Dnevni list dijaspore na srpskom jeziku za
Evropu, Ameriku i Australiju
VESTI-FRANKFURT
objavljeno 27.januara 2003.godine,
str.13.
|
(Njegova
svetost patrijarh srpski gospodin Pavle, specijalno
za čitaoce "Vesti")
|
KAKO
SU NEKE CRKVE PREŠLE NA NOVO, A DRUGE OSTALE PRI
STAROM RAČUNANJU VREMENA
|
|
KALENDAR
POSVAĐAO PRAVOSLAVNE
|
• Još
stari Egipćani po vodostaju Nila uvideli da godina
traje nešto duže od 365 dana • Važno da Vaskrs
ne padne pre prolećne ravnodnevice, niti zajedno sa
starozavetnom Pashom • Neuspeo pokušaj sa dosad
najpreciznijim kalendarom dr Milutina Milankovića
• Pitanje kalendara biće tema budućeg Velikog
Sabora pravoslavne crkve
|
|
|
Pitanje
računanja vremena, trajanje godišnjih doba, svršetka
stare i početka nove godine javilo se pred ljudima vrlo
rano, osobito kako se kulturno i društveno uzdizalo;
nastajale su obaveze, dužnosti i odnosi sa društvom i
vlastima.
U Egiptu, pored toga potrebno je bilo znati kad će doći
do godišnjeg izlivanja reke Nila, od čega je zavisila
plodnost i celokupni život Egipćana. Naime, kad se reka
povuče u korito, ostajao je plodni mulj, humus, u koji se
moglo odmah sejati, posejano brzo nikne i donosi rod po
dve-tri žetve. Ali je humus prekrio sve međe, granice
koje je čija njiva. Otud je nastala potreba znanja
geometrije, zemljomerstva i geodezije.
Rano se uočilo da od jednog do drugog izlivanja reke prođe
vreme od 365 dana. Ali tokom posmatranja kroz duži niz
godina, videlo se da redovna godišnja poplava Nila biva
sve docnije. Sveštenici, koji su se bavili tim pitanjem,
zaključiše da je to stoga što godina traje nešto duže
od 365 dana. Preciznijim računanjem, dođoše do zaključka
da ta dužina iznosi šest časova. Godine 238. pre
Hrista, u Kanopi, predgrađu Aleksandrije, sveštenici
objaviše Kanopski edikt, da ubuduće svaka četvrta
godina treba da bude prestupna, sa 366 dana, i tako će se
usaglasiti kalendar i stvarnost izlivanja Nila.
Kad je svojim vojnim pobedama car Julije Cezar osigurao
mir Rimskom carstvu odluči se da iznutra uredi državu,
te pored drugog da uvede jedinstveni kalendar, umesto mnoštva
kalendara pojedinih gradova i provincija carstva. Posao
oko toga poveri jednom egipatskom naučniku, koji na
osnovu Kanopskog edikta ustroji kalendar da je svaka četvrta
godina prestupna. Pored toga, taj kalendar, docnije nazvan
julijanski, mesto dotadašnjeg rimskog počinjanja Nove
godine u martu, otpočinjao ju je 1. septembrom. U XVIII
veku usvojeno je da Nova godina počinje 1. januarom, kako
biva i sada.
Hrišćanska crkva dobivši
slobodu, prihvatila je kalendar koji je bio u opštoj
upotrebi sa početkom indikta, tj. Nove godine, 1.
septembra, što je u crkvenom pogledu u važnosti i danas.
No za Crkvu je od osobitog značaja pitanje praznovanja
najvećeg praznika, Vaskrsa. U tom pogledu od početka su
bile dve prakse: Maloazijski hrišćani su praznovali Vaskrs
14 dana jevrejskog meseca Nisana, u bilo koji bi dan sedmice
to palo. Na Zapadu, pak, Vaskrs je praznovan u to vreme, ali
uvek u nedeljni dan. Tako su jedni bili u radosti Vaskrsa, a
drugi još u postu i žalosti.
Da bi ovaj najveći praznik svi hrišćani praznovali u isto
vreme, Prvi vaseljenski sabor, 325. godine odredi da sve
Crkve slave Vaskrs u prvi nedeljni dan posle prolećne
ravnodnevice i posle punog meseca.
Svakako, pošto je u to vreme bio u važnosti julijanski
kalendar, da je proletna ravnodnevica padala 21. marta.
Sabor nije pomenuo nikakav kalendar, nego događaje u
vasioni: ravnodnevicu, pun mesec i nedeljni dan. Još je
odredio da datum Vaskrsa, i praznika zavisnih od njega, izračunava,
u to najupućenija, Aleksandrijska crkva i na vreme obaveštava
ostale. No kako je pri ondašnjim komunikacijama bilo teško
da na vreme stigne vest o tome u udaljene krajeve od
Aleksandrije, došlo se vremenom do praktičnijeg načina da
se to omogući, tako da se za više godina unapred izračunaju
podaci o Vaskrsu, predstave pregledno u vidu tablice i
dostave predstojateljima Crkava. Takvu je "Pashalnu
tablicu" 385. godine sastavio Teofilo Aleksandrijski za
40 godina, a ovu Sveti Kirilo Aleksandrijski dopunio za
period od 95 godina. Nešto docnije, učeni egipatski monah
Anijan izradio je "veliki pashalni indiktion",
koji u toku 532 godine iznosi sve datuma Vaskrsa za svaku od
tih godina. Kad se završi ceo ciklus, počinje se iz početka.
U VI veku taj indiktion dopunio je rimski monah Dionisije
Mali, i on se i sada štampa na kraju Crkvenog Tipika.
Tokom niza godina, videlo se da kalendar zaostaje za stvarnošću
ravnodnevice zbog toga što tropska godina ne traje 365 dana
i šest sati, nego nekoliko minuta i sekundi manje. To, pak,
za 128 godina načini zadocnjenje za ceo jedan dan.
Navedena netačnost julijanskog kalendara uočena je u
pravoslavnoj crkvi odavno, te se sa više strana tražila
njegova ispravka. Na jednu takvu predstavku, krajem XIV
veka, carigradski patrijarh odgovori da pojedine autokefalne
crkve ne bi primile ovu ispravku, te bismo ponovo došli do
razlike u praznovanju Vaskrsa. Ostalo se na tome da se na to
pitanje dobro obrazloženo potraži mišljenje sviju
pomesnih crkava.
Nažalost, nastaje tursko ropstvo, sa mnogim teškoćama:
Kako Crkva da opstane u uslovima ropstva? Te muke potiskoše
ustranu ne samo pitanje kalendara, nego i mnoga druga, do
boljih uslova i mogućnosti.
|
Pitanje ispravke
kalendara, javljalo se više puta i u rimokatoličkoj crkvi.
Kad se problem protestantizma donekle smirio krajem XVI
veka, a docnjenje kalendarske od stvarne ravnodnevice
poraslo na 10 dana, papa Grigorije XIII odredi jednu
komisiju stručnjaka sa naredbom da sastave kalendar koji će
nastalu razliku od 10 dana ukloniti, a smanjenjem broja
prestupnih godina učiniti da razlika od jednog dana nastane
tek posle 3.300 godina. Svojom bulom, papa Grigorije naredi
da se novi kalendar (docnije, po njemu nazvan Grigorijanski)
uvede u život i onih 10 dana zadocnjenja da se izostave,
tako da posle 4. oktobra 1582. godine bude odmah 15.
oktobar. Kalendar je te godine uveden u pet evropskih
zemalja, a docnije i u drugim.
Isti papa uputi 1583. godine poslanstvo i pismo patrijarhu
carigradskom Jeremiji II da prihvati novi kalendar. No
sinodska odluka, koju je pored patrijarha Jeremije potpisao
i aleksandrijski patrijarh Silvestar, odbije ovaj poziv
uglavnom zbog pitanja praznovanja Vaskrsa. Po ovom novom
kalendaru, naime, može da se Vaskrs praznuje pre
ravnodnevice zajedno sa Jevrejskom Pashom, što je kanonskim
propisima zabranjeno, i zato pravoslavnim neprihvatljivo.
Ali time u Pravoslavnoj Crkvi nije prestajalo osećanje
potrebe ispravke Julijanskog kalendara, u jasno određenom
cilju, što tačnijeg praznovanja Vaskrsa prema odluci Prvog
vaseljenskog sabora i drugih kanonskih propisa. Početkom XX
veka, 1902. godine, carigradski patrijarh Joakim III obrati
se poslanicom svima autokefalnim crkvama da se o pitanju
kalendara, među sobom dogovore i objasne. U svojim pismenim
predstavkama, pojedine crkve su većinom iznele bojazan da
bi ove promene, kod neupućenih vernika izazvale velike
nedoumice i reagovanja, što bi ugrozilo dotadašnje
jedinstvo u praznovanju Vaskrsa.
Međutim, posle I svetskog rata pojedine pravoslavne zemlje,
koje su dotle i u građanskoj oblasti držale stari
julijanski kalendar, pređu na novi grigorijanski, što
pitanje kalendara učini još akutnijim. Zbog toga je 1923.
godine sazvan u Carigradu svepravoslavni kongres na kome su
Srpsku crkvu predstavljali mitropolit crnogorsko-primorski
dr Gavrilo Dožić i dr Milutin Milanković, profesor
nebeske mehanike beogradskog univerziteta.
Učesnici Kongresa
saglasili su se da 13 dana, koliko je julijanski kalendar
zadocnio, svakako treba izostaviti. Kad se to učini, jedni
su smatrali da treba ostati pri starom kalendaru, drugi da
treba preći na novi. No Kongres odluči da treba izraditi
kalendar koji će biti tačniji i od julijanskog i od
grigorijanskog i koji bi kao takav bio prihvaćen od sviju
pravoslavnih crkava. Taj zadatak je poveren profesoru
Milankoviću, koji principe kalendara izradi i podnese
Kongresu. Dok julijanski kalendar zadocnjava za jedan dan
svakih 128 godina, grigorijanski za 3.300 godina, Milankovićev
bi zadocnio za jedan dan tek posle više od 43.000 godina.
Taj kalendar potpuno osigurava propis zajedničkog
praznovanja Novozavetne Pashe sviju pravoslavnih prema
odluci Prvog vaseljenskog sabora: posle prolećne
ravnodnevice, posle punog meseca i u nedeljni dan. Ne može
pasti ni pre ravnodnevice ni zajedno sa starozavetnom Pashom
(po odluci Antiohijskog sabora iz 341. godine.
Sve do 1923. godine, princip zajedničkog proslavljanja ne
samo Vaskrsa, nego i nepokretnih praznika, bio je u važnosti
u celoj Pravoslavnoj crkvi. No kada je februara 1923.
godine, Grčka država uvela grigorijanski kalendar, zbog
potreba građanskih i trgovačkih veza sa inostranstvom, u
Kraljevom ukazu jasno je rečeno da u Crkvi ostaje i dalje
julijanski kalendar.
Neočekivano, novi arhiepiskop Atinski Hrizostom
Papadopulos, već početkom marta 1923. godine, iznosi
Saboru grčke jerarhije potrebu prelaska pored države i
crkve na novi kalendar. Sabor odluči da se o toj stvari
treba ozbiljno posavetovati sa svima autokefalnim
pravoslavnim crkvama, osobito sa carigradskom, Stvar je pošla
ubrzanim tokom, te decembra iste godine Sabor grčke
jerarhije zaključi da za nepokretne praznike bude u važnosti
novi, a za pokretne ostane stari, julijanski kalendar. Sabor
Carigradske crkve sa tim predlogom se saglasi 20. januara
1924. godine, i Grčka crkva prelazi na novi kalendar
proglasivši 10. mart 1924. godine za 23. mart.
Ovakav neobično brzi, i potpuno nepripremljeni prelaz na
novi kalendar, izazvao je teški starokalendarski raskol u
Grčkoj crkvi. U raskol su se odvojila tri episkopa, znatan
broj sveštenstva, monaštva i mnoštvo naroda. Osnovali su
zajednicu "Pravih pravoslavnih hrišćana", kako
sebe nazivaju, imaju svoje hramove, manastire i upravu.
Proglasili su ne samo Grčku crkvu otpadnicom od
pravoslavlja, nego i sve pravoslavne crkve koje su ostale
pri julijanskom kalendaru, ali imaju kanonsku i liturgijsku
vezu sa Grčkom i onim crkvama koje su docnije primile novi
kalendar.
Pokušaj da se ovaj raskol silom uguši samo je još više
produbio rascep između njih i zvanične Grčke crkve. I kao
što biva, ako raskol potraje duže, da raskolnici, u cilju
odbrane postepeno odu u krajnost, van pravoslavlja. Tako su
ti starokalendarci došli do tvrdnje da Pashalne tablice
potiču od Prvog vaseljenskog sabora; da je isti Sabor uveo
u Crkvu julijanski kalendar; da je ravnodnevicu vezao zauvek
za 21. mart starog kalendara, što kako smo ranije jasno
izneli, ne odgovara istini. Idući sve dalje,
starokalendarci-raskolnici, izdelili su se na mnoge grupe,
od kojih su neke od njih već stigle u jeres, unoseći
veliku smutnju među pravoslavne vernike, pored drugih
raskolnika, sektanata i jeretika. Pravoslavna crkva shvata
potrebu revnosti za Boga, ali zna da je pri tome potrebno
revnovati po razumu (Rim. 10,2).
Pored drugih, pitanje kalendara je tema budućeg Velikog
Sabora pravoslavne crkve, te je o njemu bilo reči i na
prvoj predsaborskoj Konferenciji 1977. godine. Verujemo da
će Duh Sveti rukovoditi rad Otaca na Velikom Saboru, te da
će pitanja koja će se na njemu rešavati naći svoje pravo
rešenje.
|
Patrijarh srpski Pavle
|
|