SVEDOCANSTVO 7

Majka sam dvoje dece, deckica od pet i po godina i curice od cetiri. Godine 1994., kad je moj decacic imao 17 meseci, zavrsio je u bolnici sa dijagnozom meningealne sepse (trovanje usled upale mozga).

U bolnici je boravio od 14. do 31. januara 1994. godine. Otpusten je iz bolnice kao izlecen, s nalazima koji su ukazivali na to da u krvi vise nema uzrocnika bolesti. Medjutim, stanje se nije bitno poboljsalo jer je on i dalje bio febrilan, po noci se budio uz vrisku i neprestano je ponavljao jednu rec: "Neda, Neda", uz izraz neopisivog straha. Ovaj put smo potrazili pomoc i privatnog lekara, no uprkos i njegovoj terapiji stanje je ostalo nepromenjeno.

Od nase veterinarke smo culi da je njena devojcica imala slicne simptome, ali da je ona pre odlaska u bolnicu sa svojom curicom bila u manastiru Lepavini na molitvi i da su svi simptomi bolesti (osip, trzanje i temperatura) nestali odmah nakon molitve, tako da odlazak u bolnicu nije bio ni potreban. Zelim naglasiti da je njeno dete imalo istu dijagnozu kao i moj decak.

Isti dan smo s nasim deckicem otisli u manastir Lepavinu i zahvaljujuci molitvi o. Gavrila, koji nas je ljubazno primio, nas decacic je nakon povratka iz manastira ponovo postao veselo i razdragano dete. Vise nije imao temperaturu, strah je prestao i on je od tada mirno spavao.

Nasa curica, koja je rodjena 30. decembra 1993. godine, uprkos urednim nalazima na ultrazvuku rodila se s deformisanim stopalima, koja su bila okrenuta prema unutra. Pod kontrolom lekara radili smo vezbe sa stopalima, ali se stanje nije popravljalo. Stoga su se lekari odlucili za operativni zahvat, koji je izvrsen kad je dete imalo sest meseci. Zahvat se sastojao u otpustanju Ahilove tetive, a lekari su mislili da ce to biti trajno resenje deformacija. Medjutim, i nakon operacije stanje je ostalo nepromenjeno. Tek su se nakon sledecih sest meseci vezbi i kontrola odlucili za drugi operativni zahvat, da bi ponovili istu operaciju za produzenje tetive.

Operacija je bila zakazana za 13. decembar 1994. godine. Moj suprug je dan ranije nazvao o. Gavrila, buduci da je znao tacan cas operacije, i zamolio ga da upravo tada moli za nase dete. On je, uvek na usluzi i spreman za pomoc, to i ucinio. Lekari su nam posle pricali da su za vreme operacije uvideli da ponavljanje produzenja tetive nece poboljsati stanje. Vec su se dvoumili sta da ucine, buduci da se narkoza priblizavala kraju, pa su pozvali i ostale lekare da kazu svoje misljenje. Na kraju su se slozili da je problem u srastavanju hrskavice u zglobu, sto je vrlo redak slucaj. U zadnji cas su operisali zglob (jer je zaista bio problem u hrskavici) i nasa devojcica je posle operacije prvo jedne, a nakon tri meseca i druge nogice danas potpuno zdravo i veselo dete od cetiri godine.

Zelela bih napomenuti da smo i ja i moj suprug, svekrva i svekar (zivimo u zajednickom kucanstvu) vernici i da smo redovno odlazili u crkvu. Sve ovo sto se mozda cini kao nesreca nama je jos vise produbilo i ucvrstilo veru da je Bog svemoguc i da sve sto cini, cini za nase dobro i da nas jos cvrsce privuce k Sebi".