Radmila Misev

TRAGANJE ZA DUHOVNIM VIDOM

DJAKONSKA ODEZDA

Po izlasku iz crkve, nastavili smo pricu o svestenickim odezdama. Ja sam htela da pokazem kako sam nesto naucila pa sam rekla da naziv djakon potice verovatno od dijakon, odnosno dijak, sto znaci djak.

Aleksej se zasmejao i rekao: "Ti si djak, i to brzoplet. Ne stvaraj prebrzo zakljucke, jer su oni najcesce pogresni. U crkvenoj hijerarhiji postoje tri stepena svestenstva. Najvisi je episkopski, onda dolazi svestenicki (prezviterski), a poslednji je djakonski. Naziv djakon ne potice od dijak, odnosno djak, nego od grcke reci dijakonos, sto znaci: sluzitelj, ali ne bilo kakav, nego brzi sluzitelj, na sta upucuje drugi deo reci: koneo = zurim. Duznost djakona je da pomaze (prisluzuje) svestenosluzitelju pri vrsenju Svetih tajni, ali on samostalno ne moze da vrsi ni jednu od Sv. tajni kao sto su npr. krstenje ili vencanje. Obaveza djakona je cuvanje svestenih sasuda, odrzavanje cistoce prestola i zrtvenika, svih stvari koje se na njima nalaze, kao i vodjenje crkvenih knjiga.

I sama odezda djakona ukazuje na to sto on radi.

Stihar je duga odezda koja pokriva celo telo, od vrata do stopala sa sirokim rukavima bez proreza. Bele je boje i podseca na odecu andjela koji su se pojavili za vreme Vaskrsa i Vaznesenja. Bela boja simbolise cistocu, koja se trazi od slugu Oltara. Ako je odezda crvene boje, onda oznacava stradanje Hristovo. Stihar takodje nose cteci i pojci.

Orar je neophodan deo djakonske odezde, to je ona duga, siroka traka, koju djakon nosi na levom ramenu, a desnom rukom pridrzava drugi kraj. Kada djakon podigne orar, time daje znak vernima da je vreme da se moli odredjena molitva ili da se izvrsi neka bogosluzbena radnja. Orar predstavlja andjeoska krila i simvolise gotovost djakona da brzo vrsi volju Bozju. Na orarima su cesto izvezeni sestokrili serafimi, ciji polozaj krila prikazuje krst. Sam naziv orar se tumaci na vise nacina, prema latinskom os, oris - usta, orarijum, jer djakon brise usta vernih posle pricesca. Grci izvode tu rec od horio - gledam, posmatram, jer djakon prati sluzbu i daje znak kada sta treba da se uradi ili kaze. Takodje postoji misljenje da potice od horos - cas, jer djakon, drzeci kraj orara sa tri prsta, poziva narod na molitvu u odredjenim momentima.

Narukvice - epimanika, deo su svestenosluziteljske odezde koji se nadevaju na ruke, stezuci rukave, a znace silu Bozju koja krepi one koji vrse svete radnje. U isto vreme, podsecaju i vernike i svestenike na veze kojima je Hristos bio vezan kad je bio vodjen na sud pred Pilata.

Djakoni mogu, ali ne moraju da nose bradu. Jedino ako je djakon monah, onda obavezno nosi bradu.

Kao sto vidis, drago moje djace, ima mnogo toga da se nauci, ali uvek treba citati prave knjige i slusati one koji zaista znaju, u ovim stvarima nije od pomoci opste obrazovanje. Odeca svestenika je neka vrsta uniforme, ali za razliku od svetovnih, ova ima svoja duboko simvolicna znacenja", zavrsio je pricanje Aleksej.

ODEZDE ZNACE BOGOPOSTOVANJE

"U ranom hriscanstvu svestenosluzitelji su nosili odezde po kroju slicne svakodnevnoj odeci, ali izradjene od skupocenog materijala, i odevali su je samo pri bogosluzenjima. Postojale su i odezde nalik starozavetnim. Crkva, cuvajuci predanje, u kasnijim vekovima nije bitnije menjala oblik starih odezdi.

Crkvene odezde su odredjenih boja, od kojih svaka ima posebno znacenje. Bela boja je simbol radosti, cistote i prosvecenja. Crvena boja ima znacenje krvi koju su prolili Hristos i njegovi ucenici, apostoli, svetitelji i mucenici. Zelena boja je simbol nade na vecno blazenstvo, steceno zaslugom Isusa Hrista i darom Svetoga Duha. Crna i tamno crvena boja predstavljaju kajanje i zalost.

Same odezde opominju svestenika da pobozno obavlja bogosluzbene radnje i podsecaju ga na vrline kojima treba da se odlikuje.

Secas li se, stihar je osnovna, donja haljina. Zatim dolazi epitrahilj, to je odezda koju svestenik stavlja oko vrata i koja se spusta do ispod kolena. Epitrahilj je najvazniji deo svestenicke odezde koja oznacava dejstvujucu blagodat Svetoga Duha. Naziv potice od grcke reci epitrahilion, sto znaci okovratnik i predstavlja "igo (jaram) Hristov". Epitrahilj je slican djakonskom oraru, samo su mu oba kraja napred sastavljena. I ova odezda ima simvolicko znacenje: podsecanje na uze kojima je Hristos bio vezan kada je vodjen Pilatu. Bez epitrahilja svestenik ne moze da obavi nikakvu bogosluzbenu radnju ili obred.

Nadbedrenik je romboidno platno koje se pricvrscuje o pojas, na desno bedro, slicno macu, a predstavlja Rec Bozju, koja je duhovni mac. Nose ga episkopi, ali i zasluzni prezviteri (svestenici).

Pojasom se svestenik opasuje i privezujuci stihar i epitrahilj. Pojas znaci snagu, od Hrista datu svesteniku, kojom savladjuje svoje telo, a takodje podseca i na ubrus kojim se Hristos opasao kada je prao noge svojim ucenicima; dakle, podseca na spremnost sluzenja poverenom mu narodu.

Felon je gornja duga haljina, bez rukava. Ova odezda prekriva sve ostale odezde cuvajuci ih i stiteci, ona predstavlja Bozje providjenje, koje sve na svetu stiti i za sve se brine. Felon oznacava i pravdu Hristovu, ali i onu purpurnu haljinu u koju je Spasitelj bio obucen radi podsmeha u Pilatovom dvoristu. Zato je felon purpurne boje. Nekada su felon nosili i episkopi. Taj episkopski felon bio je ukrasen mnogim krstovima, pa se zvao polistavrion, sto znaci: mnogokrsnik.

Narukvice imaju isti oblik i znacenje kao i u djakonskim odezdama.

Nista u Crkvi nije samo ukrasa radi, vec ima duboko simvolicno znacenje. I to tako da podseca i svesteno-sluzitelje i nas na to gde se nalazimo i u cije ime smo se sakupili. Nadam se da ti je simvolika svestenicke odece sada jasna. Znas, sledece nedelje u nasu crkvu dolazi vladika, pa ces imati priliku da vidis i prelepu vladicansku odezdu", zavrsio je pricanje Aleksej.

EPISKOP NOSI GOSPODA U SRCU

Zvona su se oglasila mnogo pre pocetka bogosluzenja. Najpre sam se zabrinula, jer je posle bombardovanja svako neuobicajeno zvucno oglasavanje izazivalo duboku strepnju, pa sam sa olaksanjem odahnula kad mi je Aleksej rekao da je to sigurno stigao vladika, a njegov dolazak se uvek najavljuje i pozdravlja zvonjavom crkvenih zvona.

Kad Vladika (Episkop) sluzi liturgiju, onda se ona zove Sveta arhijerejska liturgija, zato sto je sluzi arhijerej.

Arhijerejske odezde su raskosne, a njihov oblik i kroj poticu iz najstarijih vremena.

 Episkop preko mantije odeva sakos, gornju haljinu od bele materije koja je ukrasena zlatnim i srebrnim vezom. Sakos je grcka rec i znaci: xak ili vreca, time se podseca na odecu u koju je bio obucen Spasitelj, da bi ga neprijatelji porugali. Sadasnji, bogati izgled ove odezde potice iz vizantijskih vremena, kada je jedan od careva, iz postovanja prema Crkvi, poklonio carigradskoj Patrijarsiji sakos za svestenosluzitelje. Do tada je sakos bio odezda careva. Ova odezda nije prosivena kao stihar, vec se duz rukava i sa strane spaja okruglim dugmetima sa gajkicama.

Omofor najvaznija arhijerejska odezda, a stavlja se na oba ramena. NJegovo simvolicko znacenje je dvojako. Najpre to je izgubljena, pa potom nadjena ovcica, koju je Hristos kao dobri pastir uzeo na Svoja pleca i priveo Bogu Ocu. Zato se omofor nekada pravio iskljucivo od bele vune. Na omoforu su izvezena cetiri krsta. Ovim krstovima arhijerej pokazuje svoje pristajanje da sledi Hristova stradanja.

Po predanju, prvi omofor je izatkala sama Bogorodica, za sv. Lazara, koji je bio episkop na Kritu. Omofor je grcka rec i znaci ramenonosnik, odnosno ono sto se na ramenima nosi.

Bez omofora arhijerej ne moze obaviti ni jednu vaznu arhijerejsku svestenoradnju.

Mitra, na grckom: pojas, sal kojim se obavija glava, kapa. Simvolicno predstavlja pokrivac za glavu starozavetnih svestenika, ali i trnovu krunu koju je nosio Hristos. Mitre su u ranom hriscanstvu izgledale drugacije. Posle pada Carigrada 1453. godine, venac imperatora je presao na glavu vaseljenskog patrijarha, kao vrhovnog cuvara pravoslavlja. Tako su mitru u obliku krune primili iz Carigrada ostali patrijarsi i episkopi sirom pravoslavnog sveta.

Mitra oznacava ne samo arhijerejsko dostojanstvo, nego i pokornost arhijereja Jevandjelju Hristovom. To je prikazano tako sto se na mitru, kao i na prestono Jevandjelje, stavljaju likovi Hrista, Bogorodice i Jevandjelista.

Zezlo se dodeljuje arhijereju na rukopolozenju, kao simvol vlasti i brige za povereno mu umno stado. Na vrhu zezla je zmija sa dve glave, kao simbol mudrosti, a izmedju njih je krst. Ovaj krst na zezlu znaci da arhijerej u ime i slavu Hristovu napasa stado. Sv. Simeon Solunski kaze: "Zezlo koje drzi arhijerej oznacava vlast Svetoga Duha, ukrepljenje ljudi, snagu putevoditelja, ali i da nepokorne kaznjava, a one koji su daleko da sabira sebi." Zezal se na grckom zove paterissa, kao znak ocinskog upravljanja pastvom. Znaci episkopskog dostojanstva su i panagija i naprsni krst. Panagija je mala ikonica izradjena od emajla, srebra i zlata sa likom Isusa Hrista i Presvete Bogorodice sa malim Hristom na rukama. Panagiju nosi episkop na prsima, kao stalno podsecanje na svoj dug da nosi u srcu svome Gospoda i da se pouzda u zastupnistvo Presvete Majke NJegove. Panagija na grckom znaci Svesveta.

Naprsni krst episkopski oznacava pecat i ispovedanje vere koja izlazi iz srca.

ZVONA SU GLAS HRAMA

Provlaceci se kroz ogromno skladiste najneverovatnijih bronzanih predmeta, polomljenih, iskrivljenih i kakvih sve ne, za trenutak sam zazalila sto sam posla sa Aleksejem u zvonolivnicu. Bilo je sparno, vrelo i zagusljivo, ni traga od one atmosfere koju sam ja ocekivala. Jedino sto sam do tada znala o zvonima bilo je iz filma Andreja Tarkovskog "Rubljov". Moje iznenadjenje je bilo jos vece kad me Aleksej upoznao sa vlasnikom i zvonolivcem, Jevremom Popovicem. Jednostavan covek, sirokog osmeha, ni nalik onom iz filma.

A onda sam cula cudesnu pricu. Zvonolivnica je osnovana 1832.godine i sa kolena na koleno se prenosi tajna zanata kako se liju pravoslavna zvona cistog zvona i odzvona, kao sto su ih u stara vremena salivali stari majstori.

Zvona su poznavali i najprimitivniji narodi, kao i visoke civilizacije. Jedno od najstarijih zvona pronadjeno je u Ninivi (grad na obali reke Tigris, pominje se 3000 godine pre Hrista). U antickoj Grckoj zvona su sluzila za davanje znaka za uzbunu, a u starom Rimu za sazivanje naroda u hram na pogreb i sl. Zvona se pominju i u Bibliji. Drevni hriscani nisu mogli da koriste zvona zato sto su bili proganjani, pa su glasnici obavestavali vernike gde ce se odrzati bogosluzenje. Kad je Crkva, posle Milanskog ukaza 313. godine, dobila slobodu javnog ispovedanja vere, trebalo je necim javno pozivati vernike u hramove. Po ugledu na Judeje (4. knj. Mojs. 29. 1; 3. knj. Mojs. 23. 24) vernici su sazivani trubom, ali i drvenim maljicama kojima se klepalo na kapije hriscana. Mnogo kasnije su za objavljivanje bogosluzenja i najvaznijih delova u toku same sluzbe, na Istoku koriscene daske od tvrdog drveta i metalne ploce.

Prva zvona koja se pominju u Istocnoj Crkvi su ona koja je mletacki duzd 852. godine poslao na poklon vizantijskom caru Mihailu III. Car je naredio da se ta zvona postave na crkvu Svete Sofije u Carigradu. Tek od 12. veka zvona upotrebljavaju sve pravoslavne crkve, upotpunjujuci lepotu bogosluzenja, sazivajuci vernike, podsecajuci ih da je vreme sluzbi Bozjoj. Na Zapadu su zvona u upotrebi vec u sedmom veku. Zvono iz Kelnskog muzeja liveno je oko 613. godine.

Da bi se zvona jasno i daleko cula, podizani su zvonici. Poznat je "Ivan Velikoj" zvonik u Kremlju, visok 90 metara.

»udesan je zvuk zvona. Bruj njihov u hram poziva, uznosi, pozdravlja, vaskrsnju radost javlja, slavi, brani, ispraca, gradonosne oblake razgoni, a sve slaveci Gospoda.

Malo je do danas sacuvanih starih zvona, jer su Turci prvo zvona skidali, da utihne hram, da mu iscupaju jezik.

Zvona su bila najglasnija i uvek su prva stradala. Ali hramovi nisu zanemeli, opet su se pojavila drvena klepala i vernici su se sabirali na sluzbu Bozju.

Kako je koja vojska prolazila ovom nasom nesrecnom zemljom, tako su zvona stradala, isto kao i narod i crkve. Ali cim se zazeleni trava na zgaristima i narod se vrati iz zbegova, podizane su crkve i livena zvona.

Jos su Turci bili na Kalemegdanu kad je knjaz Milos naredio da se na Sabornu crkvu postavi zvono. Kad je zazvonilo, ljudi su plakali od srece, znali su da je Turcima odzvonilo.

Glas zvona nije glas obicnog instrumenta. On nas potresa, zove, iscekuje, stize do dna duse, ka visinama i Bogu se penje uznoseci molitve vernih i odozgo se spusta kao ohrabrenje, nada ili sam glas Bozji.

Opcinjena pricom o zvonima, zamisljala sam kroz sta su sve prolazile generacije zvonolivaca Popovica da tajnu sacuvaju i ne podlegnu zapadnom uticaju, jer, mnogo je kod nas zvona koja su livena brze i jeftinije na Zapadu, ali se pri tom zaboravlja jedna "sitnica". To nisu pravoslavna zvona, najpre po tome sto se tamo po zapadnom obredu osvesta sav materijal, pa onda i gotovo zvono.

Neki misle da to i nije neki veliki problem, a zaboravljaju osnovno: ne moze majka tudjim glasom da se javlja.

Zvona koja se ovako liju, na starinski nacin, javljaju se pravim glasom i medju drugima se raspoznaju "kao nevesta medju svatovima.

PREOBRAZENJE

Vreli dani, a oko srca hladno. Suncana jutra, a slute noc. Tople molitve, a milosti nigde.

Kroz mrak koji nas obavija pruza se jedan slabi tracak nade. Pokajte se, govorio je sv. Jovan Krstitelj. To je ona spasonosna rec koja nam je sada najpotrebnija. I ne samo rec, nego i cin i delo. Pokajanje za sve sto se zbivalo, za sve sto nismo znali, ili nismo hteli da znamo da se radi. Pokajanje za rod nas prinesimo Gospodu, moleci se da nam ne sudi po zaslugama nasim, nego po velikoj milosti Njegovoj.

Zloba je ovladala nama, jer su dugo pokusavali da nas ubede da smo svi jednaki. A nismo i ne mozemo da budemo. Ni deca rodjena od istog oca i majke nisu ista, a kamoli svi ljudi u jednom narodu. Svakome je dato nesto, sto ga odlikuje i razlikuje od drugih. A opet, svi smo deca Bozja.

Mrznja nam je otrovala srca, jer mrznju radja zelja da sve bude jednako, da se niko ne istice, da niko nema vise. Mrznja ne ume da pogleda oko sebe i vidi da Bog nije stvorio ni jednu biljku potpuno istu sa drugom, ni jedan list, a opet, sve ima svoje mesto i dovoljno sunca i hrane. Pokajani covek ima nade u preobrazenje. A ono nije nemoguce, samo se treba potruditi. Daj, Boze, da prvaci narodni konacno shvate da je za narod potrebna zrtva i da treba da razapnu sebe za narod, a ne narod radi sebe. Duboko verujem, molim se i nadam da u umornoj Srbiji jos ima snage da iznedri takve, koji mogu da se zrtvuju nesebicno i tako preobraze i sebe i narod. Treba pruziti ruku pomirenja ljudima i u njima traziti ono sto je dobro. A u svakom ga ima, bar malo. I svako je sposoban da se preobrazi, odricuci se iskreno ranijih postupaka.

Smisao preobrazenja je vera u ljude. Nije Hristos hteo da zadivi svetinu Svojim preobrazenjem, nego je pokazao samo nekolicini sledbenika Svoju bozansku prirodu. On, Car Slave, rodjen je u pecini, do tridesete godine ziveo je skromno baveci se drvodeljstvom, sve dok nije doslo NJegovo vreme. A onda je bio i slavljen i proganjan, no nikada nije prestao da bude tih i krotak.

Jer, On je dosao na ovaj svet da spasi gresnike, ljude kao sto smo mi. I samo u pojedinim trenucima je prosijala bozanska priroda Njegova.

U Jevandjelju po Mateju se kaze da je Isus uzeo Petra, Jakova i Jovana, brata njegova i izveo ih na visoku goru Tavor. Tad se preobrazio pred njima. "I zasja se lice njegovo kao sunce, a haljine njegove postadose bele kao svetlost. I gle, javise im se Mojsije i Ilija koji sa njim govorahu."

..."Oblak sjajan zakloni ih, i, gle, glas iz oblaka koji govori: Ovo je Sin Moj ljubljeni, Koji je po Mojoj volji. Njega slusajte. I cuvsi, ucenici popadase nicice i veoma se uplasise. I pristupivsi Isus dohvati ih i rece: Ustanite i ne bojte se. A oni, podignuvsi oci svoje ne videse nikog do Isusa sama."

Kad se Isus preobrazio i pojavili se Mojsije i Ilija, Petar je rekao: "Gospode, dobro nam je ovde biti". Kad bismo samo mogli i mi da to prihvatimo kao svoje reci, da nam srce sledi Gospoda i da vise ne lutamo nevidelicama. Ako reci Gospodnje sledimo i shvatimo da nam je jedino sa NJim dobro, molitva i dela postace prava svetlost Preobrazenja u nama svi ce nam putevi bili otvoreni.

"Neka i nama gresnima zasija svetlost Tvoja vecna."

ZORA TAJANSTVENOG DANA

Zrelo leto sve izobilno daruje raskosnim plodovima jarkih boja, punih mirisa i sjaja. U lepoti blistavih suncanih dana, covek i ne razmislja da ce doci zima i svu tu lepotu, raskosne boje i svetlost leta sakriti pod sivi ledeni ogrtac.

Sve je na ovom svetu, i priroda i ljudi, Promislom uredjeno i uskladjeno, da se radja, zivi, cveta, plodove donosi i nestaje. Razmisljam o zivotu, koji nije cvetna dolina, naprotiv. Pun je muke, naprezanja, bola. Odgovor na pitanje o smislu i cilju zivljenja nalazim na najneocekivanijem mestu, kod Ajnstajna. Kad su Ajnstajna pitali kakav je cilj i smisao zivota, on je odgovorio: "Znati odgovor na to pitanje znaci biti religiozan."

Kako je tesko osloboditi se "naucnog pogleda na svet" kojim su nas trovali sve vreme skolovanja, a i kasnije, predstavljajuci nam religiju kao nesto sasvim zastarelo i prevazidjeno. Eto, izbije ponekad izdanak tog zlog semena, ali ga sad prepoznajem i brzo cupam.

Priblizava se praznik Uspenja Presvete Bogorodice. Uskoro ce kraj crkvene godine, zatvara se krug vremena osvecenog praznicima i krece ponovo. Da se opet i opet i u beskraj ponovi prica o Hristu Spasitelju ispricana kroz rodjenje Bogorodicino, Vavedenje u Hram, Blagovesti, kad joj je Andjeo Gospodnji doneo Blagu vest da ce Ona biti ta koja ce, osenjena Duhom Svetim, roditi Spasitelja sveta. Pa cudesno rodjenje Bogomladenca u pecini, posle kojega je Bogorodica ostala devojka. Hristovo odrastanje, propovedanje, stradanje na krstu, kad je poneo grehe svih nas, a Ona, Majka, pod krstom podnela sve boli ranjenog majcinskog srca. Vaskrsenje Hristovo, kojim je pobedio smrt. Kad se Hristos vazneo na nebesa, Bogorodica, postovana od svih apostola i sledbenika Hristovih, sav zivot posvecuje sirenju reci Sina NJenog.

A kad je doslo vreme da se Njen zemaljski zivot zavrsi, umrla je okruzena svima koji su je voleli i ispovedali veru Hristovu.

Na ikoni Uspenja prikazana je Bogorodica na odru, oko Nje apostoli, a nad Njom lik Hristov kako drzi Svoju majku na rukama.

Po ucenju Sv. Jovana Damaskina: "Presveta Bogorodica je umrla smrcu zemnih ljudi i tek posle smrti i pogreba, Njeno precisto telo je uzeo sebi na nebo Njen Sin Spasitelj."

U rimokatolickoj teologiji se ovo tumaci drugacije. Navodno, Bogorodica nije umrla, nego je pre smrti Sin Vazneo na nebo. Tako se stice utisak da je Ona boginja. "Mi Nju ne smatramo za boginju, jer mi objavljujemo i smrt Njenu, jer: ne andjeo i ne posrednik, nego je sam Gospod dosao i spasao nas", kaze se u tekstu Sv. Jovana Damaskina.

Nevernici cesto prebacuju hriscanima da slave smrt. Ne, dokaz za to je i praznik Uspenja Presvete Bogorodice. Uspenje je san, Ona je usnula zauvek za zemaljski zivot. U toj reci je sadrzano blazenstvo, mir spokoj i radost. NJena smrt je radosni susret majke sa Sinom.

Zato se na taj dan peva: "I posle Rozdestva -djeva, i posle smrti - ziva."

"Rodivsi sacuvala si devstvo, upokojivsi se svet ostavila nisi."

A svi oni koji veruju, znaju da Bogorodica nije ostavila svet, vec se za sve nas Sinu svome moli toplom majcinskom ljubavlju i pomaze, pridrzava u bolu, put ukazuje zeleci da svi cisti dodjemo, vidimo i sastanemo se u Zori tajanstvenog dana, gde je smrt ulazak u vecni zivot.

GOSPODJINDAN

Praznik Uspenja Presvete Bogorodice se u selu gde su ziveli deda i baka zvao Gospodjindan. Jos od veceri pocinjao je oko manastira da se okuplja silan svet. Na sve strane se cula pesma. U rano jutro svi su isli u manastirsku crkvu na jutrenje, pa na Liturgiju, a kad se zavrsi Sveta liturgija, svi pricesceni i radosni ispunjavali su ogromnu portu. Razvilo bi se kolo u tri kruga oko manastira.

Jos vidim tu sliku i onaj divni narod nasmejanih lica, i ociju i srca. Danas monasi sami sluze sluzbu, a nikoga nema da na prozbu (molitvu) odgovori, ni da se pricesti, a kamoli kolo da zaigra.

Crno se kolo Metohijom razvilo, ostala pusta sela, varosi i svetinje. Mozda zato sto su to prestale da nam budu, sto smo bili zaboravili njihov pravi znacaj i namenu. Ogrezli u bezboznistvo, prevarantski zvano ateizam (lepse zvuci strana rec, deluje pomalo uceno, zar ne?), zanemarili smo ono sto je najbitnije: svest o tome da nismo samo telo koje zivi i nestaje, nego i besmrtna dusa. Zaboravili smo da je telo dusi stan.

Puna protivrecnih osecanja: radosti, tuge, lepih i bolnih uspomena, nade i beznadja, posla sam u crkvu na Svetu liturgiju.

Crkva prepuna sveta, nikada nisam ovde videla toliko ljudi na bogosluzenju. I od toga mi bi lakse. Osecala se u hramu topla i prisna molitva. Neka bliskost i dobrota zracili su iz ljudi. Setila sam se reci apostola Petra, kad je Gospodu, o Preobrazenju rekao: "Ucitelju, dobro nam je ovde biti". Ako parafraziram reci sv. Petra, usudila bih se da kazem: "Meni je ovde dobro biti."

Ono sto me je posebno iznenadilo i obradovalo jeste to sto su u hramu bili ljudi iz svih slojeva. Zabradjene starice, pored svojih vrsnjakinja, koje su se nekada oblacile u modnim salonima Beca i Peste. Paori i sluzbenici, izbeglice, studenti. Porodice sa malom decom. Ljudi Bozji koji smerno stoje pred oltarom. A kad je pocela ispovest, onda se pokrenula cela crkva, skoro niko nije ostao po strani.

To je sustina Svete liturgije, a ne onako kako sam ja, kad sam tek pocela da ucim, zamisljala. Odstoji se sluzba, a posle se neki pricescuju, no to se mene ne tice previse. I nisam bila jedina koja je tako mislila. Videla sam da se tada kupuju svece, pocinje da se razgovara i ceka da se liturgija zavrsi. U vreme pricesca, najsvetijeg trenutka, samog srca liturgije, posto su darovi zemaljski, hleb (prosfora) i vino, prizivom i blagodacu Duha Svetoga pretvoreni u Telo i Krv Hristovu, pricasnici se sjedinjuju sa Hristom samim, a to je Tajna nad Tajnama. I sada, kad se po zavrsetku prvog dela liturgije kaze: "Oglaseni izidjite, niko od oglasenih da ne ostane", to znaci da oni koji nisu u Crkvi Hristovoj, koji nisu krsteni, nemaju prava da budu prisutni u vreme desavanja najsvetije tajne.

Posle ispovesti - koja nije samo nabrajanje grehova, pa sutra opet cinjenje istih, nego pravo pokajanje koje dovodi do toga da greh vise ne moze da se ponovi, ili se to desava mnogo redje - pristupili su svi Putiru, Svetoj Casi. To je bio velicanstven trenutak. Osecala se prava sabornost Pravoslavne Crkve, kad je dusa dusi bliska, svaki je pojedinac posebna i neponovljiva licnost, a opet, svi jedno u Hristu.

Posle ispovedi i pricesca, bilo mi je mnogo lakse. Vise me nisu tako bolela secanja. Nada je nasa u Gospodu. A velika je milost NJegova.

I opet su se, kao nebrojeno puta do sada, potvrdile i ostvarile prorocke reci sv. vladike Nikolaja (Velimirovica), koji je u "Nebeskoj liturgiji" pevao o nasim danima i nevoljama, nabrajajuci ih, a svaki stih se zavrsava recima: "Zakukase Srbi u nevolji, al' se zivog Boga ne sjetise", i tako sve dok se molitvama Presvete Bogorodice i Svetoga Save, Gospod nije smilovao na Srbe, a oni se "Bogu povratili". Ovaj praznik, na koji se proslavlja secanje na dan kad je u Gospodu usnula Bogorodica, zastitnica i molitvenica za posrnuli ljudski rod, dao mi je nadu i utehu. Dogadjanje u crkvi, brojnost ljudi koji su se pricestili i paznja sa kojom su pratili i ucestvovali u Svetoj Liturgiji, bio je znak da se ipak iz zivih nismo ispisali, jer zaista su zivi oni koji nisu samo to telesno i fizicki, nego oni koji su u Gospodu zivi.

Molitvama Presvete Bogorodice da se Gospod smiluje na nas gresne, ublazi patnju nesrecnima, kucama vrati izbegle, bez doma i zavicaja ostale, i Njenim okriljem da se sva zakrili ova nesrecna zemlja.