MONAH MAKARIJE, NOVI HRISTOV STRADALNIK

Gospod Sebi priziva one najbolje, a one koje on ukrasava mucenickim vencima, neretko, na podsticanje djavola, opadaju i za vreme zivota i posle smrti. Jedna je stvar sud ljudski, druga sud Bozji. Smrt inoka Makarija, zitelja Kursko-Korenog manastira Rozdestva Presvete Bogorodice, koji se nalazi 30 km severno od Kurska, postala je kamen spoticanja, ne samo za one koji su "izvan", nego i za mnoge pravoslavne koji su ga poznavali. Sasvim nedavno, u obitelji je umro starac jeroshimonah Jovan (Buzov). Sada je doslo vreme da se prica i o njegovom duhovnom sinu, muceniku za Hrista, inoku Makariju, koji je otisao u vecnost pre svoga duhovnog oca.

Njegovo svetovno ime je Anatolije Josifovic Mjakota. Rodio se Anatolije 24. januara 1955. godine. Citavih dvadeset godina je presedeo u zatvoru - po struci je bio kradljivac. Ali, sa zivom dusom. Cak se i molio kada je krao. Jednom je u trenutku uobicajene pljacke stana cuo korake sluzbenika MUP-a, koji su se stepenicama penjali u stan i shvatio da taj put nece umaci. Sa jos mrvicom nade pomolio se, obecavsi Bogu: "Ako me nekim cudom ne odvedu, prestacu da kradem." Kada je milicija usla u stan, on se sakrio iza ulaznih vrata koja su otvorili milicioneri i, sacekavsi pogodan trenutak, spustio se dole po stepenicama i pobegao, a da ga niko nije primetio - kao na filmu. Medjutim pokazalo se da nije tako lako ispuniti ono sto je obecao Bogu. Karijera lopova se nastavila...

Uskoro je Anatolije bio osudjen na dugu zatvorsku kaznu. Tamosnji "autoriteti" su ga prihvatili, i pred kraj roka on se pripremao da postane jedan od njih. U to vreme je do seoceta Kosinovo u Kurskoj oblasti, gde je Anatolije odsluzivao kaznu, dosla i perestrojka, kod osudjenika su dosli svestenici.

Susret arhiepiskopa Kurskog i Bjelgorodskog (sada mitropolita Kurskog i Rilskog) Juvenalija sa zatvorenicima Kosinovske kaznionice proticao je bez ranije pripremljenog scenarija. Autor ovih redova je nebrojeno puta imao priliku da zajedno sa vladikom Juvenalijem posecuje "mesta ne tako daleka" i gleda kako arhijerej ne samo da prosto privlaci paznju, nego i podstice na duboko razmisljanje, "da se udje u sebe", kako on sam kaze. Tako je bilo i taj put. Potreseni recima arhipastira, prestupnici zakona su onemeli - u dvorani ni glasa, na licima zacudjenost. Inok Makarije je kasnije pricao svojim drugovima kako je u toj tisini mozda po prvi put osetio strujanje Bozje Blagodati. Verovatno nije bio jedini. Tada se neko od zatvorenika obratio arhijereju sa neocekivanim pitanjem: "Vladiko, recite da li je tacno da je svaka vlast od Boga?" Arhiepiskop nije naslutio zamku, i mirno je odgovorio: "Da, tako je..." Iznenada je po onemeloj dvorani odjeknuo grohotni smeh. Osudjenici nikada i ni od koga ne bi prihvatili da je vlast koja ih je "stavila pod kljuc" - od Boga, a svako ko je tvrdio nesto takvo u njihovom shvatanju se slivao sa tom vlascu. Utisak tog susreta vise nije bio isti. Ali, Anatolije se nije smejao, razumeo je smisao djavoljeg izazivanja, a u dusi mu blaga vest o Carstvu Nebeskom nije potamnela od satanskog segacenja.

Anatolije je poceo da se moli. U zatvoru se on puno puta pricescivao svetim Hristovim Tajnama. Kada je klirik Kursko-Bjelgorodske eparhije, protojerej Mihail Gojenko (sad vec pokojni), usao u njegovu tamnicu sa Svetim Darovima, Anatolije se molio u cosku. Pred njim nije bilo ikona, on ih je zamisljao. Svestenik je morao da urazumi pocetnika, da ga odvrati od toga da ne bi upao u prelest. Polet Anatolijeve duse ka Hristu bio je iskren i dubok. Shvatio je da mu je sav prodjeni zivotni put - sav, od pocetka do kraja - teska i kobna greska, i da je povratak nemoguc. Ali, kako onda tu gresku popraviti? Poslednje mesece tamnicenja proveo je trazeci odgovor na to mucno pitanje.

Prvi dan na slobodi Anatolije je dosao u hram kod oca Mihaila, a protojerej sa bogatim iskustvom nije dugo razmisljao, nego ga je svojim kolima odvezao u Kursko-Korenu obitelj obitelj Rozdestva Presvete Bogorodice. Zajedno sa mackom kojeg je drzao i u "cuzi". U manastiru je Anatolije uskoro postao inok Makarije. U pustinji Presvete Bogorodice protekle su poslednje godine njegovog zemaljskog zivota.

Uskoro posle dolaska u Korenu obitelj Makarije je imao snovidjenje: u celiju u kojoj je on sedeo zajedno sa drugim zatvorenicima, ulazi strazar i cita dugacki spisak osudjenih na smrt. Cita polako, sa razmacima, sa neumoljivom bezosecajnoscu u glasu izgovara svako ime. Oni cija su imena vec procitana, u ocajanju ustaju, padaju na kolena pred strazarom i mole ga da ih postedi, iako svi u celiji znaju da postede nece biti, ni za koga. Anatolije cuje kako strazar izgovara njegovo ime. Zna da smrt nece proci mimo njega, ali zna da mora i nesto da ucini. Pocinje da se moli. Prolazi vreme i strazar opet ulazi u celiju da izvede na streljanje osudjenike na smrt; isto je onako neumoljiv, i izgovara samo jednu recenicu: "Rab Bozji Anatolije pomilovan je po zastupnistvu Matere." Starac jeroshimonah Jovan Buzov, koji bese postao Makarijev duhovni otac, objasnio mu je da je on, osudjen na vecnu smrt, bio pomilovan po zastupnistvu Bozje Matere. Starac je mnogo voleo svog Makarku, kako ga je od milja zvao...

Zivot inoka Makarija je veoma malo licio na obicna zitija svetih, mucenika za veru. Ali i vreme u kome mi zivimo se po silini delovanja zlih duhova razlikuje od onih vremena u koja je svet pobedjivala blaga vest o Vaskrsenju Hristovom. "Probiti se" do Hrista danas je valjda teze nego ikad. Daleko od toga da svima uspeva da izaberu cak i pravilan pravac "probijanja", djavo je toliko zbunio ljude, tako je glatko poplocao "dobrim namerama" udobni put u pakao! Da bi se skrenulo sa te utrvene staze treba mnogo puta pasti i mnogo se puta podici.

Inok Makarije je padao i podizao se. Svaki pad je ispovedao pred svestenikom, otkrivao je starcu dubine srca. Dopisnim putem je zavrsio Kursku duhovnu bogosloviju, spremao se za rukopolaganje u svestenicki cin. Ipak, djavo toliko bese prionuo uz pokajanog bivseg prestupnika, da je bukvalno poceo da ga tera u grob. Neprijatelj ljudskog roda ga je oklevetao kod svestenonacelstva i poceo da ga sistematski "istiskuje" iz manastira. Doslo je do ovoga: sta god Makarije radio, sta god govorio - sve se okretalo protiv njega. U tako teskim uslovima duhovnog zivljenja rukopolaganje u svestenicki cin se odlagalo na neodredjeno vreme. Monah se odrzavao iskljucivo starcevom molitvom za njega. Jednom je u Makarijevom prisustvu jeroshimonah Jovan spomenuo smrt. Inok je o tome ispricao jednome od zitelja Korene obitelji, i zakljucili su da je starac govorio o svojoj smrti. Tek kasnije je postalo jasno da je shimnik spremao za smrt inoka Makarija, koji je mucenicki venac primio pola godine nakon starcevog upozorenja.

Uvece 24. decembra 1999. godine djavo je namamio inoka Makarija iz obitelji u stan, u zgradu koja se nalazila u neposrednoj blizini manastira. Tu su dosle lokalne "bitange", koje su se inace bojale Makarija, secajuci se njegovog nekadasnjeg "autoriteta". No ovaj put bilo ih je mnogo, a Makarije je bio sam, pa te noci nisu imali cega da se boje. U razgovoru oni su potpuno izbacili inoka iz duhovne ravnoteze, psovali monahe najcrnjim recima, hulili na Boga. Makarije nije izdrzao psihicki pritisak, ali nije mogao tek tako da se pokupi i da ode. Rec po rec, i uvukli su ga u "otvoreni razgovor", koji se zavrsio mnostvom ubodnih rana na telu monaha. Nijedna od rana nije bila smrtonosna. Nasli su ga ujutro u snegu, iskrvavljenog i promrzlog od hladnoce. Vrana vrani oci ne vadi. Ubili su ga upravo zbog toga sto on odavno vise nije bio "bitanga", vec monah, sto nije mogao da podnese izrugivanje Crkvi Hristovoj. To su potvrdila i misljenja ljudi od duhovnog autoriteta. Prestao je da bude istog duha sa onima sa kojima je nekada imao zajednicku proslost... Njegova sudbina pomalo podseca na sudbinu glavnog junaka filma "Kalina krasna", Jegora Prokudina (sa "podzemnim" nadimkom Gorje), ciju ulogu je izvrsno odigrao Vasilije Makarovic Suskin. Tu se povratak normalnom zivotu, zemlji, otaxbini, pokajanju takodje provlaci kroz celu dramu, a zatim stize i do smrti... Nije slucajno da se u zavrsnim kadrovima tog filma, koji se snimao u gluvo ateisticko doba, pojavljuje Beli Hram! Djavo se nadao da ce se osvetiti inoku Makariju za svoju osramocenost, ali je opet sam bio osramocen. "So svjatimi upokoj!" - zapevala mu je na sahrani manastirska bratija. Upokojiti se sa svetima znaci sam biti svet.

Gospod ne zeli smrt gresnika. On ne gleda na "kapu", vec na covecje srce. A srce inoka Makarija bilo je, prema opstem uverenju onih pravoslavnih koji su ga poznavali i bez predrasuda se prema njemu odnosili, sasvim tudje lukavstvu, tom "kvascu farisejskom" od kojeg Gospod u Svetom Evandjelju poziva da se cuvamo. "Fariseji, licemeri, licemeri" - Njegovo razoblicavanje prokletog greha dvolicnosti provlaci se kroz citavo Sveto Pismo kao crvena nit. Izgleda da nijedan drugi porok nije tako protivan Bogu kao sto je licemerstvo, koje se uvlaci u dusu kao kradljivac nocu i primorava te da se pokazujes, a ne dopusta ti da budes...

Gospod Sebi uzima one najbolje. Na krvi mucenika gradi se duhovni zivot. Gradi se on i u Korenoj obitelji Rozdestva Presvete Bogorodice - ovde i na krvi monaha mucenika za Hrista Makarija, po molitvama upokojenih i jos uvek zivih na zemlji staraca, po molitvama Bozije Matere.

"Prebicu sve monahe!", vikao je posle Makarijevog ubistva otac 20-godisnjeg mladica koga je sud proglasio krivim za umorstvo monaha i osudio na 12 godina zatvora. A sluskinja Bozja Irina usnula je san u kojem je videla kao da Makarije ide ka manastiru govoreci: "Uskoro cu ja ovde biti nacelnik." Nacelnik nije samo rukovodilac, nego i onaj koji daje nacelo zivota. "Veoma dobar, uctiv, pun postovanja, covek prekrasne duse", seca se inoka Makarija penzionerka, stanovnica Korenog sela, Valentina Jakovljevna Gorobec. "Znali smo da je citavih 20 godina odsedeo u zatvoru, imao nekoliko osuda za kradju, ali prema njemu se nismo mogli odnositi sa ista manje ljubavi. Kao da se sav iznutra svetlio, bio je veoma radostan, cak stavise srecan. Sa velikim postovanjem se odnosio prema ocu i majci koje je u Koreno selo doveo iz Tvera. Njegovog oca su otpustili iz tverske onkoloske bolnice u poslednjem stadiju raka - tek da umre. Smatrali su da duze od jedne sedmice nece preziveti. Makarije se brinuo za njega kao za dete: vodio ga je na svete izvore, na pricesce, na jeleosvestanje, i otac je u Korenom poziveo jos pola godine, i za to vreme prestao da pusi i verovatno se izbavio od jos mnogih poroka. Uopste, on je oca hriscanski pripremio na smrt. A majka je sinovljevu smrt prezivela, ali samo nakratko... Prema monahu pocetniku se bivsi namesnik manastira, iguman Grigorije (Krencev) odnosio sa puno ljubavi. Vladika Juvenalije je tad dovezao u manastir dvoje teladi, a Makarije se brinuo za njih kao za decu. Trcao je u stalu, muzao ih, pojio. Mesto je tamo cudesno, posvuda zelenilo... Meni je Makarije mnogo pomagao, nosio vodu, cepao drva, sta sve nije radio, ponekad bi skuvao neku testeninu ili nesto podgrejao, ja sam onemocala, a moj suprug Konstanton Ivanovic umro je pre Makarija. Nekad bi Makarije dotrcao do mene u 10 ujutro: 'Sta treba, Valentina Jakovljevna, sta ima da se uradi?' I pomagao je, stalno je pomagao. Kome sve u Korenom selu nije bio pomocnik! Takvih kao ja, usamljenih starica, ovde zivi puno."

"Novi namesnik manastira, arhimandrit Jovan (Rudakov), nije zavoleo inoka Makarija," - produzuje svoju pricu Valentina Jakovljevna Gorobec. "Verovatno zato sto ne mogu svi da vole otvorene licnosti kao sto je bio Makarije. Mada je starac Jovan Makarija pred namesnikom uvek opravdavao. Makarije je veoma zeleo da se postrize, veoma je zeleo da postane svestenik, a arhimandit Jovan je uvek bio protiv toga. A Makarije je zbog toga mnogo patio. Medjutim, nije nastojao da predje u drugi manastir, u Korenom mu se dopadalo; pa ni roditelje nije bilo tako lako ovde preseliti, tu je i oca sahranio. Nije bilo cak ni pomena o tome da bi se nekud preselio. U njemu je bilo toliko duse, dobrote, uvazavanja, paznje prema bliznjim, da on na to nikada, po mom misljenju, nije ni pomislio. Secam se kad mi je njegova majka pricala sa kakvom uzrujanoscu je primio starceve reci o svojoj skoroj smrti: 'Pripremi se, pripremi...' S pocetka je mislio da je to starac rekao za sebe, a zatim kad je sve shvatio - kako je patio! Ja i Konstantin Ivanovic uvek smo se trudili da ga lepo nahranimo, jer sta je on jeo, sta je uopste u zivotu video osim zatvora? Reklo bi se da za 20 godina zivota covek mora potpuno da propadne, a on... Ulazio je u kucu, a mi smo osecali radost, kao da se sve osvestavalo sa njegovom pojavom, i uvek je govorio: 'Moje postovanje, sta da se radi? Ima li vodice?' - 'Nema, Makarije.' - 'Sad ce biti'. I tako svako jutro. Kada je moj Konstantin Ivanovic umro, Makarije je za njegov pokoj i sam citao Psaltir i druge je molio za to, pa je cak i kod svog starcica isao da pita posle cetrdesetnice: 'Na koje je mesto dospeo Konstantin Ivanovic?', kao da bi njemu to trebalo, a on se toliko brinuo za nas, a ne za sebe.

"Upoznali smo se u manastiru 1992 godine," seca se bivsi stanar Kurskog Korenog manastira, Sergej Musorin (sada zivi u svetu). "Dosao sam u obitelj nekoliko meseci nakon njega. A nase prijateljstvo je zapocelo kada sam ja bio zvonar, a on je trebao da preuzme to mesto. Ucio se od mene kako da zvoni. Onda je on zvonio tako da su se svi divili. Njegovo zvonjenje postalo je glavna znamenitost Korenog manastira, voleli su ga svi, cak i oni koji bi prvi put dosli u obitelj posebno bi obracali paznju na brujanje Makarijevih zvona. A cudno je da on to nigde drugo nije ucio osim ovde, i nije imao nikakvo muzicko obrazovanje. Onda smo osnovali hor, i Makarije je pevao. Kad je bio bolestan i kad bi mu se temperatura penjala do 40, on je opet, po zimi, siban svim vetrovima, hitao u zvonaru, i nije se nikada desilo da bi u vreme odredjeno po ustavu zvona ne zazvonila. Poslednjih nekoliko meseci za sve mu je trebala posebna snaga, prisiljavanje, osecao je priblizavanje smrti. Nisu mu prastali njegove nemoci, iako je savesno ispunjavao tesko poslusanje zvonara, ali on sam je svima prastao, svima pomagao, vrlo cesto je tesio, i u manastiru je mnogo njih pomirio. Po njegovom savetu su se vencali mnogi parovi mesnih stanovnika. S njim niko nikada nije bio tuzan, uvek je znao da obodri, da utesi."

Svoje grehe je inok Makarije oprao mucenickom krvlju. Na opelu koje je u Korenom manastiru, sa blagoslovom mitropolita Kurskog i Rilskog Juvenalija, savrsavao jeromonah Roman (Arhipov), zitelji manastira su plakali klececi na kolenima. Inok Makarije je sahranjen u skitu Prepodobnog Serafima Sarovskog, na manastirskom groblju. Vjecnaja pamjat!

Jevgenije Muravljov, grad Kursk