimovića, episkopa užičkog, iz 1846. godine.

Kakav je bio izgled manastira Sretenja i kakvi su mu bili konaci pre obnove Nikifora Maksimovića 1818. to niko ne zna, jer nemamo podataka. Vuk Karadžić, koji je u početku obnove posetio Sretenje, piše da je stara crkva bila velika i naokolo svud ograđena Ćelijama (konacima), od kojih su se videle samo porušene zidine, kao i temelji od crkve. Zato, valjda, J. Vujić i kaže da "zdanja okresna (okolo) manastirska nisu tako važna". Izgled obnovljenog Sretenja sredinom prošlog veka, 1845. godine za vreme Nikifora Maksimovića, koji je i kao eposkop užički obnavljao svoj manastir, daje sliku koja nam je i danas poznata. Sretenje iz tog perioda najlepše se može videti na sačuvanoj bakroreznoj ploči iz iste 1845. godine. Na tom bakrorezu su prikazani crkva, sve okolne zgrade i bliža okolina. Po Vl. Petkoviću i St. Stojanoviću, jeromonah Nikifor je, odmah po završenom zidanju crkve, podigao 1827. i trpezariju. (16) Možda je tu trpezariju samo obnovio 1847. godine i dozidao uz nju kulu, a ispred crkve sa zapada i južne strane podigao druga dva konaka. U većem konaku gde je bila kapela, biblioteka i arhiva, bombardovanjem 1941. godine i biblioteka i arhiva su u požaru izgoreli, a tu je verovatno bilo i rukopisanih knjiga i drugih dragocenosti.

Nikifor Maksimović, obnavljajući Preobraženje i Sretenje, obnavljao je i druge crkve i manastire. Tako je on 1843. godine dao kao svoj "prilog 40 dukata cesarskih za zidanje nove crkve u Užicu, a crkvi čačanskoj preko puta episkopskog dvora dao 100 dukata, kada je 1846. godine građen molerisan ikonostas." (17)

Sa obnavljenjem crkve i građevina Nikifor je u Sretenju obnovio i ekonomiju . Prvo je iskrčio goru oko manastira i posadio ljive, kruške i orahe, očistio i ogradio baštu, a docnije i drugu poviše ovčara. (18) Kad su vuk i J. Vujić posetili Sretenje, manastir je bio veoma siromašan, tako da "za grunt manastirski, kao što su vinogradi, livade i proče (drugo) manastir ne plaća Turčinu spahiji ni jedne pare", jer nije imao od čega. (19) Međutim, docnije se to sve promenilo. Povećao je količinu imanja, a time i količinu prihoda. Iako manastir nije imao parohiju, on je imao prihode sa 33 hektara oranica, livada, pašnjaka, 10 hektara voćnjaka i vinograda sa 350 hektara šume, kao i od većeg broja stoke, dovoljno da pokrije godišnje manastirske rashode od oko 3500 dinara.

Sretenjski vinograd u Paković Nikifor je obnovio i podigao 1824. godine. Prvo je sazidao jednu od kamena "grealicu" (kuću) , a do nje južno i podrum za vino. Malo dalje podigao je konjušnicu, a 1848. dokupio još zemlje za vinograd, pa nasred njega sledeće 1849. godine napravi čardak. Zatim, 1850. godine, podigne konak, pa sav taj kompleks vinograda sa zgradama ogradi visokom od dva metra kamenim zidom 1851. i na njemu podigne ulaznu kapiju. Onda, još sagradi kačaru za kace i burad, nabavi kazan za pečenje rakije i drugo što je potrebno za vinograd. Ceo taj vinograd ima oko 25 do 30 "fruškogorskih motika". Ne samo kao starešina Sretenja već docnije i kao episkop užički dokupljivao je on Sretenju njive i livade. Tako je 1849. godine kupio neku zemlju u Parmencu i odmah iduće godine sagradio vodenicu na reci Banjici za Sretenje. Podigao je i najlepšu gotovo zgradu u Čačku na dva sprata, koja je do posle Drugog svetskog rata nosila naziv "Hotel Srpski kralj". Rat i nova komunistička vlast učinili su svoje pa se moralo kućiti ispočetka. Sreća da je ostao manastiru "Grad", to jest vinograd, od čega manastir Sretenje i danas ima glavni prihod.

_______________________________________________________________________

1 - Vuk Stefanović Karadžić, Početak opisanija srpski namastira, "Danica", zabavnik za godinu 1826., Beč 1826, 9-24; "Gradac", januar-april, Čačak 1991. str. 18; Feliks Kanic, Ovčarsko -kablarski manastiri, "Gradac", januar-april, čačak, 1991, str 31.

2 - Ljubomir Durković-Jakšić, Episkop žički Sava Dečanac i njegov pregled žičke eparhije 1892-1896, Kraljevo, 1890, str. 37

3 - Hadži Milivoje Maričić , Crkva Stracimira, brata Nemanjinog, u Čačku, Manastiri Srpske Svete Gore, Manastir Sretenje, Čačak, 1973, str. 50.

4 - Svetozar Dušanić i Radomir Nikolić, Ovčarsko-kablarski manastiri, Sretenje, Ovčar Banja, 1978, str. 46; Vlada Petković Pregled crkvenih spomenika kroz povesnicu srpskog naroda, Beograd, 1950, str. 308; Stanoje Stanojević, Narodna enciklopedija, Zagreb, 1929, knj. IV, str. 342; Lj. Stojanović, Natpisi i zapisi, str. 306.

5 - Joakim Vujić, Ovčarsko-kablarski manastiri, "Gradac", januar - april, Čačak, 1991, str. 22

6 - Postoje dve Ježevice: Trnavska i Užička. Jedni su mišljenja da je Nikifor Maskimović rođen u Trnavskoj Ježevici, a drugi su, kao što navodi i Milan Đ. Milićević, mišljenja da je Nikifor rodom iz Užičke Ježevice.

7 - Vuk Karadžić, Početak pisanija srpski namastira, "Gradac" januar-april, Čačak 1991. str. 18; Feliks Kanic, O ovčarsko-kablarskim manastirima, isto delo, str. 31

8 - Radomir Stanić, Ikonostas crkve manastira Sretenja u Ovčaru, "Gradac", januar-april, Čačak, 1991, str. 124

9 - Isto

10 - Joakim Vujić, Ovčarsko-kablarski manastiri, "Gradac", januar-april, Čačak, 1991, str. 22

11 - Vuk Karadžić, navedeno delo, str. 18-20; Dragomir Popović, Prepisivačka delatnost Ovčarsko-kablarskih manastira, "Gradac", januar-april, Čačak, 199, str. 20

12 - F. Kanic, navedeno delo, str. 32

13 - Mirjana Šakota, Riznica manastira u Srbiji, Beograd , 1966, str. 28-29

14 - Isto; Milivoje Maričić, navedeno delo iz 1973, str. 51

15 - Vuk Karadžić, navedeno delo, str. 18; J. Vujić, navedeno delo, str. 23

16 - Prof. St. Stanojević, Narodna enciklopedija, Zagreb, 1929. knj. IV str. 342; Vl. Petković, Pregled crkvenih spomenika kroz povesnicu srpskog naroda, Beograd, 1950, str. 308

17 - Dr Ljubomir Durković-Jakšić, Episkop užički Nikifor i mladi Njegoš, Kraljevo, 1980, str. 12, 73-74

18 - Dr Ljubomir Durković-Jakšić, navedeno delo i strana; J. Vujić, navedeno delo, str. 23

19 - J. Vujić, isto.

MANASTIR SRETENJE ZA VREME II SVETSKOG RATA I POSLE RATA

Manastir Sretenje Nemci su bombardovali odmah s početka jeseni na Malu Gospojinu 1941. godine, kao i manastir Svetu Trojicu. U to vreme na početku okupacije, u toku leta, četnici i partizani počeli su dizati ustanak protiv Nemaca. Užice i Požegu zauzeli su gotovo bez borbe, premda partizani tvrde da su ih zauzeli odlučnom borbom, a četnici tvrde da su oni prvi ušli u Užice bez borbe. Nemci, osetivši njihovu nameru, a nemajući dovoljno snage i vojske da se suprotstave, na vreme su se povukli prema Čačku i Kraljevu uz male gubitke. Iz Čačka su Nemci potisnuti ka Kraljevu početkom oktobra 1941. godine gde su obrazovali snažnu odbranu, koja će trajati oko mesec dana.

U Ovčaru je bilo dosta vojske i partizanske i četničke. Nemci, znajući da se tu nalazi veći broj naših manastira, ne tragajući mnogo ni za partizanima ni za četnicima, izvršili su odmah iz osvete odmazdu nad našim manastirima, sa namerom da njih kao centre naše vere i kulture unište i narod demorališu, kao što su uništavali i Narodnu biblioteku u Beogradu, kao što su za nepuni mesec dana i Žiču i druge naše manastire uništili, a patrijarha Gavrila i vladiku Nikolaja stavili u zatvor, a zatim u kućni pritvor. Tako su u Ovčaru stradali od bombardovanja Sretenje i Trojica. Svakako da bi tada bilo bombardovano i Nikolje i Jovanje , kao i Blagoveštenje, ali ih je očuvala klisura Ovčarsko-kablarska. Ovi manastiri su, naime, pored same Morave i da bi bili bommardovani, morali bi se avioni spustiti nisko. Međutim, ne bi mogli izbeći iz tesne klisure a da se i sami u njoj ne razlupaju. Sretenje i Trojica su na visini Ovčara te su ih Nemci mogli lako bombardovati i uništiti. Bombardovali su ih u dva maha. Tad su se u Sretenju zadesila i dva trojička monaha i pretpela bombardovanje u manastirskoj porti pod zvonarom. To su bili jeromonah Irinej Vasiljević, docnije arhimandrit i starešina studenički, i pravo je čudo kako su ostali nepovređeni.

Tim bombardovanjem Sretenja oštećen je mnogo toranj na crkvi, kao i sama crkva. Takođe je mnogo oštećen i konak sa kulom, koji je podigao episkop užički Nićifor Maksimović, koji je kao iguman obnovio sretenjsku crkvu 1818. Konak s kulom podigao je kao episkop užički 1847. godine, a druga dva konaka ispred crkve podigao je takođe kao episkop nešto ranije, 1845. godine. Tadašnjim bombardovanjem glavni veliki konak pred crkvom, zajedno s kapelom i bibliotekom, potpuno je uništen. Uništena je i sva arhiva. Drugi, manji konak do onog velikog, presečen je bombardovanjem preko pola. Tako je Sretenje gotovo sasvim zapustelo, jer se za vreme rata nije moglo ništa obnavljati, pa je u tim ruševinama tokom Drugog svetskog rata bio jedno vreme arhimandrit otac Justin Popović, profesor Univerziteta, koji se krio i od Nemaca i od komunista.

SRETENJE POSLE II SVETSKOG RATA

Do 1946. godine Sretenje i Trojica imali su jednu upravu. Tada je Sretenje dobilo svoju upravu i biće više godina pod duhovnim rukovođenjem manastira Preobraženja, koji, vođen iskusnim žičkim duhovnicima i misionarima igumanom Vasijanom i igumanom Evstatijem, postaje duhovni i misionarski centar u Ovčaru. Imajući u vidu da će se u Sretenju osnovati ženski manastir, početa je izvesna priprema i obnavljanje. Tako je Sretenje postalo već 1947. godine ženski manastir pod upravom Preobraženja i duhovnika igumana Vasijana. Te 1947. godine u Sretenje je došla sestra Nada Adžić sa tri svoje sestre.

Sestra Nada je od 1935. godine, po blagoslovu vladike Nikolaja, vodila brigu o siromašnoj deci u bitoljskom obdaništu "Bogdaj", koje je osnovao Vladika. (20)

Tamo je sestra Nada radila do 1941. godine. Jedno vreme (1934-1935) pomagala joj je kališka monahinja Sara, a posle njenog odlaska pomagale su joj sestra Marija i sestra Stefanija, koje tada još nisu bile monahinje. Kada su Nemci u aprilu te 1941. godine okupirali i Jugoslaviju i Bugarima dali Bitolj, sestra Nada, ne hoteći zbog okupacije dalje ostati u Bitolju, po blagoslovu vladike Nikolaja , sa sestrama koje su s njom radile u obdaništu vraća se u Srbiju. Vladika Nikolaj tada je bio u Ljubostinji i, sa njegovim blagoslovom i zauzimanjem, a pod zaštitom Crvenog krsta, osniva se 1941. u jesen u Trsteniku Dečji dom za ratnu siročad, bez oba roditelja, pod rukovodstvom i staranjem sestre Nade. U tom Domu su našla mesta i siročad iz Dečjeg hranilišta u Kraljevu i Čačku, koja su početkom rata 1941. godine rasformirana, kao i ona iz Trstenika i okoline. Tako je u Trsteniku u tom Domu bilo oko dvadesetdvoje siročadi, a u Ljubostinji 12 devojčica, među kojima i potonja igumanija manastira Bogovađe Efrosinija. Ljubostinjske sestre prihvatile su ovu decu na molbu sestre Nade i na zauzimanje vladike Nikolaja. Sestra Nada je, uz pomoć sestre Marije, brinula o ishrani dece i prikupljanju milostinje, a sestra Stefanija za to vreme radila je u kuhinji.

Posle rata, 1946. godine, na mesto te dece dovodena su u Dom defektna deca. Sestra Nada negovala je više odgodine dana tu decu. Kada je nova bezbožna vlast počela unositi u Dom duh suprotan hrišćanskom, sestra Nada je napustila taj Dom i odlučila da sa sestrama koje su s njom radile, to jest s sestrom Marijom i Stefanijom, pođe u manastir i ostatak svoga života provede u monaštvu. Deca su bila raspoređena po drugim domovima, a defektna premeštena u Svetu Petku kod Ćuprije. Tako su one 1947. godine došle u manastir Sretenje i, našavši ga u ruševinama, nisu odustale, već su sa velikim trudom i mukom započele u njemu život. Tada su došle u Sretenje i današnja igumanija mati Minodora i još neke sestre. Sestrinstvo se blagoslovom Božjim iz dana u dan umnožavalo. Posle godinu dana, na Krstopoklonu nedelju 1948. godine, po blagoslovu mitropolita Josifa, duhovnik jovanjski jeromonah otac Makarije (Milovanović) izvršio je u Sretenju postrig monašenja sestre Nade i tri njene sestre. Tad je sa njima zamonašena i mati Minodora. Sestra Nada dobila je monaško ime Ana. Privela ih je monašenju kao duhovna majka, poznata po monaškom smirenju, jovanjska igumanija mati Tekla. Kako je mati Ana, dugim i napornim radom po obdaništima, bila već dosta iscrpljena, pogotovo u razrušenom i opustelom Sretenju, gde je trebalo mnogo i rada i snage i brige, ona je brzo popustila sa zdravljem. Žaleći se još na oštru ovčarsku klimu od 800 metara nadmorske visine, kao i na druge neke probleme koji su je iscrpli, ona zatraži drugi manastir s blažom klimom. Vladika žički Valerijan, znajući njene sposobnosti, to rado prihvati i postavi je na upražnjeno mesto u manastir Vraćevšnicu, iz koje su sestre sa svojom igumanijom mati - Jelenom prešle u Žiču. Na taj način mati Ana prelazi iz Sretenja sa dve sestre u Vraćevšnicu 1949. godine. Te sestre bile su Marija i Stefanija. Zbog njihovog samopregornog truda i rada sa sestra -Nadom u hranilištima kao i zbog njihovog požrtvovanog rada i visokog duhovnog života u manastiru, potrebno je da ih ovde spomenemo.

Marija (Milunka) Mladenović rođena je u Gračacu kod Vrnjačke Banje 1912. godine. Pomagala je sestri Nadi u negovanju siromašne dece u hranilištu zvanom "Bogdaj" u Bitolju. Početkom rata 1941. godine došla je iz Blagaja u Trstenik sa sestrom Nadom i Stanom, pa su i tu negovale siromašnu decu kao u Bogdaju, s blagoslovom vladike Nikolaja. Zajedno sa sestrom Nadom otišla je u Sretenje 1947. godine , a otuda u manastir Vraćevšnicu 1949. Godine 1950. Milunka prima monaški čin i monaško ime Marija. Igumanija Ana je privodi monašenju i ona joj postaje duhovna majka. Kada je umrla igumanija Ana, 18. novembra 1975. godine , mati Marija postaje igumanija vraćevšnička. Međutim, na toj odgovornoj dužnosti ona nije dugo ostala. Kada se 1980. godine vratila iz Jerusalima sa poklonjenja Grob Gospodnjem i drugim svetim mestima, sa svojim sestrama, predala je dušu svoju Gospodu tiho i mirno kako mu je i služila. Sahranjena je i molitveno oplakana u svom manastiru.

Igumanija Stefanija Vukas rođena je u Sremu, u Šašincima 1915. godine. Kršteno joj je ime Stana. Pred Drugi svetski rat došla je u manastir Ljubostinju, ali tamo nije primljena. Zato ona, po blagoslovu vladike Nikolaja, dolazi u Makedoniju, u Bitolj, gde ostaje kod sestre Nade u hranilištu "Bogdaj" da joj pomaže u negovanju siročadi. Tamo ostaje sve do početka rata 1941. godine. Tada, zajedno sa sestrom Nadom i sestrom Marijom napušta Bogdaj u Bitolju o dolazi u Srbiju, u Trstenik. I tamo ove dve sestre, po blagoslovu vladike Nikolaja, kao i u Bogdaju, neguju siromašnu decu toga kraja bez oba roditelja. Sestra Stana vodila je brigu o kuhinji i ishrani dece veoma savesno i odgovorno. Kada su 1947. godine pošle iz Trstenika u manastir Sretenje, u Ovčaru, sestra Nada i Marija, pošla je s njima i sestra Stana. U Sretenju je ostala sve do 1949. godine, kada su sve tri prešle u manastir Vraćevšnicu. Posle godinu dana sestra Stana je zamonašena zajedno sa Milunkom (Marijom) i primila monaško ime Stefanija. Posle smrti igumanije mati-Marije 1980. godine, monahinja Stefanija prima upravu i postaje igumanija manastira Vraćevšnice. Poput svoje duhovne majke igumanije Ane (Nade), i ona se trudi te duhovno bdi nad sestrinstvom i celim manastirom sve do svoje smrti. Iscrpljena godinama i podvizima, ova divna po svetosti života monaškog igumanija prestavila se u Gospodu posle teške i duge bolesti na svetog velikomučenika Pantelejmona 9. avgusta 1966. godine u 9 sati uveče. Sve do opela nad njenim odrom u crkvi sestre su na smenu stalno čitale Psaltir, a sveštenici svešteno-monasi pomen i parastose. Uz veliko prisustvo naroda, sveštenstva i monaštva, episkop žički Stefan izvršio je opelo uz sasluženje većeg broja sveštenika i svešteno-monaha. Sestre su je do monaškog groblja ispratile molitvama i suzama, onako kako dolikuje njima da isprate sa ovog sveta svoju duhovnu majku. Posle smrti mati-Stefanije manastirom upravlja namesnica manastira Vraćevšnice monahinja Evdokija Šutić.

Sestre koje su ostale u Sretenju uspevaju da dovrše 1949. godine obnovu porušenog konaka pred crkvom, a drugi do njega još uvek je u ruševinama.

Sa odlaskom mati-Ane iz Sretenja pokazala se potreba za iskusnom igumanijom, koja će voditi sestrinstvo monaškim putem. Na traženje sestara, postavljena je u Sretenje 1951. godine za nastojateljicu smerna i mudra jovanjska monahinja Jovana Srbović iz Makedonije. Ona dolazi u veliko i jako sestrinstvo, gde je bilo već oko 20 sestara, sa kojima ona pored svog manastirskog pravila i posla nastavlja rad na postepenom obnavljanju manastira. Tako je 1955. godine obnovljen i stari, veliki konak do kule, i nazidan sa lepom fasadom sprat, što je dalo impozantan izgled manastiru. Zatim, sestre podižu novu, sa otvorenim tremom i arkadama, narodnu trpezariju, s kuhinjom i malom monaškom trpezarijom 1963. godine.

U međuvremenu, u žičku eparhiju, na mesto episkopa Valerijana, koji prima novoosnovanu šumadijsku eparhiju, negde 1948. godine, dolazi kao administrator i zamenik vladike Nikolaja mitropolit Josif Cvijanović (od 1948. do 1953. godine. Episkop Rajić, u međuvremenu, oko dve godine zamenjuje mitropolita Josifa, koji je bio za vreme komunista u zatvoru i pritvoru. Episkop German administrira Žičkom eparhijom od 1953. do 1956. godine, a kad je te godine, 18. marta, umro kanonski episkop žički Nikolaj Velimirović, onda je primio Žičku eparhiju episkop German i njome upravljao do 1961. godine (poslednje tri godine upravljao je tom eparhijom kao patrijarh). Tada postaje žički episkop dr Vasilije Kostić (od 1961. do 1978. godine). Njega zbog smrti zamenjuje od aprila do jula te godine dr Sava Vuković, episkop šumadijski, a onda dolazi u Žičku eparhiju dalmatinski episkop Stefan Boca.

Episkop Vasilije Kostić, kada je došao u Žičku eparhiju, odmah je počeo sa promenama u Studenici, Rači, Vujnu, Vavedenju, Vraćevšnici, Sretenju i drugim manastirima. Posle nekoliko godina doneo je odluku da u manastiru Vavedenju kod Čačka, koji je već dugo godina bio parohijska crkva, osnuje ženski manastir. Tako dolazi do razrojavanja sestrinstva u manastiru Sretenju, odakle prelazi igumanija mati Jovana sa nekoliko ( 11) sestara u Vavedenje u aprilu 1975. godine. Od tada taj manastir počinje naglo da napreduje i da se obnavlja.

Za nastojateljicu Sretenjskog sestrinstva postavlja se tada iskusna starija monahinja Minodora. Ona nastavlja sa radom i obnovom , kao i duhovnim rukovođenjem sestrinstva tog uglednog ovčarskog manastira. Tako je mati Minodora uspela sa sestrama u svoje vreme, 1984. godine, da podigne lepu kapelu i do nje trpezariju za potrebe manastira. Sredile su dobro i manastirsku portu kao i ekonomiju, vršeći uredno bogosluženje i sve manastirsko pravilo. Na taj način i ovo primereno manastirsko sestrinstvo od 17 sestara izloženo je svakodnevno velikim poslovima, obavezama i monaškim podvizima radi svoga spasenja, a na korist naše svete Crkve i stradalnog naroda.

STAREŠINE MANASTIRA SRETENJA

1. Nikifor Maksimović, Vukosavljević , rođen je 12. januara 1788. godine u Užičkoj Ježevici. (21) Roditelji su mu bili Maksim i Gospava. U svojoj četrnaestoj godini, 1802. godine, otišao je u Čestin, gde se kod svog zeta popa Riste Rafailovića učio pismenosti godinu dana. Potom je 1803. godine proveo u manastiru Trojici, a sledeće 1804. godine prelazi u Nikolje. U tim manastirima on se opismenio i savladao čitanje i crkveno pojanje. Posle četiri godine, 12. januara 1808. godine, zamonašio ga je u Beogradu pop Mata. Za đakona i jeromonaha rukopoložio ga je mitropolit Leontije.

U Nikolju je kao sabrat ostao do 1811. godine. Tada je prešao u zapusteli manastir Preobraženje. Obnovio ga je i u njemu živeo šest godina. Zatim se u oktobru 1817. preselio ispod kablarskih stena iz manastira Preobraženja gotovo uvrh Ovčara, iznad sretenjskih ruševina u jednu pećinu. Tada je počeo kroz nekoliko meseci svojim trudom i troškom da obnavlja Sretenje i u njemu kao starešina proveo oko 12 godina. Na predlog kneza Miloša Obrenovića proizveo ga je u Beogradu 30. novembra 1830. godine, na Svetog apostola Andreja, za sretenjskog arhimandrita mitropolit Antim.

Sledeće godine poslat je, zajedno sa čuvenim arhimandritom Melentijem Pavlovićem , u Carigrad, gde carigradski patrijarh Konstantin 19. avgusta 1831. posveti Melentija za mitropolita Srbije, a Nikifora odmah drugi dan Melentije posveti za episkopa užičkog. Po povratku u Srbiju, Nikifor je imao sedište i episkopski tron u Čačku. Od tada se on još više trudio na unapređenju manastira Sretenja, u kojem je često i boravio.

U Čačku Nikifor uskoro dođe u sukob sa Jovanom Obrenovićem, bratom kneza Miloša. Zbog toga on ode u Crnu Goru, u bjelopavlićski manastir Ždrebaonik, gde zamonaši Ilariona, koji će docnije postati cetinjski mitropolit.

Knez Miloš pošalje Simu Milutinovića u Ždrebaonik te privoli Nikifora da se vrati u Čačak i izmiri ga sa bratom Jovanom. Kažu da je vladika Nikifor znao i grčki, pa bi ponekad, služeći u Beogradu, otpevao po koju pesmu na grčkom. Umro je u Sretenju 28. februara 1853. godine i sahranjen u crkvi u pripratnom delu s desne strane. (22)

Budući bogat, Nikifor je još za života napisao testament, kojim sve svoje imanje ostavlja manastiru Sretenju. Iako je napisan svojeručno, na tom testamentu nije bilo svedoka, pa je po tadašnjem zakonu bio neispravan. Kako je on imao rođenu sestru, to ona podigne parnicu kod suda protiv takvog testamenta, te sudom taj testament obori. Tako se sva imovina vladike Nikifora podeli po tom zakonu na tri dela: jedan deo dobije sestra, drugi deo dobije njegov manastir Sretenje, a treći deo se razdeli na škole i crkve.

Posle Nikifora na Užičku eparhiju došao je vladika Janićije (Janja) Nešković. Tada se vladičansko sedište prenosi iz Čačka u Kraljevo (Karanovac) 1854. godine. Nikifor je bio krupan, pun i u starosti veoma gojazan. Pričalo se da je voleo novac i da ga je dosta stekao, kao i imanja, oko čega se posle njegove smrti vodila parnica, a sve što je stekao, brzo je nestalo.

2 . GEDEON IVANOVIĆ, proiguman manastira Sretenja, u ovom manastiru postrižen je u monaški čin i u njemu je umro 16. aprila 1855. godine. Grob mu se nalazi sa severne strane crkve. Na njegovoj nadgrobnoj, mermernoj ploči u donjem delu zapisano je: "Ovde počivaju i dva jeromonaha Ignjatije i Melentije, verni služitelji manastira." (23)

3. IGUMAN BENEDIKT, rodom je iz Čestina. Pre monašenja zvao se Vukosav Rafailović. Osnovnu školu učio je u Čačku kod učitelja Jevtimija Grabovskog iz Srema. Po završenoj bogosloviji odlazi u Rusiju i produžuje nauke. Po povratku u Srbiju postaje iguman sretenjski. Veoma duhovan monah, misaon, inteligentan i obrazovan, sakupio je veliki broj dobrih knjiga i stvorio u manastiru takvu biblioteku da bi je i najugledniji manasiri i najučeniji monasi poželeli da imaju. Danas bi bila od ogromane koristi i za Crkvu i za ovčarske manastire. Iako je imala sreću da u prošlom XIX veku preživi tursko ropstvo , ona nije imala sreću da preživi i nemačku okupaciju 1941. godine, kad su je Nemci zajedno sa manastirskom arhivom spalili i uništili. (24)

4.ARHIMANDRIT VIĆENTIJE KRDŽIĆ više godina bio je starešina manastira Sretenja. Sa te dužnosti izabran je za mitropolita skopskog.

Na Usekovanije 1915. godine mitropolit Vićentije, zajedno sa svojim protođakonom Cvetkom Nešićem, povlačio se ispred Bugara iz Skopja preko Uroševca za Prizren. Odseo je u Bogosloviji i predomislio se, odlučio je da je bolje da se vrati u Skopje i da strada sa svojim narodom, nego da odstupa. Kad je došao sa đakonom Cvetkom do Uroševca, prenoćio je kod prote Antonija Nikšića. Bugari su ujutru rano došli u Uroševac sa jednim fijakerom, našli mitropolita u protinom stanu i rekli da hoče da ga voze u Skopje, zbog čega su i došli. Kad je video Bugare, mitropolitu je bilo sve jasno. Predosećajući smrt, pozdravio se s protom Atanasijem rečima: "Oče proto, doviđenja! Na ovom svetu se više nećemo videti." I zaista, više se nisu videli. Na domaku Uroševca, u jednoj šumi zvanoj Kamena glava, gde su već bile iskopane dve rake, zavezali su Bugari mitropolita Vićentija i protođakona Cvetka za dva drveta, polili ih benzinom, koji je nosio sa sobom u fijakeru bugarski oficir, i žive ih spalili. Ostatke su u komadima tu sahranili.

Za vreme Vićentijevog boravka u Sretenju desila se katastrofalna poplava, koja je donela ogromne štešte svim manastirima u Ovčaru, a posebno Trojici i Sretenju. O tome je sveštenik Dragutin Adžemović, paroh trojički i dučalovački, na slovenskoj bibliji ostavio ovakav zapis: "1896-te godine između 27. i 28. oktobra izli se reka Morava i potopi okolna sela i baščine, odnese hranu, narod, stoku i građevine, odnese na Banji ćupriju od 120 dukata, i vodenicu sa valjaricom od 100 dukata. Odnese sve kvartire iz Banje kako nove tako i stare u vrednosti 50.000 dinara. Marava je bila veća od trojičke vode (poplave) od 1864. godine, za dva metra viša. Manastir Sretenje i Blagoveštenje ovim povodnjem propali su. Starešine su bili (u to vreme) u Sretenju arhimandrit Vićentije Krdžić, a u Blagoveštenju iguman Maksim Stojanović". (25)

5 . JEROMONAH ALEKSIJE ANĐELKOVIĆ rođen je u Prizrenu 1875. godine. Bio je starešina manastira Sretenje. Umro je u svom manastiru 21. decembra 1923. godine. Sahranjen je pored sretenjske crkve sa severne strane. (26)

ARHIMANDRIT JUSTIN POPOVIĆ

Za vreme Dregog svetskog rata kada je sinđel otac Jelisej Popović upravljao manastirom Trojicom i Sretenjem, u razrušenom Sretenju se sklonio i otac arhimandrit dr Justin Popović. Jedno vreme otac Justin morao se iz Sretenja sklanjati od Nemaca, a zatim i od komunista u Pakovraće, u "Grad", gde je sretenjski vinograd. Radi sigurnosti, zauzimanjem oca Jeliseja, sklanjali su ga obližnji seljaci i u svoje domove. Tako je bio jedno vreme u Sadljikama kod domaćina Periše Radojčića, a zatim i u Dučaloviću kod Aksentija Pantelića. Potom će, krajem rata, za vreme i posle velikih borbi 1945. godine, preći u pratnji oca Jeliseja Popovića ili Vasilija Kostića iz Ovčara u manastir Sukovo, nedaleko od Pirota, u Niškoj eparhiji, za koju se smatralo da je mirnije mesto. Međutim, komunisti, koji su tad gonili i sveštena lica kao svoje klasne neprijatelje, brzo su u Sukovu pronašli oca Justina i sa sinđelom ocem Vasilijem Kostićem, Piroćancem, zatvorili ga i sproveli u Pirot. U zatvoru su ležali oko 15 dana, gde su mučeni i saslušavani. Zatim su pušteni. (Neki misle da je otac Justin odmah sproveden za Beograd). Jedno vreme sklanjao se on u Beogradu kod čika-Alekse Trajaković, gospođe Mare Ostojić i svog školskog druga iz Vranja profesora Velimira Arsića, kao i kod drugih pobožnih Beograđana. Posle toga 1947. godine (27), povukao se u manastir Ćelije kod Valjeva, gde će kao u kućnom pritvoru ostati sve do svoje smrti, na Blagovesti 1979. godine.

Za to vreme je u Ćelijama otac Justin napisao treći i završni tom pravoslavne Dogmatike o crkvi i time završio to svoje kapitalno delo . Napisao je i "Filosofske urvine", "Svetosavlje", "Crkva i ekumenizam". Preveo je Službenik, Trebnik, mnoge akatiste i molebne kanone kao i mnoge druge bogoslužbene crkvene molitve. Preveo je "Žitija svetih" za celu godinu i štampao uz pomoć svoje duhovne dece u najpotpunijem izdanju uopšte u Pravoslavnoj Crkvi. Napisao je i mnoge poslanice za Božić i Vaskrs. Izgovorio je i za štampu sredio mnoge besede koje još nisu štampane. On je do danas najveći srpski bogoslov, sa izuzetno čistim i visokim po svetosti svojim životom. Iako je u manastiru Ćelijama bio u pritvoru od komunističkih vlasti, on se nije tako osećao. Ustrojio je u tom divnom ženskom manastiru bogosluženje sa svetogorskim pravilom i vakodnevnom svetom Liturgijom. Kao duhovnik služio je i držao svakodnevno celo to pravilo, pišući i književna dela koja smo već spomenuli. U svom svetiteljski herojskom optimizmu često je govorio: "Za sve ovo što sada radim i pišem mogu da zahvalim komunistima, koji su mi ovde ograničili kretanje". Inače, osećao se srećnim što se nalazi u manastiru Ćelijama, u blizini Lelića, rodnog mesta vladike Nikolaja. Zato je često izlazio u Lelić, služio i propovedao, govoreći o svetom Vladici kao apostolu srpskom dvadesetog veka.

IGUMANIJA ANA ADŽIĆ

Vidi o njenom životu i radu u tekstu istorijata manastira Sretenja.

IGUMANIJA MINODORA

Igumanija Minodora Šišović rođtena je između Maljena i Dobrinje u selu Gojnoj Gori 10. septembra 1924. godine. Na krštenju dobila je ime Mašinka. Ona se od malena vaspitavala i učila u pobožnoj bogomoljačkoj porodici, pa se rano odlučila da, kao i druge devojke iz njenog mesta, i ona pođe u manastir i posveti svoj život Bogu kao monahinja. Tako Mašinka napušta svoje selo i dolazi u Ovčar u tek osnovani ženski manastir Sretenje 1947. godine. Tada je u Sretenju bila igumanija mati Ana Adžić. Mašinka je postala iskušenica, primila je svoje poslušanije u manastiru i učila se monaškom životu. Nije prošlo dugo vremena a Mašinka je pokazala veliki uspeh u monaškom, duhovnom životu i vrlinama kao što su smirenje, poslušnost, trpljanje, sestrinska ljubav i druge.

Tako je samo godinu dana njenog iskušeništva protekla i ona se pokazala spremnom za monaški čin. Zamonašena je 1948. godine i dobila monaško ime Minodora.

Po odlasku iz Sretenja igumanije matere Ane u manastir Vraćevšnicu 1948. godine, na njeno mesto došla je iz Jovanja za novu igumaniju u Sretenje monahinja Jovana Srbović. A kada je 1975. godine mati Jovana po potrebi prešla u novosnovani manastir Vavedenje, na njeno mesto u Sretenje bude postavljena za igumaniju veoma sposobna otresita i iskusna monahinja Minodora.

Svojim radom i stavom mati Minodora zadobila je ljubav svih sestara. Zato su je sve sestre poštovale i slušale kao duhovnu majku. U takvom sestrinstvu manastir je brzo uznapredovao kako u materijalnoj obnovi tako i u duhovnom životu. Za takav rad i napredak manastira, episkop Vasilije proizvodi mati Minodoru u čin igumanije i odlikuje je naprsnim krstom.

Za vreme ove čestite i vredne igumanije u obnovi manastira zaista je mnogo učinjeno. Ozidan je jedan konak ispred crkve do kule sa 8 soba za sestre, ozidana je i jedna kuća u "Gradu", gde je vinograd. Zatim je u manastiru podignuta sa jugoistočne strane jedna veća, lepa zgrada sa kapelom, trpezarijom i kuhinjom, kao i tremom ispred zgrade.

Tako, igumanija Minodora i danas, kada je u starijim godinama, uspešno upravlja ovim manastirom i sestrinstvom 16. sestara. Duhovnici iz manastira Preobraženja obavljaju Bogosluženja praznicima i nedeljama, pomažući im i u drugim neophodnim potrebama. Tako, o završetku II svetskog rata, ovaj manastir, budući zapusteo i u ruševinama, danas je on kao i ostali ovčarski manastiri divno obnovljen i zelenilom i cvećem bogato ukrašen.

________________________________________________________________________

20 - Poznata je kratka pesma vladike Nikolaja za decu o bdaništu, koju je spevao jedne zime, pa je u obdaništu rade pevana, a glasi: Padaj, padaj sneže, beloglavi kneže, padaj, padaj, napadaj, pa nam Bogdaj pokrivaj. U Bogdaju ko u raju, tu dečici svašta daju; mali moji Bitoljani, Bitoljani sirotani, padaj padaj sneže, beloglavi kneže, al kad dođe sestra Nada, otpašće ti bela brada. Mi smo mali Bitoljani, mališani, sirotani, kuća nam je baš na kraju, u Bogdaju ko u raju.

21 - U Glasniku (V,293) kaže se da je Nikifor rođen u čačanskoj Ježevici pod planinom Jelicom, ali to po svoj prilici nije tačno, jer postoje dve Ježevice, trnavska i užička. Prema M.Đ. Milićeviću i drugima, Nikifor je rođen u užičkoj Ježevici. (Milan Đ. Milićević, Pomenik znamenitih ljudi u Srpskog naroda novijeg doba, Beograd, 1888, (str. 317-319).

22 - Milisav Protić, Sretenje i Trojica, "Gradac", januar-april, Čačak, 1991, str 66

23 - Milisav Protić, navedeno delo, str. 66

24 - Isto delo i strana

25 - Milisav Protić, navedeno delo, str. 66-67

26 - Isto delo i str.

27 - Po iskazu nekih ćelijskih sestara, otac Justin je došao u Ćelije 28. maja 1948. godine.