Shijerodjakon Antonij

(Aleksandar Dmitrievic Semenov, 1913-1994)

PREDGOVOR

Starac Antonije (u monatvu Aleksej) je proziveo dug zivot pun teskih stradanja i pozrtvovanog sluzenja Gospodu. On je jos kao sedmogodisnji decak vec citao «Casove» u Crkvi, a sa dvanaest godina je stupio u Sedmojezersku pustinju pod Kazanom i ucio u duhovnoj seminariji. Posle razaranja manastira se devet godina podvizavao zajedno sa bratijom u sumskom skitu, gde je postrigan u monaha pod imenom Aleksej i rukopolozen u djakona. Godine1937 bio je pod represijom, podvrgnut strasnim mucenjima u zatvorima i logorima GULAG-a. Starac je oslepeo 1939. godine pri pokusaju izvodjenja kazne na rucno izradjenoj elekricnoj stolici. Samo cudom izbegavsi streljanje, on je mnoge godine stranstvovao po Rusiji. Posle rata se starac podvizavao u Taganrogu, Rostovu-na Donu, Gatcini, Lenjingradu, a poslednje godine zivota - u podmoskovskom gradu Zukovskom, gde je rukovodio velikim brojem duhovnoh ceda. Gospod ga je nagradio darom prozorljivosti. Mnoga starceva predskazanja su se obistinila, i ljudi su po njegovim molitvama dobijali isceljenje. U toku Velikog Posta 1994. godine starac je primio shimu. Shijerodjakon Antonije se upokojio u decembru 1994 godine u gradu Zukovskom i sahranjen je u Sveto-Ekaterinskom muskom manastiru. Sastavljaci ove brosure su koristili materijale sa video traka, kao starceve besede o sopstvenom zivotu, a takodje i price ocevidaca i starcevih duhovnih ceda.

ZITIJE STARCA ANTONIJA

Shijerodjakon Antonije, u svetu Aleksandar Dimitrijevic Semenov, je rodjen 6/19 avgusta 1913 godine u privolzskom selu Elaur Sengilejevske oblasti, Sizranskog regiona, Simbirske gubernije, u blagocestivoj zemljoradnickoj porodici. Decak je dosao na svet uz zvonjavu zvona u ponoc, kada se uoci praznika Preobrazenja Gospodnjeg po obicaju sluzila svenocna sluzba. Njegov otac, Dimitrije Teodorovic Semenov potice iz imucne cuvaske porodice i imao je u vlasnistvu dva mlina – vodeni i na vetar, cetrnaest konja, desetak krava i veliku kucu. On je bio pismen covek koji je zavrsio placenu petogodisnju skolu u Sizrani. Mati buduceg oca Antonija, Natalija Aleksejevna, je bila rodom iz cuvaskog sela Bukoelj, koje se nalazilo 60 kilometara od Elaura. S njenim rodjenjem je povezana neobicna prica. Njen otac, trgovac Alekesej Kapitonovic Jefremov je mnogo putovao zbog trgovackog posla i to Volgom i Kaspijskim morem, a bio je i u Persiji i Indiji. On dugo nije mogao sebi da nadje nevestu. Kada mu je vec bilo trideset godina, on je iz Indije doveo devojku po imenu Isna, koja je na krstenju dobila ime Irina. Dimitrije Teodorovic Semenov i Natalija Aleksejevna Jefremova su se venacli 1901 godine. U porodici se rodilo sedmoro dece, ali je punoletsvo dozivelo samo troje: Mihail, Aleksandar i Ekaterina. Deca su vaspitavana u religioznom duhu. Dadilja malog Sase, Agatja, rodom iz Saratova je bila veoma pobozna. Ona je decaka ucila pismenosti jos od pet godina. On je vec kao sedmogodisnji decak mogao da cita «Casove» u Crkvi. Pocetkom XX veka Sasin otac i deda po majcinoj liniji su putovali brodom u Saratov. Oni su imali srece da se u Sabornoj Crkvi sretnu sa svetim pravednim Jovanom Kronstatskim, koji ih je blagoslovio da napuste imanje, svoje poslove i da se spasavaju bekstvom pred nastupajucim revolucionarnim promenama. Pricajuci deci o tom susretu, Dimitrij Teodorovic je ovako prenosio reci svetog Jovana Kronstatskog: «Nista ne zali sem sopstvene glave. Sve ostavi. Bezi iz svog sela. Povedi porodicu i bezi».

1914. godine je poceo Prvi svetski rat. Otac je mobilisan na front, ali je vec kroz godinu dana bio tesko ranjen i vratio se kuci. U revolucionarnoj 1918. godini Dimitrij Semenovic se setio prorockih reci svetog Jovana Kronstatskog, prodao svoje imanje, seo na brod zajedno sa porodicom, ploveci uzvodno Volgom. Semenovi su u Ceboksarama sisli na obalu i dalje putovali nedelju dana na konjima. Zaustavili su se na 10 kilometara od regionalnog centra Semursi, u selu Kakerli-Sigali, ciji se naziv sa cuvaskog prevodi kao «Rizij kamen». U selu, koje je bilo okruzeno sumom, se nalazila prelepa drvena troprestona crkva posvecena Arhangelu Mihailu. U njoj je sluzio otac Grigorije, apsolvent Saratovske duhovne seminarije. Po dolasku, roditelji su Sasi napravili malu kucu, koju su kasnije znatno prosirili: u kucu sa sest soba na dva sprata. Oni su ovde neprekidno privlacili paznju poklonika koji su odlazili u Sarov na poklonjenje mostima prepodobnog Serafima. Dimtrij Teodorovic je uskoro postao parohijski staresina, zamenisvi svog upokojenog prethodnika Nikifora, a Natalija Aleksejevna je vodila brigu o strancima: hranila ih, pravila parno kupatilo i po potrebi ih lecila travama i lekovima. Ako je medju poklonicima bilo svestenika, otac Grigorije im je dozvoljavao da mu sasluzuju u crkvi. Po secanju oca Antonija, tada jos Sase, u Crkvi su se sluzile svakodnevne duge sluzbe po manastisrkom tipiku.

U septembru 1919. godine Sasa Semenov je posao u prvi razred, ali je vec 1920. godine na ocevo insistiranje prestao da posecuje skolu, u kojoj su decu vaspitavali u ateistickom duhu, i nastavio je obuku kod oca Grigorija. S njim je presao program pet razreda, a takodje i osnove pravoslavlja. Secajuci se tog vremena, starac Antonije se posebno radovao tome, sto ga je otac Grigorije naucio da odredjuje datum Vaskrsa prema bogosluzbenim knjigama a ne prema kalendaru. Roditelji su zeleli da Sasa postane svestenik, i 1925. godine su dali dvanaestogodisnjeg decaka dali u Sedmojezerski Bogorodicni manastir blizu Kazana. U tom manastiru, koji je poznat jos od 1613. godine i koji se prosalvio svojim svetinjama i podviznicima blagocestivosti, se nalazila Duhovna seminarija i pri njoj institut. Tamo je decak Aleksandar Semenov ucio i izvrsavao poslusanja. Reklo bi se da je tezak zivot vec usao u svoj kolosek. Roditelji su Sasi odredili nevestu – sasvim mladu devojku Olju. «Ne znam da li sam je voleo, - secao se Starac u starosti. – Secam se kada je dosla s majkom, da smo plovili brodom po Volgi, i setali obalom. Drzao sam tada Oljusku za ruku». Ali, taj brak ocigledno nije bio po Volji Bozijoj. Bojazljiva mladalacka osecanja nisu dugo trajala. Aleksandar nije uspeo da zavrsi Duhovnu seminariju, a Olga i nije postala njegova zena.

Nastupila je 1928. godina, koja je donela nova gonjenja i bede. U drugoj nedelji Velikog Posta bila je zatvorena crkva Miahila Arhangela u Kakerli-Sigali. U noci na Veliki Petak u kucu Semenovih su upali lokalni aktivisti-bezboznici, predstavnici vlasti i zahtevali od staresine Dimitrija Teodorovica kljuceve od crkve, kako bi tamo napravili klub. On nije dao kljuceve, i te veceri su ga zatvorili u regionalni zatvor, a crkvu su zapalili. Crkva i zemljradnicke kolibe koje su se nalazile pored nje su gorele do ponoci. Dimitrija Teodorovica su streljali u sredu Svetle sedmice, bez sudjenja i istrage. Prica se da su pred pogrebenje skinuli svu odecu sa njega. Mucenika su zakopali bez kovcega, a na grobnu humku su postavili jasikov kocic sa natpisom «neprijatelj velikog sovjetskog naroda». Uskoro su iz sela proterali mucenikovu bolesnu zenu sa decom. Uz pomoc dadilje Agatje, Natalija Aleksejevna se prebacila kod svoje sestre Praskovje Aleksejevne, koja je zivela 25 kilometara od Kakerli-Sigali, u selu Suguta, Batirovskog regiona. Natalija Aleksejevna je umrla od infarkta 22. maja 1928 godine, na dan Prenosa mostiju Svetog Nikolaja. Nedugo posle toga je umrla i dadilja Agatja. Okolnosti su bile takve, da Aleksandar nije mogao da dodje da se oprosti sa umrlima. «Nas manastir je 1928. godine razrusen, - seca se otac Antonije. – Tada je tamo zivelo oko 500 monaha. Bilo je mnogo mladih, mojih vrsnjaka. Posle razorenja nas pedesetak bratije smo se odvojili i posli zajedno sa igumanom u duboku sumu. Tamo smo izgradili drvenu crkvu posvecenu Pokrovu Presvete Bogorodice i sluzili u njoj». Bratija je izgradila sebi kelije, pomazuci jedan drugog.

U martu 1934. godine poslusnik Aleksandar Semenov je postrizen u monaski cin dobivsi ime Aleksej. Posle Duhova, u nedelju Svih svetih, novopostrizeni monah je rukopolozen u jerodjakona. Otac Aleksej je posle toga morao da sluzi u skitu samo tri i po godine. Zivot je bio nemiran. Monasi i mirjani su se pripremali na najgore: skupljali su dvopeke, odecu, bogosluzbene knjige. Pronosile su se uznemiravajuce glasine da ce ih odvesti negde daleko. 1937. godine monasi su bili podvrgnuti hapsenjima i represijama. Skit je razrusen. Starac je pricao: «Bilo je to 18. oktobra, na dan Moskovskih svetih. Nas su pokupili nocu. Ne pomisljajuci ni na sta lose, mi smo poneli sve ono sto smo skupljali. Stavili su nas u esalon i odvezli u Kazanj. Zapalili su vatru nasred grada. Svezali su nam ruke. A zatim su pobacali u vatru ne samo ono sto smo skupili, vec i poslednje kosulje koje smo imali. Drzali su nas gole i bose na ulici. Spalili su sve, pa cak i naprsne krtsice. Postavili su nas sve da lezimo na stomaku, i poceli da bicuju. Koza nam je ispucala, a zatim je komandir naredio da nas sve sateraju u supu. Tamo su nas drzali nedelju dana. Zatim je doslo naredjenje da nas upute iz grada u tajgu».

Zatvorenici su putem muceni u gradicu Laisev pod Kazanjem i na stanici Druzina pod Sverdlovskom, a zatim su odvezeni u oblast Tjumeni, gde su celu zimu radili na seci sume. Starac nije mogao da se seti naziva tog mesta. Molitveno opstenje sa Gospodom je zatvorenicima pomoglo da istraju. Oni su sluzili Bogosluzenja, ne bojeci se ni kazni, ni smrti. Vladika Mihail, mucenik za veru Hristovu, je poginuo na Bozic na oci oca Alekseja. Pricalo se da je bio iz Smolenske eparhije. Vladika je prema starcevom secanju odsluzio Bozicnu arhijerejsku sluzbu u baraci, i to napamet jer knjiga nije bilo. Kada se razdanilo, nadzornici su ga izveli iz barake, postavili na kanal i polivali hladnom vodom dotle dok se nije pretvorio u ledeni stub. Krajem zime je ubijen duhovnik oca Alekseja jeromonah Tihon, koga su svi veoma voleli i postovali kao dobrog, mudrog i prozorljivog. Starac se na kraju secao: «Mi smo nastavili da radimo izmedju Krstenja Gospodnjeg i poklada. Nas u to vreme skoro uopste nisu hranili, iako smo radili u sumi. Davali su nam malu koricu hleba, cetvrtinu palacinke i komad trule haringe. Na vratima smo culi povike: «Neka skapaju svi neprijatelji! Neka skapaju ti monasi!» Jednom smo prokuvali vodu u velikom sudu. Odjednom je dosao nacelnik, uhvatio naseg oca Tihona i bacio ga direktno u sud. On je tamo i poginuo. Ja sam ne razmisljajuci uzeo veliku cepanicu i nekako udario tog nacelnika! On je pao na pod kao mekusac. Mene su odmah vezali i bacili samicu».

Starac se do poslednjeg dana svog zivota kajao za taj svoj postupak, jer je mislio da je ubio tog nevaljalca. Oca Alekseja su zajedno sa drugim mucenicima: monasima, svestenosluziteljima i «kulacima», kroz nedelju dana uputili u oruzanoj pratnji na sever, u Narjan-Mar. Tamo je proveo u zatvoru celih sest meseci. U jesen 1938. godine zatvorenike su surovo mucili: drzali su ih svezane u resetkastim kavezima gde su mogli samo da stoje. Starac se u starosti secao: «,,, Nisu nam davali ni da spavamo, ni da jedemo, ni da sedimo. Ako bi neko zaspao, udarali bi po kavezu gvozdenim palicama i bacali kamencice. Nije bilo bolno, ali je bilo neprijatno. Mene su tamo stavili dve noci, rekavsi: «Njemu nije dovoljna jedna noc». Ja sam se molio: «Gospode, primi duh moj, Gospode primi me. Ja sam nedostojan cak i svojih otaca. Gospode, primi me». Odjednom sam video da su strazari negde otisli, a meni je prisla zena i pravo iz ruke nahranila hlebom i puterom, jer sam ja bio svezan. Upitao sam je:

•  Kako se zovete?

•  Larisa, - odgovorila je ona i pobegla.

Tada sam jos dobro video, ali nisam siguran da li sam je zaista video ili mi se to ucinilo.

Zatim su se pojavili nacelnici i rekli: «Nema razloga da on ovde stoji. Hajde da ga stavimo na sneg i tucemo dok ne umre». Dugo su me tukli palicom. Ja sam se molio: «Gospode, zelim da umrem!». Ali nisam umro, vec su me negde bacili. Tamo sam odlezao tri-cetiri dana i malo se popravio».

Zatvorenike su iz Narjan-Mara povezli na Kolimu, ali ih verovatno tamo nisu dovezli, vec su ih ostavili u logoru negde pod Igarkom. Krajem marta 1939. godine cekisti su pokusali da kazne oca Alekseja na rucnoj elektricnoj stolici. Evo sta je pricao sam Starac: «Bilo je to na dan mog Angela. Moja sabraca, otac Gervasije i otac Isak su me blagoslovili: «Blagosiljamo na mucenje dragi oce jerodjakone. Oprosti nam». A ja sam rekao: «Vi meni oprostite. Ja sam u stvari ubio. Mozda ja nisam zastupao Hrista, nisam morao to da ucinim, ali mi je bilo zao oca Tihona. Mozda i nisam bio u pravu». A oni kazu: «U pravu si bio oce djakone. Otac Tihon je bio sveti covek. Bog ce tebi zbog njega oprostiti tvoje grehe». Eto kako su me oni bodrili i podrzavali.»

Dosli su komunisti. Mene su privezivali nogama za sanke i vukli konjima po smrznutoj zemlji. Tamo cak nije bilo ni sume. To je trajalo dva sata. Nista nisu postigli jer ja nisam umro. Vukli su me na ledjima mada je meni tada bilo svejedno da li me vuku licem nagore ili nadole. Zatim su me obesili naglavacke, sa ledjima prema drvetu ili stubu. Tukli su me palicom po stomaku i podsmevali mi se svakakvim hulnim recima dok nije dosao nacelnik. On je naredio: «Drugovi prekinite to, nedavno smo dobili jednu masinu i hajde da je isprobamo. Ako ona bude radila, onda cemo ih mnogo tako unistiti». Doveli su me u samicu i posadili u «surovu fotelju». Stavili su mi provodnike na oci, ukljucili struju i ja vise nisam nista video. Imao sam osecaj kao da me je nesto udarilo u glavu. Tada sam zajedno sa stolicom pao u podrum koji su nazivali «kamenom vrecom». Tamo sam se valjao po podu nedelju dana i niko nije dosao da me obidje. Glava me je jako bolela, ali nisam umro. Stolica je ostala u podrumu kada su me izveli odatle».

17/30. marta 1934 godine na dan praznovanja Alekseja Coveka Bozijeg starac je primio monaski cin. Tog istog dana pre pet godina on je skoro poginuo u strasnim mucenjima. 7. aprila 1939 godine na Blagovesti Presvete Bogorodice, koje su se tada poklapale sa Velikim Petkom, odluceno je da se mucenici streljaju. Te zatvorenike, koji su bili izmozdeni i nisu mogli da rade, i koji su bili bolesni, slepi i sakati, su vezali i povezli sankama na pusto mesto radi kazne. Medju njima su bili i otac Aleksej, otac Gervasije i otac Isak. U toku puta je iznenada pocela jaka vejavica. Strazari su, uplasivsi se za svoje zivote, zbacili odredjene za streljanje i pozurili da se vrate u logor. Dzelati su bili uvereni da su izmozdeni ljudi, liseni svake pomoci osudjeni na vecnu smrt. Starac se secao nacelnika konvoja: «On nas je svukao sa sanki kao stajsko djubre, i otisao, a referisao je da nas je sve postreljao. Otac Isak, otac Gevrasije i ja smo bili zajedno svezani. Neko je ocu Gevrasiju odvezao ruku, a otac Gevrasije je meni razvezao noge. Zatim je otac Isak razvezao moje ruke». Mucenici koji su jos mogli da se krecu su oslobodivsi se od kanapa ustali iz snega i nekuda otisli. Starac Antonije je pricao: «Ja sam stao na noge i krenuo. Isao sam dugo a zatim sam se okliznuo i upao u sneg. Pomislio sam sledece: «Ovde je dom moj i grob moj». Bio sam zatrpan snegom a dalje se nicega ne secam.

Potom su mi lovci pricali kako su me nasli. Oni su lovili jelene i imali su polarne saonice u koje su bili upregnuti psi. Kada su psi dosli do mesta na kome sam lezao, zaustavili su se i nisu se hteli dalje. Rili su po snegu, lajali. Tada su se lovci dosetili da tamo ima nekog, otkopali su me, uzvukli iz snega, stavili na sanke i odvezli kuci. Secam se kako sam poceo da dolazim k sebi. Osecao sam kako me jako greje sunce i to kao da me miluje. I cinilo mi se kao da sam umro i da vec nalazim u stanovima Gospodnjim, i da me On tako miluje i greje. Nekoliko puta sam gubio svest, ali kada sam dolazio k sebi osecao sam isto. Ocigledno sam dugo lezao na snegu i promrzao. Ruke mi skoro uopste nisu funkcionisale. Ali sam odjednom osetio kako mi je ruka dotakla vreo zid. Znaci, ziv negde lezim. Kada sam se potpuno osvestio, zacudio sam se tolikoj tisini. «Sta je to? Gde se ja grejem?» ni susnja, ni zvuka, nista nisam cuo. A to su Jakuti bili tihi. Oni su bili veoma prijatni ljudi, iako su bili nepismeni. Mora da su imali neki svoj milosrdni zakon. Tada mi je prisla jedna zena i rekla nesto ljubazno na nepoznatom jeziku, a zatim nesto malo i na ruskom: «Vi niste sami, mi smo vas nasli, i mi cemo vas izleciti. Mi znamo ko ste Vi, Vi ste – bog». A ja kazem: «Ja nisam Bog. Ja sam sluga Boziji, verujuci covek».

Starac je u starosti, vec kao shijerodjakon Antonije, mnogo pricao o zivotu lokalnih stanovnika, koje je on nazivao «Jakutima». Mozda oni i nisu bili etnicki Jakuti jer bi se tako mogli nazvati predstavnici raznih severnih narodnosti. Starac je pricao da su oni bili mnogobosci, da su se poklanjali idolima koje su pravili od kamena ili drveta. Jednom je jedan domacin doneo mnogo kamenja, pozvao majstora i radio zajedno sa njim dva-tri dana. Kada je «bog» bio spreman, domacini su se dva dana veselili: pili su, jeli, svirali na muzickim instrumentima, napravljenim od trske. Kada je praznik zavrsen, domacin se pomolio svom idolu, obecao da ce ga pomazati svojom jelenskom mascu, kako bi mu on poslao srecu u lovu. Lov nije bio uspesan, jedan pas je poginuo, i domacin se vratio kuci gnevan, udarao je, lomio i unistavao svog idola. On je bukvalno «rikao zivotinjskim glasom», a zene i deca su plakali. Zatim su napravili novog idola i opet se veselili. Posle uspesnog lova, kada je domacin doneo dva jelena, zapoceli su sa slavljem koje je trajalo skoro celu nedelju…

Uskoro se desilo nesto sto je pobudilo mnoge lokalne stanovnike da se odreknu idolopoklonstva. Starac je pricao da se domacinov sin razboleo. Dete su smatrali umrlim i poceli da se spremaju za pogreb. Otac Aleksej se danonocno usrdno molio: «Ne radi mene gresnog i nedostojnog coveka, vec radi deteta i njegove porodice, Gospode pomozi!». Decak je oziveo po molitvama oca Alekseja. Porazeni cudom, lokalni stanovnici su unistili idole i poceli starca da nazivaju svojim «bogom», na sta im je on odgovarao: «Nisam ja nikakav bog. Ja sam poslednji, najgresniji sluga Boziji, samo ne Bog». Ne zna se da li su ga oni razumeli ili ne. Oni su veoma lose govorili ruski. Gospod je, u to vreme, u to selo, cudom doveo cudom prezivelog oca Gervasija kome su bile povredjene noge. On je mogao da razgovara sa lokalnim stanovnicima na njihovom jeziku. Otac Aleksej ga je zamolio da ubedi domacine u to da je decaka iscelio Gospod. Uskoro su mnogobosci primili Krstenje. U pocetku se krstio samo domacin i njegova porodica, a zatim i rodjaci i susedi. Krstenje je izvrsio otac Gevrasije bez bogosluzbenih knjiga, napamet. Novokrsteni su molili oca Alekseja da ostane kod njih, ali je zeleo da stranstvuje. Nacelnik naselja se druzeljubivo odnosio prema ocu Alekseju, iako je bio komunista. On je u maju pomogao slepcu da izgradi teretni brod kojim je drvece prevozeno na Veliku zemlju. Starca su tajno smestili u potpalublje pre spustanja broda u more. U odredjenu luku, cijeg naziva on nije mogao da se seti u starosti, su dosli nakon jednog ili dva meseca. Oca Alekseja su izveli na obalu, i od tada je pocelo njegovo zadivljujuce stranstvovanje.

STRANSTVOVANJE SLEPOG JERODJAKONA

Starac je pricao da mu je Gospod poslao «toplog Duha» koji je postao njegov vodja. Evo kako se on sam secao toga: «Gospod mi je pomagao u mom stranstvovanju… Poslao mi je takvog «toplog Duha». Tome Duhu sam se predao. On je bio kao svetlost mojim slepim ocima… Ide ispred mene, topao-topao. Zimi po mrazu od njega dolazi toplina… Ja sam po toj toplini isao, isao i isao…Duh je bio moj putovodja. U rukama sam imao dva stapa. Jednim sam ispitivao teren, a drugi mi je sluzio kao oslonac. Gde me je taj Duh vodio tamo sam i isao…»

Starac se za vreme stranstvovanja cesto molio Gospodu i svetom Nikolaju, moleci za pomoc i zastitu. Desavalo se da se lutajuci po planinama zaustavljao bukvalno na ivici provalije, ali nije ucinio fatalan korak jer je prestajao da oseca «toplog Duha». Jednom se skotrljao planinskom liticom, ali su ga bukvalno necije ruke zadrzale. «Ko si ti?» - upitao je slepac, pazljivo pokusavajuci da rukom opipa svog spasitelja. «Varvara» - cuo je glas. Starac je smatrao da svoje spasenje duguje svetoj Velikomucenici Varvari.

Otac Aleksej je susretao mnoge ljude. Jedni su ga vozili, i lecili, a drugi mu nisu davali ni parce hleba, bacali su na njega kamenje, tukli ga i rugali mu se. Ponekad su ga sretali lopovi i huligani, koji su ga ismevali, skidali do gola i odlazili. Medju dobrim ljudima, starac se ceo zivot sa posebnom zahvlanoscu secao bogoljubive uralske zemljoradnice Varvare, njenog muza Dimitrija i sinova Ivana i Vladimira. Oni ne samo da su po kisnom vremenu utopljavali i hranili starca, vec bi ga i okupali u kadi. On je tri dana ziveo kod njih u kolibi, dok se nije stisala vejavica.

Otac Aleksej je stranstvujuci dosao na Ural u grad Buzuluk, gde se u pocetku veoma plasio tramvaja. «Ja vise nisam ziveo svetskim zivotom. Meni je sve izgledalo divlje, nekako nepoznato», - secao se starac. U Buzuluki su ga uhapsili zbog potucanja, a zatim su ga smestili u bolnicu. Posle otpustanja iz bolnice, medicinska sestra koja je bila verujuca i saosecala sa slepim starcem, ga je odvela na periferiju grada, i on je posao dalje.

Otac Aleksej je za vreme svog stranstvovanja bio u Samari i mnogim drugim gradovima. 1940. godine je dospeo do Taskenta. Starac se secao: «u Taskentu me je Duh doveo u malu crkvu na groblju. Tamo me je ostavio i tu su vec ljudi poceli da mi pomazu. Sestre iz crkve su me uzele kod sebe kuci. Bilo ih je tri. Dve od njih su radile u bolnici: jedna je bila medicinska sestra, a druga dadilja. Treca je bila starija i bila je uvek kod kuce. Kod njih sam bio oko pola godine. Ziveli smo slozno, i nista mi nije bilo uskraceno. Ja sam ispricao sve o sebi. Tu kucu je posecivao veliki jerej Hristofor. On je blagoslovio sestre da me odenu u monasku odezdu i da mi daju brojanice. U njihovoj kuci sam se molio, iscitavao Psaltir. Tada sam mnogo toga znao napamet.

26. septembra (9. oktobra po novom kalendaru), na praznik apostola i Jevandjeliste Jovana Bogoslova, sestre su posle na svenocnu sluzbu. Ja sam obicno nocevao gore gde su i one zivele, ali ovog puta su me posle vecere odvele da nocevam dole. A potom su zalile zbog toga, kajale se i nisu cak smele da pogledaju na Spasiteljevu ikonu.

U njihovom dvoristu se nalazila klupa. Bilo je toplo. Ja sam pre spavanja citao povecerje, kako smo obicno radili, a zatim kanone Angelu-cuvaru i Majci Bozijoj. Odjednom je moja dusa pocela da treperi: nekoga sam cekao. Osecao sam kao da smrt treba da nastupi te noci, i kao da moj ubica stoji iza mojih ledja… Legao sam na klupu licem prema zidu i poceo da citam Akatist Svetom Nikolaju.

Ali u stvari ubice jos nije bilo za mojim ledjima. Odjednom sam cuo kako je on poceo da obija vrata, i nikako nije mogao da ih obije. Tamo se nalazilo zajednicko dvoriste, gde ne samo da je bila kuca tih sestara, vec su se i susedne kuce nalazile pored. Ubica je preskocio ogradu i uskocio u dvoriste. Isao je pravo prema meni. «Gospode» Primi Gospode duh moj!» - poceo sam da se molim u sebi. Ubica nije dosao do mene vec je iznenada bacio jatagan. On je prosao pored mene i skoro da me je povredio, zabovsi ga izmedju klupe i zida. Zatim me je ubica uzeo za noge i bacio u bunar koji je bio veoma sirok i dubok, kao u Pocajevu. U pocetku sam padao naglavacke. Gospod mi je opet pomogao. Nekako sam se okrenuo i docekao se na noge. U bunaru nije bila voda, vec neka zitka prljavstina. Ona me je postepeno uvlacila i ja vec nisam mogao da se molim naglas, niti slobodno da disem, i proveo sam svu noc u bunaru.

Ujutru su sestre ugledale jatagan koji se nalazio izmedju klupe i zida, i pomislile da me je neko ubio. Posle su u crkvu i pocele da se mole za pokoj moje duse».

Oca Alekseja je spasla blazena Ekaterina, koja je zivela nedaleko. Sestre su je uvazavale, iako je neki susedi nisu voleli zbog njenog jurodstva, a cesto su je cak isterivali iz crkve. Otac Aleksej ju je znao i smatrao za blazenu. U vreme parastosa Ekaterina je prisla (kanonu) na kome je stajalo koljivo, bacila ga na pod i rekla: «Vi ovde placete i vrsite pomen, a tamo covek umire u bunaru – podjite i spasite ga.

Okupljene zene su istrcale iz crkve. One same nisu znale kako da izvuku oca Alekseja iz bunara. Pomogao im je starac-Persijac Simeon, koji je ziveo u blizini.

Starac je pricao: «Proslo je dva sata dok su oni nasli kanap i sve pripremili. Ja sam vec kako-tako sve podnosio, zvao sam Simeona, ali me on nije cuo. On mi je naredio da uhvatim kanape, na cijim su krajevima napravljeni cvorovi. Prvi kanap mi je pao na glavu, a drugi – na rame. Provukao sam ruke kroz cvorove do podmiski. Imao sam utisak kao da se kanap kida na vrhu! Mislio sam da cu se razbiti na parcice. Kada su me izvukli izgubio sam svest. Sestre su me odmah odvele u bolnicu u kojoj su radile. Nisam znao za sebe pola godine, do samog Hristovog Vaskrsenja. Govorili su mi da sam cesto pevao «Trisveto». Zbog toga su me i izvlacili iz kreveta.

Otac Hristofor je dosao da me poseti u Svetloj nedelji i rekao:

•  Hristos Vaskrse!

•  Vaistinu Vaskrse! Oce, juce smo isli na svenocnu sluzbu, a danas da li da idemo na ranu ili kasnu sluzbu?

To su bile moje prve reci posle duge bolesti. Otac Hristofor mi je odgovorio:

•  Ma gde ti imas da ides! Ti si pola godine lezao kod nas a da nisi znao za sebe. Danas je vec Vaskrs, treci dan.

I tada su mi ispricali sta se sa mnom desilo za sve to vreme. Secam se kako su me lecili. U nogama nisam imao nikakvog osecaja i hteli su da ih odesku. Desavalo se da lekar zagreje kerozin i stavi moje noge u njega a da ja nista ne osecam. Vremenom su osecaji poceli postepeno da se vracaju».

Vaskrs je 1941. godine bio 20 aprila, a sredinom maja je otac Aleksej otpusten iz bolnice. On je ostao kod sestara jos skoro mesec dana, a zatim su ga ispratili na put. Starac je rekao: «Opet mi se vratio taj topli Duh i poveo me kao vodja».

Veliki Otadzbinski rat je poceo u vreme Aleksejevog stranstvovanja. Starac se seca da je krajem avgusta 1941. godine, tri dana pre Uspenija Presvete Bogorodice dosao u Tbilisi, gde je nasao utociste blizu crkve Jovana Bogoslova. Nocevao je na ulici, a danju je sedeo pored crkve sa severne strane, proseci milostinju. Cetiri dana posle praznika Uspenija primetio ga je grcki arhimandrit Antim. Prozorljivi starac se sprijateljio sa ocem Aleksejem i uskoro mu predlozio da zajedno podju u Armeniju. Starac se seca: «Vozom smo dosli iz Tbilisija u Erevan. Tamo smo posecivali armenske crkve. U Erevanu se nalazi i mala ruska crkva, i samo smo se tamo molili po-slavjanski. Tamo se nalazila i grcka crkva u koju je veoma voleo da ide otac Antim. To je crkva posvecena Svetom Stefanu, ako me secanje ne vara. Tamo smo putovali zicarom».

Otac Antim je predlozio ocu Alekseju da ide na goru Ararart jer se tamo na turskoj teritoriji nalazi sveti Nojev Kovceg. Medjutim, drzavna granica nije bila nesavladiva prepreka za poklonike: otac Antim je znao potajne otselnicke staze. Oni su dobili blagoslov od lokalnog grckog arhimandrita i krenuli peske dolinom reke Araks. Oni su se peli na tu goru skoro dve nedelje. Gora je prema starcevom secanju bila strma, i trebalo je pazljivo ici i to po veoma uskoj stazici. Samo jedan pogresan korak u stranu – i mozes da upadnes u provaliju.

Trece nedelje svog poklonickog putovanja, putnici su se na tri dana zaustavili u pustinji grckog podviznika Elpidifora koji je dobro govorio ruski jezik. Starac je s njima podelio oskudnu hranu koju je imao, i blagoslovio im put. Otac Elpidifor je imao dar prozorljivosti i predskazao je da ce oni srecno stici na cilj svog putovanja i da ce otac Antim umreti uskoro posle povratka u Tbilisi. A ocu Alekseju je starac prorekao da ce se o njemu ceo zivot brinuti bogoljubive zene-hriscanke, da ce dugo ziveti i biti sahranjen u Svetoj Zemlji. Starac Elpidifor ih je dalekovido snabdeo dzakom duvana radi zastite od Turaka.

Napustivsi gostoprijemnu podviznicku keliju, putnici su sedmog dana puta dosli do Nojevog Kovcega, koji je cuvala turska vojska. Turci nisu nikoga pustali do svetinje, dok im se ne da duvan. dobivsi zahtevano, oni su nahranili poklonike i dozvolili im da prodju do Nojevog Kovcega. Starac se secao: «Poklonili smo se i sve pegledali iznutra. Kovceg je bio na tri sprata, ali mu je poklopac nisko, svega visine covecijeg rasta. Na nizem spratu je bilo mnogo prostorija za zivotinje i divlje zveri».

Povratak je bio laksi i trajao je samo nedelju dana. Putnici su se ponovo zaustavili u pustinji-keliji starca Elpidifora, koji ih je nahranio armenskim lepinjama i mlekom koje su doneli njegovi postovaoci. Sisavsi s planine, Starci su dve nedelje ziveli u gradu Artasate kod armana-gregorijana. Tako je arhimadrit Antim onemocao. Starac je pricao: «Otac Antim mi kaze: «Osecam se lose oce Alekseje, hajde da se vratimo u Tbilisi. I istina – ispunjavalo se predskazanje starca Elpidifora». Vratili smo se u Tbilisi. On je poziveo dve nedelje i umro u novembru. Ceo grad je bio na sahrani jer se pokazalo da je bio poznati starac i da je mnogima pomagao… Gospod mi je treceg dana posle smrti dao mati Evulu, u svetu Jevdokiju Mitrfanovnu, Ruskinju…Ona tada jos nije bila postrizena». Mati Evdokiji je u to vreme bilo oko sezdeset godina i poreklom je bila iz imucne porodice sibirskih zemljoradnika iz okoline Petropavlovska koji se nalazi na severu Kazahstana. U Gruziju je pobegla zbog progonstva.

Otac Antim je pred smrt blagoslovio oca Alekseja da napusti Tbilisi. Neka blazena je rekla mati Evdokiji da treba da ide na Kuban. Otac Aleksej je za to imao vidjenje. Oni su zajedno krenuli na put.

Bio je u toku Veliki Otadzbinski rat. Oca Alekseja koji je napunio svega 28 godina su cesto zaustavljali, zeleci da ga povedu na front, ali su odustajali kada bi se uverili da je slep. Starac je cesto morao da trpi jos jedno iskusenje: smatrajuci ga dezerterom, dodirivali su mu oci prstima, da bi proverili da li se pravi slep. Dana 4. aprila 1942. godine, na Veliki Cetvrtak, putnici su dosli u Krasnodar gde jos nije bilo Nemaca. Beskucni stranstvenici su morali da nocevaju na cardacima, stalama, u podrumima. Kada su Nemci pocetkom avgusta zauzeli Krasnodar, blazeni shiarhimandrit Mitrofan je skupio 27 devojaka koje je spasao od progona u Nemacku i nastanio ih zajedno sa ocem Aleksejem i mati Evdokijom na cardaku sestosobne kuce kod jedne blagocestive zene. Starac se secao: «Mi smo se kod nje podvizavali kao u manastiru. Cim Nemci dodju mi pocnemo da pevamo. Njima kazu: «Ovde ne treba ici ni kod koga. Cujete ovde se mole, poju». Tako smo vise puta sacuvali i njenu kucu i sebe. Nemci se kod nje nisu zaustavljali». Neprestana usrdna molitva je cuvala kucu i njene stanare. U februaru 1943. godine Nemci su proterivani iz Krasnodara. Otac Mitrofan je svima naredio da se postepeno razidju kako ne bi iskompromitovali blagocestivu domacicu. Otac Aleksej i mati Evdokija su posli u susret svojima. Njen pasos je bio u redu, svuda su ih pustali i cak nekad i vozili automobilom. Tako su oni dosli do stanice Staroscerbinovske.

Posle rata su se nastanili u Taganrogi u Cehovljevoj ulici, gde su kupili polurazrusenu kucu od mestanke Darje Aleksejevne i poravili je. Nazalost, poverljiva mati Evdokija nije obavila kupovinu kako treba, sto je na kraju imalo neprijatne posledice. Oni su nekoliko godina ziveli u toj kuci, i svakodnevno su primali mnogo vernika i molili se sa njima i za njih. Narocito su cesto boravili u Pocajevu. Na prolece 1951. godine iz Rige u Rostov na Donu je prebacen mitropolit Venijamin. On je posetio Taganrog po eparhijalnoj duznosti. On je u toku svog boravka tamo blagoslovio mati Evdokiju za monastvo, i ona je uskoro bila postrizena sa imenom Evula.

POD KROVOM KOD SVOJIH DUHOVNIH CEDA

Gonjenja vernika su se nastavljala iako ne u tako otvorenom obliku kao ranije. Bojeci se usloznjavanja situacije sa vlastima, Darja Aleksejevna je pocela da isteruje mati Evulu i oca Alekseja iz kuce, odbivsi da prizna cinjenicu da je kuca prodata. Medjutim ona se bojala da dovede policiju. Otac Alekesej je bio potpuno «bespravan». On je smatran streljanim i uopste nije imao pasos. On se po blagoslovu mitropolita Venijamina preselio u drugu kucu gde su pocela da dolaze njegova duhovna ceda. Mati Evula je ostala na starom mestu. Ona je ujutru dolazila kod oca Alekseja a uvece se vracala u svoju sobu.

Medjutim, arhimandrit Pimen (Izvekov), buduci Patrijarh, je jednom boravio u Taganrogi. Njemu se svideo otac Aleksej te ga je pozvao da zajedno sa njim putuje mitropolitu Venijaminu u Rostov. Otac Pimen je posavetovao ocu Alekseju da se uputi u Moskvu kod njegove Svetosti Patrijarha radi dobijanja dozvole za sluzenje kao djakon. Njega je pratila mati Evula.Starac je sa velikim teskocama uspeo da dodje na prijem kod Patrijarha Alekseja I. U tome mu je pomogao Uljanovski episkop Serafim, koji se veoma milostivo i saosecajno odnosio prema slepom jerodjakonu. Medjutim njegova Svetost Patrijarh nije dao blagoslov ocu Alekseju da sluzi kao djakon, zato sto nije imao nikakvih dokumenata. Vrativsi se u Taganrog, otac Aleksej i mati Evula su dve nedelje ziveli kod jedne zene po imenu Tatjana (kasnije monahinja Dositeja). Medjutim uvece je kod njih dosla milicija; neko je ocigledno prijavio da u kuci zivi covek bez pasosa, koji se smatra streljanim. Oca Alekseja i mati Evulu su neosnovano sumnjicili zbog toga sto su se oni za vreme rata nalazili na okupiranoj teritoriji i pomagali Nemcima. Medjutim pri proveri pasos mati Evule je bio u redu i zato njih nisu uhapsili, vec su im naredili da odmah napuste Taganrog.

Razdelivsi sve svoje knjige i ikone duhovnim cedima, izgnanici su se uputili u Rostov na Donu. Pod uticajem mitropolita Venijamina koji je imao poznanike u miliciji, otac Aleksej je uskoro dobio pasos,u kome je naznacena njegova ranijakazna. On je s vladikinim blagoslovom poceo da nosi mirjansku odecu i poceo je da radi kao stampar na rucnoj stampi u radnoj zadruzi Sveruskog drustva slepih (SDS). Rad je bio fizicki tezak. Oca Alekseja «kao narodnog neprijatelja» nisu primali u SDS, i odnosili su se prema njemu sa prezrenjem. Proslo je pola godine. Direktor Isak Samuilovic Borman se sazalio na starca i posavetovao mu da se vrati u otadzbinu, i da izvadi novi «cisti» pasos uz pomoc rodjaka.

Otac Aleksej je uzeo odmor i uputio se u Kazanj u pratnji mati Evpraksije koja je dosla iz Moskve.

Oni su od Kazanja dosli do tatarskog gradica Buinska, gde su sreli Ibrahima, bliskog poznanika Dimitrija Teodorovica Semenova, pokojnog starcevog oca. Ibrahim je poznao oca Alekseja i ispricao da rodjeni starcev ujak, Sergej Teodorovic sada radi kao sekretar lokalnog regionlanog komiteta i da je promenio prezime Semenov u Morozov.

Otac Aleksej je u pratnji Ibrahima dosao do Elaura, gde je poslednji put bio pre cetvrt veka, 1927. godine. Ujak nije bio kuci, a ujna ga je prepoznala i odmah je uzviknula: «Sasenjka, ti si porastao! Nisi ubijen? Mi te vec pominjemo kao pokojnog». Ujak se vratio uvece. On je veoma zalio svog sestrica, i cak se rasplakao zajedno sa zenom kada je saznao za njegova stradanja.

Po selu su se rasirile glasine da je neko dosao kod Morozovih, i Sergej Teodorovic je sakrio oca Alekseja i mati Evpraksiju u velikom podrumu, gde je on imao tajnu domacu crkvu. On je, iako komunista, cuvao veru u Boga. Rodjaci su mogli da ga vide samo nocu. Uskoro su mu u posetu dosli stariji starcev brat Mihail Dimitrijevic Semenov i bivsa nevesta Olga, koja je odavno bila udata, i imala vec odraslu decu. Prepoznavsi bivseg mladozenju, Olga se rasplakala.

Ujak je kroz cetiri dana pomogao ocu Alekseju da dobije ispravan pasos, medjutim starac je odbio da promeni svoje ime, ime po ocu i prezime. Samo je promenjen datum rodjenja na 1917 godinu, a za mesto rodjenja je upisano selo Kakerli-Sigali. Lokalni lekar je starcu dao potvrdu da je slep od rodjenja. To isto je potvrdio i ocni lekar na VTEK u Kazanju, koji je bio verujuci covek i saosecao sa ocem Aleksejem. Ujak se oprostio sa sestricem, zatrazivsi od njega obecanje da vise nece dolaziti ni pisati kako rodjake ne bi podvrgavao opasnostima.

Vrativsi se u Rostov na Donu, otac Aleksej je radio u radnoj zadruzi za slepe jos pola godine, ali ga SDS i tako nije primao bez obzira na «cisti» pasos. Iako je starac vodio svetski zivot, njegova unutrasnja molitva nije slabila. On je kao i ranije odlazio sa mati Evulom na poklonicka putovanja u crkve i manastire, i kao i ranije bio uvazavan i voljen od svoje duhovne dece.

U Rostov je iz Lenjingrada ponekad dolazila na odsustvo mati Ana, udovica djakona koji je bio pod represijom 1930. godine. Ona je imala duboku veru u Boga i vise puta je odlazila kod starca. Starica Evula koja je ocu Alekseju zamenila majku je imala skoro 70 godina. Videvsi da je njoj sve teze da se brine o njemu, Ana im je predlozila da se presele u Gatcinu, gde je imala svoju malu kucu i pomocne prostorije. Otac Aleksej se slozio, ali mati Evula nije zelela da putuje u nepoznati grad i samo je zamolila da je ne zaborave i da dodju da je sahrane kada umre. Ona nije jos dugo zivela. Starac je sa tugom govorio: «Mati Evuli pred Bogom zahvaljujem od srca. Ona je govorila: «Ja zivim tvojim zivotom». Ona mi je bila kao Bozije blago».

Posle njene smrti otac Aleksej se konacno preselio u Gatcinu, u Aninu kucu, koja mu je tamo pomogla da se tamo registruje. On ju je od miloste zvao Anuska. Ona se brinula o njemu, ali njenim sestrama to nije bilo pravo. One se nisu lepo odnosile prema starcu iako su bile tajne monahinje. Verovatno su se bojale progona vlasti zbog toga sto su kod njega dolazili verujuci ljudi. Njegova duhovna deca su ponekad dolazila iz Rostova i Taganroga. Nisu bili retki slucajevi isceljenja od dusevnih i telesnih bolesti po stracevim molitvama.

Do 1968. godine otac Aleksej je radio kao stampar u gatcinskom naucno-proizvodnom preduzecu Sveruskog drustva slepih, ciji je clan konacno postao. U pocetku ga je Ana vodila na posao i s posla, a zatim je to i sam naucio. U preduzecu su ga uvazavali, i vise puta mu dodeljivali zahvalnice za savestan rad i predlagali mu da putuje u odmaraliste. Medjutim otac Aleksej i mati Ana su zeleli da odmor iskoriste za obilazenje malog broja tada jos aktivnih manastira i crkava. Zatim je odnos prema stracu na poslu izmenjen: neposteni ljudi su poceli da ga vredjaju, obmanjuju, i da umanjuju kolicinu proizvoda koje je on izradjivao. U septembru 1968. godine kada se mati Ana ozbiljno razbolela, starceva kuma Ljubov je prevezla oca Alekseja u Suhumi, gde je on poceo da radi u Abhazskom preduzecu SDS na lepljenju papirnih kesa. Nazalost, kuma se bezbrizno odnosila prema obavezama koje je preuzela na sebe. Starac je ziveo u hladnoj i vlaznoj prostoriji, i cesto je bio bolestan. Drva koja je kupovao su mu krali neposteni susedi.

Krajem 1969. godine u Suhumi iz Taganroga je dosla njegova duhovna cerka Ana. Videvsi u kakvim nepodnosljivim uslovima starac zivi, ona je nastojala da ga vrati u Lenjingrad. On se od februara 1970. godine nastanio kod jedne blagocestive zene Lidije Aleksandrovne, koja je jos pre pola godine, kada se u Gatcini razbolela mati Ana, predlagala da starac predje kod nje. U Lenjingradu su Lidija Aleksandrovna i otac Aleksej ziveli u maloj sobi. Starac ju je kao i obicno od miloste nazivao Liduska. Na zalost cesto su morali da trpe ugnjetavanja od nedruzeljubivih suseda u stanu.

Od 1970. godine otac Aleksej je radio u Lenjingradskom nastavno-proizvodnom preduzecu SDS kao stampar. Dana 31. avgusta 1978. godine je penzionisan. Bez obzira na to sto starac vise nije radio, njemu je mnogo pomagala predsednica organizacije SDS Natalija Matvejevna Sarova. Ona se zalagala da on dobije jednosoban stan, ali to ocigledno nije bila Volja Bozija. Okolnosti su bile takve da je on morao da odbije ponudjeni stan.

Prosle su godine. Lidiji Aleksandrovnoj je vec bilo 80 godina. Pocetkom 1988. godine starica se ozbiljno razbolela, i izgledalo je da ce jos samo kratko ziveti. Starac se secao: «Poceli smo da razmisljamo ko ce se brinuti o nama. Jednom smo se pomolili, procitali kanon Majke Bozije i legli da spavamo. Sanjao sam kao da sam u Pocajevu. Tamo sam zaista cesto odlazio: mati Evula i ja smo tamo odlazili cetiri puta godisnje.

To je bilo kao neko vidjenje. Ja sam se poklonio mostima prepodobnog Jova, Bozijeg Ugodnika. I sanjam arhimandrita Severijana, koji je davno umro. On mi je stavio kapu prepodobnog Jova i rekao: «Oce Alekseje, sidjite dole. Tamo nasred Crkve se nalazi analoj na kome je Pocajevska ikona Majke Bozije. Celivajte je, a zatim kleknite i pomolite se». Ja sam poceo da se molim. I cujem iz oltara zenski glas: «Paraskeva ce se brinuti, Paraskeva». Jos jednom sam celivao ikonu …i probudio se.

Ujutru je otac Aleksej ispricao svoje vidjenje Lidiji. Lidija Aleksandrovna je uskoro potpuno bila bolesna i stalno u krevetu. Dosla je njena sestra Nina kako bi se brinula o njoj. U maloj sobi nije bilo mesta za troje. Poceli su da traze novo utociste za starca. Tih dana se u stampi pojavila informacija da se u Tolgskom zenskom manastiru koji je vracen Crkvi na prolece 1987. godine, otvara dom za duhovne starce. U aprilu 1988. godine oca Alekseja su po blagoslovu svestenika Jovana Varlamova povezle u Jaroslav dve sestre – Zinaida Arsentjevna Butkina i Marija Arsentjevna Agejeva. Kada su one dosle pokazalo se dom za starce jos nije otvoren i da manastir jos nije u potpunosti izgradjen. Nastojateljica mati Varvara je obecala Zinaidi da ce je primiti u manastir i da ce joj dati poslusanje kelejnice oca Alekseja, a njemu je predlozila da se za neko vreme vrati kuci.

Medjutim starac nije imao gde da se vrati pa su ga povezli kod duhovnih ceda u Taganrog. U tom gradu je proziveo nekoliko meseci. Na jesen su ga ponovo odveli u Tolgski manastir, koji je i dalje ostao delimicno neizgradjen. Oca Alekseja su smestili u vlaznu, lose zagrejanu keliju. Nije imao dobru negu i poceo je da se razboljeva.

U to vreme je u manastiru bila poslusnica mati Paraskeva (Praskovja Merkurjevna Tihonova, a kasnije monahinja Pavla), koja je posle smrti jedinog sina odlucila da svoj zivot posveti sluzenju Bogu. Mati Pavla se seca: «Moje poslusanje je bilo – prodaja knjiga, sveca i ikona. Jednom mi je prisla Ljuba i rekla: «Ti vise neces vrsiti to poslusanje. Sutra nemoj da dolazis na posao. Javi se igumaniji». Uplasila sam se jer sam mislila da starica necim nije bila zadovoljna ili da sam nesto pogresno obracunala pri prodaji.

Uznemirena, prisla sam mati Varvari. Ona me je odvela do visokog sedog starca u pohabanoj monaskoj odezdi. Meni je on izgledao prekrasno – iz njega kao da je izlazila svestlost. Ja sam spontano uzviknula: «Oce!» Igumanija mi je rekla: «Evo Paraskeva tvog novog poslusanja. Bices njegova kelejnica». Starac me je uhvatio za ruku i ponovo upitao: «Paraskeva?» Zacutao je jednu sekundu, a zatim rekao: Mati moja». Od tada me je on nazivao majkom, a ja njega ocem».

Mati Paraskeva se prema novom poslusanju odnosila veoma odgovorno i postepeno je postala veoma vezana za starca. Ona ne samo da je brinula o njemu, vec ga je i lecila jer je po profesiji bila lekarski pomocnik.

Zdravlje oca Alekseja se postepeno poboljsavalo, i igumanija Varvara je poslala Paraskevu zajedno sa starcem u Lenjingrad radi promene dokumenata i starceve registracije. Oni su u povratku svartili u podmoskovski grad Zukovski, gde je Paraskeva imala dvosoban stan nedaleko od zivopisnog parka. mati se seca: «Tamo smo ostali tri dana. Jednom sam otisla u prodavnicu a starac se u mom odsustvu upoznao sa stanom dodirujuci stvari. Zatim smo otisli u sumu u setnju. Dugo smo setali i veoma se umorili, a ja sam rekla: «Hajdemo kod poznanika da popijemo caj i malo odmorimo». On se slozio ali sam se ja u putu predomislila i odvela ga svojoj kuci a ne kod poznanika. Starac je prepoznao stan i rekao: «To ce biti moj dom. Ja cu ovde ziveti».

Oni su se vratili u Tolgski manastir, ali su tamo ziveli sasvim kratko: uslovi su bili nepodnosljivi za starcevo zdravlje. Mati Paraskeva ga je na njegovu molbu odvela kod sebe u Zukovski, gde je proziveo poslednjih sest godina svog napornog zivota u miru i sreci. On i starica su strogo postovali molitveno pravilo, citali «Casove», Pslatir, Jevandjelje, Zitija Svetih, Akatiste. Starac se molio cak i nocu. Gospod ga je zbog pretrpljenih stradanja nagradio darom prozorljivosti. Tih godina starca je posecivalo mnogo ljudi, koji su dolazili da mole za molitvenu pomoc i savete u teskim situacijama. Mati Pavla se seca: «Otac je sa posetiocima razgovarao oci u oci u svojoj sobici. Ja nisam prisluskivala a ljudi mi nista nisu pricali. Kada bi neko ozdravio ili bi se obistinilo starcevo predskazanje, oni su dolazili sa zahvalnoscu. Tek tada bih saznalo o cemu se radilo».

Poslednjih godina zivota, starac je formirao biblioteku pravoslavne literature i bogosluzbenih knjiga za slepe. Mati je diktirala a starac je stampao tekst na specijalnoj pisacoj masini. Tim knjigama je bila prepunjena cela starceva mala soba.

Otac Aleksej i mati Paraskeva su redovno posecivali ponovo otvorene manastire i crkve. Nekako 1992. godine starcev kum Sergej Rafailovic Tigranjan im je podario drvene jerusalimske krstice i predlozio da se upute u Svetu Zemlju, obecavsi da ce im platiti putovanje. Starac se odmah slozio, jer je odavno mastao da ode tamo. Poklonici su u Jerusalimu posetili ne samo grob Gospodnji, vec su boravili i na Jeleonskoj Gori, na Sionu i u Vitlejemu – u Crkvi Hristovog Rodjenja. Putovali su i u Nazaret i penjali se na Tavor. Poklonivsi se svetinjama, oni su se srecno vratili kuci. Pocetkom 90-ih godina u gradu Zukovskom vise nije bilo crkve. Starac je 1993. godine indirektno ucestvovao u osvecenju kapele posvecene Velikomuceniku i iscelitelju Pantelejmonu na teritoriji bolnice. 1995 godine je tamo bila obnovljena i osvecena istoimena crkva, a 1997. godine je podignuta zvonara sa satorastim krovom.

Otac Aleksej i mati Paraskeva su najcesce putovali na crkvenu sluzbu u Bikovo, u obnovljenu crkvu posvecenu Vladimirskoj ikoni Presvete Bogorodice, ciji je nastojnik tada bio Aleksej Ponomarev. Starac je u toj crkvi vise puta ucestvovao na Bogosluzenjima kao neredovni jerodjakon. Tamo su sluzila dva djakona – Nikolaj Strukov i Pavle Zilin, koji su postali svestenici. Oni su se prema stracu odnosili sa ljubavlju i postovanjem, smatrali ga duhovnim nastavnikom, i trazili od njega blagoslov za svoja dela.

Otac Pavle je uskoro posle rukopolozenja u svestenika bio upucen u Iljinsko naselje, gde se nekada nalazila stara drvena Petropavlovska crkva, koja je u potpunosti bila unistena u sovjetsko vreme. Mladi svestenik se obratio ocu Alekseju sa molbom da mu pomogne da pronadje mesto gde se nekada nalazio oltar razrusene crkve, kako bi poceo da ga obnavlja. Starac je tada lezao u centralnoj lokalnoj bolnici u Zukovskom, i oporavljao se posle infarkta. Mati Paraskeva je brinula o njemu. Ona je pricala: «Dolazi otac Pavle i kaze mi: «Mati, obuci oca da krenemo. Veoma je vazno da nam pokaze mesto na kojem je ranije bila crkva». Ja sam zamolila dozvolu od lekara da prosetam sa ocem. Lekar mi je dozvolio da ga na kratko izvedem na ulicu. Medjutim mi nismo otisli u setnju, vec smo na samom izlazu iz bolnice seli u automobil oca Pavla i posli u Iljinku. Tamo smo izasli i setali poljem. Starac se iznenada zaustavio i pokazao stapom na koga se oslanjao prilikom hoda, mesto oltara razrusene crkve». Kada su kasnije sprovedena istrazivanja pokazalo se da je otac Aleksej pravilno odredio polozaj oltara. Kao znak pocetka obnove crkve postavljen je nezaboravan Pokloni Krst, koga je osvetio Preosveceni Grigorije, episkop Mozajski (sadasnji arhiepiskop), posvecen svetim Prvovrhovnim apostolima Petru i Pavlu, 12. jula 1994. godine.

Otac Pavle je takodje dobio blagoslov da izgradi crkvu u zapustenoj zgradi bivse prodavnice cipela. Osmotrivsi prostoriju, otac Pavle je posumnjao u mogucnost da ona moze da se pretvori u crkvu i obratio se stracu Alekseju. Starac je ohrabrio mladog svestenika, i posavetovao da ni u kom slucaju ne odustaje od zamisljenog posla iskazavsi uverenost da ce crkva koja je bila toliko neophodna vernicima u gradu Zukovskom skoro biti osvecena. I u stvari, vernici su pod rukovodstvom oca Pavla doveli u red nerasciscenu prostoriju, obnovili oltar, nabavili ikone i ostale crkvene potrepstine. Crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice je osvetio Preosveceni Grigorije, episkop Mozajski je na prestoni praznik 4. decembra 1994. godine (kasnije je ta crkva prosirena i ponovo osvecena od strane Visokopreosvecenog Juvenalija, mitropolita Kurtickog i Kolomenskog, u julu 1996. godina.)

Pre nekog vremena je otac Pavle zamolio starca da tacnije odredi gde je najbolje da se izgradi nova crkva u Iljinskom, jer se po geodezijskim uslovima nije smela graditi na istom mestu na kome je bila i stara.

Starac je pronasao trazeno mesto i ukazao na raspored tri oltara, triput stapom dodirnuvsi zemlju, ponavljajuci: «Oltar! Oltar! Oltar!» Sada se tamo vec nalazi drvena crkva svetih Prvovrhovnih apostola Petra i Pavla, ciji je nastojatelj otac Pavle Zilin. U novembru 2000. godine Visokopreosveceni Grigorije, arhiepiskop Mozajski je osvetio donju crkvu posvecenu proroku Iliji. Vremenom ce postati aktivna i gornja Petropavlovska crkva. U crkvi ce biti izgradjeni prestoli posveceni blazenoj Kseniji Petrigradskoj, svetom blagovernom knezu Aleksandru Nevskom, prepodobnom Jovanu Kronstatskom, ruskim novomucenicima i ispovednicima. U gornjoj i donjoj crkvi ce biti po tri oltara.

Pocetkom maja 1993. godine otac Petar Ivanov je pozvao starca i mati na hramovni praznik u crkvu Svetog Velikomucenika Georgija Pobedonosca u selu Curjupi. Liturgiju je sluzio Visokopreosveceni Juvenalije, koji je blagoslovio oca Alekseja za primanje Velike shime, a mati Paraskevu – za postrig. Bio je u toku Veliki Post. Na Lazarevu subotu, 23. aprila 1994. godine starac je postrizen u shimu sa imenom Antonije. Postrig je izvrsio nastojatelj Sveto-Ekaterinskog muskog manastira iguman Tihon, sadasnji episkop Vidnovski.

Taj manastir je u godinama gonjenja bio zatvoren. Ovde se u periodu od 1939-1952 godina nalazio poseban politicki zatvor NKVD-a – mesto stradanja mnogo hiljada nevinih ljudi. 1992 godine manastir je vracen Crkvi, i pocelo je njegovo obnavljanje iz rusevina. U tom manastiru su mati Paraskevu 1994 godine postrigli u monahinju sa imenom Pavla.

Primivsi shimu starac Antonije je postao jos usrdniji u svom molitvenom pravilu. Bez obzira na to sto mu se zdravlje pogorsalo, on je zajedno sa svojom «majkom» i dalje isao na poklonicka putovanja. Oni su cesto odlazili u Sveto-Ekaterinski manastir. Starac je nekim monasima tog manastira prozorljivo predskazao buducnost. 1994 godine otac Antonije je putovao u Taganrog kod svoje duhovne dece, a njegovo poslednje poklonicko putovanje je bilo u Polocki Sveto-Efrosinijevski manastir. Starac se na razboleo na povratku iz Polocka. Kuci vec nije ustajao iz kreveta, i osecao je skoru smrt, izabravsi za mesto svog upokojenja Sveto-Ekaterinski manastir. «Zelim da budem pored mucenika», - rekao je on.

Shijerodjakon Antonije se upokojio u Gospodu 19. decembra 1994. godine, na praznik Svetog Nikolaja, koga je veoma postovao. 22 decembra, s blagoslovom Visokopreosvecenog mitropolita Juvenalija, starac je sahranjen u Sveto-Ekaterinskom manastiru sa severne strane od Petropavlovske Crkve.

Tako se obistinilo poslednje predskazanje grckog podviznika Elpidifora da otac Antonije bude sahranjen na svetoj zemlji, jer je zemlja Sveto-Ekaterinskog manastira osvecena stradanjima i krvlju nevinih zrtava.

Izvor: http://www.wco.ru/biblio/