MANASTIR JOVANJE (prvi deo)

Pre početka opisivanja istorijata ovog manastira ističemo njegov Letopis iz novijeg doba, a zatim sadržaj i uputstvo i pisanje letopisa, na primer:

I

1. Velikim brojevima zabeležiti godinu.
2. Staviti naziv "Uprava manastira i sastav bratstva (sestrinstva)"
(a) Igumanija, odnosno v.d. igumanije (nastojateljica).
(b) Duhovnik; ako se desi promena, treba zabeležiti uzrok promene.

3. Koliko ima monahinja, iskušenika i male dece, to jest sasvim mladih iskušenika u početku prve njihove godine u manastiru, koje nisu završile osnovnu školu.

4. Služitelji i ostali (stanovnici) nastanjeni u manastiru…

II

5. Versko-prosvetni rad u manastiru.

(a) Ko vodi besede i poruke sa sestrama (bratstvom).

(b) Ko uči Tipiku i pevanju.

(v) Ko i kakve predmete predaje deci

III

6. Z g r a d e

(a) Šta je opravljeno ili novo uređeno u crkvi.

(b) Kakve su zgrade opravljene ili nanovo podignute.

IV

7. P ol j o p r i v r e d a

(a) Koliko je u toku godine unapređeno u obrađivanju njiva i livada.

(b) Kakva je bila letina.

(v) Koliko zasaditi novih i kakvih voćnih sadnica

(g) Kako napreduju sadnice

d) Da li je imalo i kakvog je bilo roda

V

8. S t o k a

(a) Kakve je manastir imao stoke i koliko je bilo prinove.

(b) Šta je prinovljeno ili prodato i zbog čega je prodato.

VI

9. V a ž n i d o g a đ a j i

(a) U životu samog bratstva (sestrinstva)

(b) U životu Manastira

1. Kako je proslavljena manastirska slava.

2. Kako je posećivan manastir u toku godine bogomoljcima i posetiocima.

3. Čudesa i iscelenje u Svetom Jovanju. Dobro bi bilo uzgred beležiti čedesa i iscelenja uopšte u manastirima Srpske Svete Gore.

4. Razni drugi događaji koji su imali uticaja na život manastira Svetog Jovanja, na život cele Srpske Svete Gore, kao i na svu Jugoslaviju - istorijski događaji. (Arhimandrit Serafim)

Tako je zamišljen redosled za letopis manastira Jovanja u Ovčaru i tako je pisan, a svakako da je sačinjen po blagoslovu nadležnog arhijereja vladike Nikolaja. Mi iz njega koristimo ono što je najvažnije i što smatramo da će zainteresovati čitaoca.

ISTORIJAT MANASTIRA (1). - Na levoj obali Zapadne Morave, na maloj ravnici pod samom Ovčarom, sa kablarske strane u podnožju brda zvanog "Jovanjsko brdo" nalazi se manastir Jovanje. Njegova je hramovna slava Ivanjdan, to jest Roždestvo Svetog Jovana Krstitelja, praznuje se 24. juna po starom kalendaru. Na tom mestu Morava obilazi Jovanjsko brdo praveći veliku i oštru krivinu, pa liči kao da je manastir na kakvom poluostrvu. Prilaz manastiru sa asfaltiranog druma na suprotnoj strani od manastira preko Morave moguć je samo čamcem.

Manastir Jovanje podignut je, po predanju, u početku 14. veka. Ne zna se tačno njegov ktitor, sem ono što nam govori predanje koje je očuvano u tom kraju i legende po kojoj je vladika Nikolaj spevao o Svetom Jovanju vrlo zanimljivu, lepu i dugu pesmu. Prema tome kazivanju i nekim istorijskim podacima, posle Maričke bitke nastalo je intenzivno podizanje manastira i crkava u klisuri Zapadne i Golijske Morave (2).

Polovinom 19. veka prilikom obnove kao i do skora u podnožju Jovanjskog brda u manastirskoj porti, gde je crkva Svetog Jovana, svuda se moglo naići na temelje konaka, po obali Morave i drugim mestima oko manastira. Sve to svedoči da je Jovanje u Srednjem veku bilo veliki manastir i da je imalo veliko monaško bratstvo. Koliko je puta pljačka i rušen manastir Jovanje, tačno se ne zna. Priča se da je poslednji put manastir bio porušen za vreme Drugog srpskog ustanka 1815. godine. Od toga doba Jovanje je bilo u ruševinama sve do 1849. godine, kada je obnovljeno i ograđeno.

U vreme pljačkanja i rušenja Svetog Jovanja sve što se moglo spasti, priča se, preneseno je u druge manastire, a prepisivači crkvenih knjiga preselili su se u manastir Nikolje sa svojim stvarima i priborom za prepisivanje.Tako je Jovanje u ruševinama zaraslo drvećem i šikarom do svoje obnove kao i ruševine na Jovanjskom brdu.

Obnovu manastira Jovanja polovinom 19. veka narodno predanje povezuje sa "Gradinom" ili Jovan kulom, metohom koji je izgleda, uvek bio pod upravom manastira Jovanja i iznosi sledeći događaj. Za vreme pustoši na gradini okolni su čobani i seljaci napasali svoja stada i sekli šumu. A svi su znali da je sveto mesto, da je tu nakad bio manastir i da se u njegovoj blizini na obali Morave nalazi lekovita voda Svetog Ilije, koja leči bolesnike koji boluju od glave i očiju. I kad je došlo vreme da Gospod objavi svoju svetinju, učinio je to preko jednog dečaka- čobanina, koji je na tom svetom mestu, na tim ruševinama čuvao koze. Njemu se Bog javlja na snu i zapoveda mu da na Jovanjskom brdu potraži manastir Svetog Jovana a ne Uspenije. Tom ili drugom prilikom obećao mu je, takođe u snu, da će i pare pronaći za podizanje manastira. Kad je, zatim, ovaj čobanin otišao užičkom vladiki Nićiforu i ispričao mu svoj san, vladika nije hteo u to odmah poverovati. Uskoro dečak-čobanin pronalazi novac, i to na čudesan način. Jedna njegova koza zaglavila je nogu u kamenje na ruševinama Jovan kule. Čobanin joj pritekne u pomoć. I kad je počeo razgrtati kamenje da joj oslobodi nogu, pod jednom pločom ugleda ćup pun zlatnika. O svemu ovome opet obavesti vladiku Nićifora. Videći da je na tom blagodarnom i bogobojažljivom dečaku čobaninu poseban blagoslov Božji i da Bog preko njega otkriva svoju volju, vladika mu daje i svoj blagoslov za podizanje manastira.

Seljaci iz obližnjih sela, a najpre iz Vidove, odazovu se i priteknu u pomoć čudesnom čobaninu. Pronalaze u podnožju brda temelje crkve Svetog Jovana i 1849. godine na istim temeljima podižu novu crkvu, koja je sve do potapanja 1954. godine postojala. Ovo o podizanju crkve potvrđuje i urezani na ivici ploče sveta trpeze u oltaru natpis , koji glasi: " Siju trpezu priloži neimar bist u vreme građenja ovog hrama: Jovan Veljković od Orida inače sela Blice na 1849 leto". U 1850. godini hram je bio osvećen od njegovog preosveštenstva Gospodina Nićifora, episkopa užičkog, o čemu svedoči sveti Antimins sa sledećim natpisom:"Sej Antimins osvatisja blagodatiju Presvjatago Duha svjačšeno djjstvijem preosvjaščenago episkopa užičkaog Hikifora, v cerkvi čačanskoj Voznesenija Gospodnja dne 24 mescaja junija l. Gospoda 1850-go. Sie Animins Milana Eremića iz Baluga, on ga odkupi za gr. 198. u manastir Jovanć za večni spomen."

Dečak kozar koji je imao otkrivenje za obnovu manastira Svetog Jovanja posvetio je svoj život Bogu. Zauzimanjem vladike Nićifora primio je monaški čin sa imenom Filimon. Izučio je što je potrebno za sveštenomonaški čin i za svešteno služenje, pa kao jeromonah bude postavljen za igumana manastira Jovanja, kojim je i upravljao do svoje smrti, 11. decembra 1879. godine. Sahranjen je u pritvoru jovanjske crkve i na njegovom grobu stavljena je ploča sa natpisom: "Grobnica u kojoj tiho počivaju kosti smirenija blaženoupokojenog jeromonaha Filomena Popovića rodom iz Dragačeva proigumana i sozidatelja ovog manastira hrama roždestva Svetog Jovana Krestitelja koji je u zapustjeniju od Kosova ležao: poživi 60 goda preseli se u vječnost Božiju 11 dekembra 1879."

Prema ovom natpisu, manastir Jovanje ležao je u ruševinama od Kosovske bitke, što znači da je podignut pre Kosova. Da li je to ttačno, ostaje nam da primimo na poverenje, jer za sad drugim izvorima, sem ovog na ploči, ne raspolažemo.

Posle smrti irumana Filimona manastir je napušten, što svedoči da je u to vreme bilo malo monaha u ovčarsko-kablarskim manastirima. Samo na dan slave, na Ivanjdan, narod je dolazio da upali sveće, da se pomoli Bogu i da se prema narodnom običaju malo proveseli.

Godine 1934. , a delimično i ranije, zauzimanjem vladike Nikolaja, u užičkoj eparhiji otpočelo je obnavljanje manastira i prerađivanje parohija. Tako je u eparhiji obrazovana nova rožačka parohija, a manastir Jovanje pretvoren je u parohijsku crkvu. Za sveštenika postavljen je svršeni bogoslov otac Georgije (Đoka) Dunić, koji je 1936. godine premešten u Stanišinsku parohiju, Aaleksandrovačkog arhijerejskog namesništva u srezu župskom. Od tada manastir Joanje ostaje zatvoren i napušten, a parohija, budući upražnjena, predata je manastiru Nikolju.

Početkom Časnog Posta 1936. godine promislom Božjim manastir Jovanje postaje ženski manastir. U njega dolaze iz manastira Kališta duhovnik arhimandrit Rafailo Hilandarac i još 12 sestara. Na taj način Sveto Jovanje sa Vraćevšnicom postaje u Žičkoj eparhiji prvi ženski manastir, prva devojačka obitelj. Pokušaćemo da to ovde i razjasnimo. Više od 30 godina živeo je u Svetoj Gori Atonskoj , u manastiru Hilandaru, arhimandrit otac Rafailo. Njegovu zanimljivu biografiju, kao i ostalih sestara, iznećemo posebno, a ovde iznosimo jedan glavniji deo. Tako je otac Rafailo po dolasku u Svetu Goru izvesno vreme proveo u Hilandaru kao sabrat. Zatim je od Sabora Staraca postavljen u Kareju, gde je proveo desetak godina kao izuzetan podvižnik i čuvar Karejske Isposnice, koju je osnovao Sveti Sava. Zatim ga Uprava Hilandara kao već čuvenog po duhovnosti u Svetoj Gori vraća natrag i postavlja za duhovnika manastira Hilandara. A onda ga 1932. godine hilandarci biraju za svog igumana, kada su u svoj manastir uveli opštežiće. Tako je otac rafailo imao nameru da do svoje smrti ne napušta Svetu Goru. I zaista, za 30 godina on ni jednom nije izašao iz Svete Gore. Ali promisao Božji odredio mu je drugi podvig i, pre nego što se pobunio jedan deo bratstva protiv njega i vladike Nikolaja radi opštežića, on je imao triput viziju Presvete Bogorodice koja mu naređuje da ide u Srbiju i u ženskom manastiru u koji ga ona odvede odabere iz sestrinstva devojke koje mu ona pokaže i da organizuje obitelj. A naknadno će mu biti određen i manastir u koji će se useliti. Bojeći se da to sve nije samo iskušenje i zamka zlog duha, on se kolebao moleći se neprestano Presvetoj Bogorodici.

Pošto se ova vizija ponavljala nekoliko puta, otac Rafailo se odluči da ispuni što mu je u viziji rečeno. Tako, oprostivši se s bratijom hilandarskom, krenuo je za Srbiju, obaćavajući im da će se ponovo vratiti u Svetu Goru. Došavši u Srbiju, adlazi prvo vladici ohridsko-bitoljskom Nikolaju Velimiroviću, koji je tada bio i administrator Žičke eparhije, i njemu poverava svoju viziju i nameru. Čuvši sve to, Vladika ga šalje da poseti ženske manastire, obećavajući da će mu dati manastir koji god on bud eizabrao, bilo u eparhiji Ohridsko-bitoljskoj, bilo u Žičkoj.

Obilazeći ženske manastire u Južnoj Srbiji, kad je posetio manastir Kalište, ovaj sveti duhovnik seti se da je taj manastir videovu viziji. Zato se odluči i neko vreme ostane u tom ženskom manastiru. To je bilo 1934. godine. Kada je ispričao nastojateljici manastira igumaniji Kasijani cilj svoje posete, ona molitveno razmišljajući o čudesnoj viziji čudnog hilandarskog starca kao i o vladičanskom blagoslovu koji mu je dao prilikom obilaska ženskih manastira, promislom Božjim brzo se saglasila sa takvom namerom, verujući da je od Boga. Za vreme svog boravka kod njih u manastiru otac arhimandrit zamonaši i malu shimu iste 1934. godine mater Saru i mater Varvaru kao i još neke sestre, koje će brzo ući u istoriju monaštva kao vredne i po duhovnosti i organizaciji poznate igumanije naših manastira. Tako je on za to vreme odabrao iz Kališta 12 sestaa za svoj novi manastir, a to su:

Monahinja Irina, kao starija sestra, to jest buduća igumanija, rodom iz Osenice,

Monahinja Angelina Jovanović, selo Plužac, Osenica kod Valjeva,

Monahinja Katarina iz Ratkovića,

Monahinja Marta,

Monahinja Varvara Milenović, selo Radevci, okrug Kruševski,

Monahinja Julijana Bojić, iz Ratkovića, srez Levački,

Monahinja Tekla Mićić, selo Stepojevac, srez Posavski,

Monahinja Teofanija, iz Gornje Belice kod Struge,

Monahinja Ana (Velika) Mihailović, srez Levački

Monahinja Jovana Srbović iz Makedonije,

Iskušenica Desanka Stanković, iz Ratković, devojčica od osam godina, sada igumanija novoga manastira Jovanja, kao mon.Ekaterina,

Iskušenica Milanka (kao monahinja Svetlana) Stanković, sestra je Desankina i u manastir je došla kao devojčica od šest godina, iz Ratkovića.

Ovome će se broju sestara pridružiti i monahinja Sara iz okoline Lazarevca.

Kada je otac arhimandrit Rafailo izabrao sestre za novi ženski manastir, pokušao je i da ga potraži. Međutim, u viziji mu je bilo rečeno da će naknadno biti određen manastir u koji će on useliti novo sestrinstvo. Vladika Nikolaj obećao mu je za to dati manastir koji god on bude izabrao, to jest koji mu bude određen.

Obišavši manastire južne Srbije i većinu manastira u Žičkoj eparhiji, otac arhimandrit nije izabrao niti jedan od njih, o čemu obaveštava Vladiku. Vladika mu tada preporučuje da vidi manastire u Srpskoj Svetoj Gori u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, koju je vladika Nikolaj 1934. godine, po dolasku na Žičku eparhiju počeo već kao administrator da obnavlja. Posetivši sve naseljene manastire ove Svete Gore, kao Sveto Nikolje, Sveto Blagoveštenje, Svetu Trojicu i Sveto Sretenje, arhimandrit ni jedan nije izabrao, pa zabrinut zapitaće manastirsku bratiju:"Da li još koji manastir ima tu u Maloj Svetoj Gori?" Starešina manastira Svete Trojice i Sretenja otac iguman Atanasije (Đokić) pomenuo je još i Sveto Jovanje, ali je to veli najsiromašniji i već napušten u Ovčaru manastir. Otac Rafailo odmah odlazi tamo da vidi taj napušten i gotovo opusteli manastir. Kada je došao tamo, osetio je neku osobitu radost u srcu koja ga je privlačila tom svetom mestu. Tada sa ushićenjem otac Rafailo javlja Vladici da je izabrao Jovanje, dodavši:" Ovo je rajsko mesto kojemu nema ravnog ni u Svetoj Gori Atonskoj."

Pre posete ovčarskim manastirima otac Rafailo je s blagoslovom vladike Nikolaja odveo iz manastira Kališta izabranih 12 sestara u Žičku eparhiju , u manastr Vraćevšnicu, pod Rudnikom. U Vraćevšnici je, po blagoslovu vladike Nikolaja, igumanija Jelena, nešto ranije došavši iz Šabačko-valjevske eparhije, već osnovala ženski manastir. Tamo će se otac Rafailo dakle, nastaniti za izvesno vreme sa svim sestrama. Služiće, po svom običaju, svakodnevno svetu Liturgiju i sve pravilo pa su sestre osećale radost što imaju takvog duhovnika. Ali, zbog oskudice u stanovima, posle nekoliko nedelja on je morao sa svojim sestrama da potraži drugu obitelj. Tako je on došao u Ovčar i pronašao po Božjem promislu manastir Jovanje, u koje će se po blagoslovu Vladike Nikolaja odmah i useliti sa svojim novim duhovnim, malim stadom početkom Časnog Posta 1936. godine, gde će ostati oko godinu dana, sve do svoje smrti.

Koliko su pretrpeli teškoća i iskušenja pri useljenju u Jovanje, govore sledeće reči dopisnika tadašnje "Politike" književnika Grigorija Božovića:"Teško je zamisliti mučnije okolnosti nego što su bile onda u Jovanju, kad se otac Rafailo tu nastanio sa 12 sestara. Jeste, mesto krasno, tiho i sveže, sa tri strane opasano rekom Moravom, tako da je bez malo kao neko ostrvo. Tu je šuma, tu pašnjaci i proplanci, tu divna ravnica pored reke; kraj Morave crkva Svetog Jovana, a na brdu Gradina i u njoj ruševine jovanjske kule zvana Jovan Kula, i temelji još jedne crkve koja se zvala Uspenije. Takođe je postojao i konačić, ali samo sa četiri sobe, od kojih je jedanu zauzimao neki Marko s porodicom, rođak igumana jovanjskog jeromonaha Filimona."

Imanje manastira Jovanja i Gradina na Jovanjskom brdu dati su okolnim seljacima pod kiriju za rad i ispašu. Novac za kiriju primljen je unapred i pre dolaska sestara i njihovog duhovnika već je potrošen. Tako, za vreme njihovog dolaska u manastiru nije bilo ni stoke, ni živine, ni pokućanstva, ni alata - nigde ništa osim prazne crkve, prazne zapuštene kuće i prazne pod kirijom zemlje. Okolina se čudila što su došle kaluđerice, koje oni dotle nisu nikad videli. Pretnje su dolazile sa raznih strana, pa podsmeh, pa krađe, čak su jednu sestru i tukli. No otac Rafailo sve je krotko i trpeljivo podnosio hrabreći sestre rečima:" Strpite se, sve će Sveti Jovan udesiti". I zaista, Sveti Jovan sve je tako udesio da su se posle samo nekoliko meseci prilike sasvim izmenile.

Za oca Rafaila bila je prava sreća što je on sad imao svoj manastir, u kojem je mogao zavoditi Tipik i red kakav je on želeo. Za njega je bilo glavno Crkva i molitva; iskanje najpre Carstva Nebeskoga s nadom da će Otac Nebeski sve ostalo, što je potrebno, dati. Tako je on posvednevno držao puno bogosluženje u manastiru, a uoči svakog praznika Svetogorsko bdenije i na praznik svetu Liturgiju. Čuju to neki bogomoljci iz okoline pa dođu u Sveto Jovanje uoči jednog praznika. To je bio brat Boško Topalović iz Konjevića kod Čačka i sa njim još neki bogomoljci koje je vladika Nikolaj uputio. Oni su bili očarani bdenijem koje je otac Rafailo služio kao i devičkim pojanjem manastirskih sestara. "Nismo osećali kad nam je noć prošla. Bili smo kao na nebesima. Do sada nismo ni znali šta je pravo bdenije" - govorili su oni. I glas o tome razneo se po okolini. Pobožni narod počne dolaziti u sveto Jovanje i donositi svoje priloge i svoje darove, te malo po malo manastir se napuni svakog dobra, usled molitava i blagoslova vladike Nikolaja i oca Rafaila. Pomogli su dosta i starešine okolnih manastira, kao, na primer, iguman otac Atanasije Sretenjski i Trojički, otac Danilo Blagoveštenjski, otac emilijan Nikoljski, kao i drugi manastiri, monasi i sveštenici, među kojima se posebno isticao arhijerejski namesnik iz Čačka otac Milovan Milutinović. U nekoliko mahova svoje veće priloge slao je i dr Vojislav Janić, ministar vera u penziji. I on i mnogi drugi slali su kao pomoć svoje priloge ovom prvom ženskom, devojačkom manastiru u Ovčaru zauzimanjem i živim svetosavskim ravnovanjem i primerom žičkog vladike Nikolaja.

Vladika je posebnu pažnju poklanjao jovanjskoj svetoj obitelji i njenom promislom Božjim novoosnovanom sestrinstvu. Zato bi on često dolazio u ovo sveto maleno angelsko jato i svojom blagodatnom materijalnom pomoći, svojim blagoslovom, molitvama, izuzetnim savetima unosio u njega radostan mir, zadovoljstvo i duhovni životni smisao radi glavnog cilja - spasenja svoje duše, i u tome je zajedno s ocem Rafailom potpuno uspeo. Gledajući kako sestre i najmlađe, deca, kao i najstarije vrše molitvu i svoja poslušanja bilo u radionici ili u polju, veselo i marljivo kao pčele u košnici, uzvikivao bi "Gle kao pčelice i zlatice trude se na delu Božjem". Sestre bi se svakoj njegovoj poseti ili njijovoj svetoj obitelji izuzetno radovale.

Naravno i roditelji monahinja činili su svoje posete i prilog Jovanju. Prilozi su bili u stoci, živini i stvarima. Ne retko, i roditelji bi svojim ćerkama u manastiru donosili njihovu devojačku spremu, koja im je bila namenjena za udaju.

Zatim, malo po malo počeli su se sve više odazivati u pomoći Svetom Jovanju u Čačani. Neke plemenite gospođe iz Čačka, među kojima je i Jevrejka gospođa Lazarjan, nisu prestajale slati svoje darove ovoj uistinu devičkoj (devojačkoj) svetojovanjskoj obitelji. Međutim, najveći priložnik među njima bila je slepa sestra Draginja (Draga) Bošković, koja je stalno išla po narodu kao vredna misionarka, priređujući duhovne skupove i predavanja prikupljajući tom prilikom i dobrovoljne priloga za ovu Svetinju i u njoj ostajala koji dan da se duhovno osveži i odmori.

Otac Rafailo, takođe, sve što je imao ili što je ma s koje strane primao, ulagao je u manastir. Pod Vladičinim i njegovim rukovodstvom popravljena je odmah prve godine stara kuća, napravljen jedan vajat i ozidan novi veći konak severno od crkve; razorana i obrađena bašta, snabdevena crkva i kuća, tor i obor onim što je neophodno za manastir.

Desna ruka u svim ovim poslovima na obnavljanju Jovanja i Vladici i odu Rafailu bio je revnosni bogomoljac i verni pratilac vladike Nikolaja brat Boško Topalović. Zato pisac letopisa Jovanjskog otac Serafim uzvikuje:" Bog da blagoslovi i spase njega i sav njegov dom!" Blagodareći takvom njihovom usrdnom trudu, molitvi i blagoslovu, manastir je bio brzo obnovljen. Više od 50 godina taj manastir bio je zapušten i gotovo ugašen. A onda je, eto, iznenada oživeo, propevao, zasvetlio, i to još kako divno i krasno. Nekad pust, bez ijedne žive duše, a onda je od 1936. godine ubrzo naseljen sa više od 35 sestara, zajedno sa njihovim duhovnikom. "Nekad se u njemu služilo samo o Ivanjdanu - manastirskoj slavi, a tada se u njemu počelo vršiti posvednevno puno svetogorsko pravilo. Čitaju se redovne ketizme i kanoni, služi se sveta Liturgija, a preznikom i bdenije, peva hor monahinja, pričešćuje se narod i neprekidno se slavi Bog". (Vidi žitije oca Rafaila)

Unutrašnji život u manastiru bio je prost i strog: monahinje žive po svetootačkom pravilu, po kojem se traži od onih koji se podvizivaju u spasavaju u manastiru samo i jedino: molitva i rad. Pravilo je uveo otac Rafailo, kako rekosmo, po blagoslovu vladike Nikolaja, svetogorsko, puno. Crkveno bogosluženje vrši se svakog dana u određeno vreme s katizmama, kanonima, svetom Liturgijom, a uoči velikih praznika vrši se bdenije.

Hrana je po manastirskom pravilu za sve posna; meso i mast uopšte se ne upotrebljavaju. Hrana se uglavnom priprema od povrća, mlečnih proizvoda i ponekad ribe i kolača. Šteta je za njih bila ta što im se manastir nalazio na obali Morave, a oni su za potkrepljenje morali da kupuju ribe i da je žele, jer nisu imali sredstava da naprave ribnjak niti da organizuju ko bi im je mogao uloviti.

Svakodnevni život u manastiru ide ovim redom: U tri sata bije osmoglasnik za ustajanje ( to je jedan niz na metalnoj šipki od osam nejednakih i po skali uređenih zvončića-bronzi). Tada se svi dižu i idu na glas zvona u crkvu. Do pola osam ili osam sati služba se svršava i svi idu u trpezariju na zajednički doručak, a posle svako ide na svoje poslušanije.U dvanaest sati je zajednički ručak , kada jedna od sestara za vreme obeda čita Prolog, Lestvicu ili koju od pouka Svetih Otaca. Posle podnevnog obeda predviđen je jedan ili dva sata odmora pa opet idu na svoja poslušanija.

Večernje bogosluženje zimi počinje u četiri, a leti u šest sati i vrši se s devetim časom. U crkvu svi idu. Posle večernja zajednička je večera, a onda se ide na povečerje. Posle povečerja do deset sati uveče sestre imaju ručne radove u trpezariji, pošto nemaju radionice. U deset sati uveče svi su u manastiru na počinku. Nedeljom i praznicima bogosluženje počinje u pet sati da bi mogli bogomoljci i narod iz okolnih sela na vreme vozom doći u crkvu.

Sestre u manastiru obavljaju svojom snagom sve poljske radove kao i one u bašti. Međutim, od svih poslova prednost imaju ženski radovi, kao što je pletenje, vez, predenje, tkanje, šivenje, i tako dalje. One umeju da rade i ćilime. Sve su sestre seljačka deca pa im to ne pada teško. retko je koja od njih završila osnovnu školu. Mnoge od njih došle su u manastir nepismene pa su u manastiru jedna od druge naučila da čitaju i pišu. Crkvenoslovensko čitanje svi znaju te svi, po napred raspisanom redu u crkvi, čitaju. Takođe su i pevači za desnom i levom pevnicom određeni po čredama i većina sestara učestvuje u pevanju. Malu decu (mlade iskušenice) uče starije sestre u čitanju i pisanju.

Tako svakodnevna služba Božja, strogi moralni život i red manastirski stekli su ovoj svetoj obitelji dobro ime i poštovanje. Zato pobožni i čestiti ljudi rado posećuju manastir i daju dobrovoljne priloge. Zahvaljujući velikom poznanstvu vladike Nikolaja, Sveto Jovanje imalo je priložnika širom Jugoslavije. No, najveću pomoć i posete činila su bogomoljačka bratstva iz naše cele zemlje. Oni često dolaze i u ovaj , kao i u druge manastire, da posete obitelj i bogosluženja i da donesu prikupljen prilog za manastir. A uz Časni Post ovde bogomoljci iz okolnih mesta dolaze da provedu nekoliko dana i da se pričeste. Tada, obično sa sobom ponesu i hrane i raznih namirnica uz svoje prilog unovcu i ostaju cele Velike sedmice da u manastiru prisustvuju svim bogosluženjima i da pomognu u radu.

Od svih bogomoljaca brat Boško Topalović najviše se žrtvuje i najviše pomaže ovu svetu obitelj. On često ostavlja svoju porodicu u Konjevićima i dolazi u Sveto Jovanje da pomogne sestrama. Kad god vladika Nikolaj ode na neku svečanost da služi i propoveda, skoro uvek sa njim je u pratnji i brat Boško, i on na tim saborima i skupovima prikuplja prlog i pomoć za manastir Jovanje. Tako je on neprekidno prikupljao milostinju od naroda za ovu siromašnu jovanjsku obitelj, i ne samo po selima već i u Beogradu i po drugim većim i manjim gradovima. Otuda je on bio i poznat i poštovan od našeg naroda, a najviše od jovanjskih sestara, nad kojima je on u njihovim mnogim potrebama prosto kao anđeo hranitelj lebdeo, pa su ga zvali manastirskim ekonomom.

Manastir je imao prihoda i od pominjanja (pominovenija) mnogih imena živih i mrtvih na svetim Liturgijama. Sve je to bilo potrebno zato što se jovanjsko sestrinstvo iz godine u godinu povećavalo, a manastirsko imanje je bilo nedovoljno za njihovo izdržavanje. Od 47 hektara manastirske zemlje, svega je desetak hektara bilo ziratna za obradu, a drugo je sve brdo, neplodno i pokriveno sitnom šumom upotrebljivom samo za ogrev, i to koliko jedva da bude dovoljno za manastir. No, prve godine, zbog zakupa zemljišta pod kiriju, sestre su se izdržavale isključivo prilozima i milostinjom. Ali, bez obzira na sve to, manastir je i u materijalnom i u duhovnom pogledu brzo napredovao. Sve teškoće i nestašice, živeći u međusobnoj slozi i ljubavi, sestre su uz neumoran trud strpljivo, lako i neosetno podnosile, znajući da to sve čine za slavu Božiju i za svoje spasenje.

Vladika Nikolaj mnogo se je zalagao za Sveto Jovanje i smatrao je ovu obitelj kao jednu od veoma naprednih u duhovnom životu, koja je mogla da bude uzor i za druge manastire.

____________________________________

1 - Vuk Stefanović Karadžić, Danica 1826,1827,1828,1829,1834, Prosveta, Beograd, 1964, str. 42.

2 - Vasilije Marković, Pravoslavno monaštvo i manastiri u srednjovekovnoj Srbiji, str. 126.