DUHOVNI SUSRETI

 

RAZGOVOR O. ARHIMANDRITA ALEKSEJA (BOGiCEVICA) I O. ARHIMANDRITA GAVRILA (VUCKOVICA)

SA VERNICIMA U LJUBLJANI, FEBRUARA 2001.

 

- Oce Alekseje, razgovarajuci sa o. Gavrilom za casopis "Put, Istina i Zivot", za sebe ste rekli da ste pobornik cestog pricescivanja. Sveti Teofan Zatvornik kaze da cesto pricescivanje moze da bude cak i stetno, ako dovodi do gubljenja straha Bozjeg...

- Ja sam napomenuo da se mora biti svestan sta znaci cesto pricescivanje, jer tu zaista postoji opasnost da se to uprosti i da se izgubi osecanje najdubljeg postovanja. Covek ce tada sv. pricescu da prilazi kao kad pije kafu. Mnogo je vazno da svako odmah u pocetku shvati da je to pravo Telo Gospodnje i prava Krv Gospodnja, i da je onaj koji se pricescuje uvek nedostojan, bilo da je svestenik, bilo vernik; ali da, iako je nedostojan, uvek to prihvata kao Krv Gospodnju i kao Telo Gospodnje, radi vecnog blaga. Samo tako treba da pristupa sv. pricescu. To svestenik mora da objasni onome ko se cesto pricescuje, a ne samo da se iznese Putir, bez ikakvog objasnjenja. Inace, to moze da bude pagubno, i za svestenika i za onoga ko se pricescuje. Ja sam samo u tom kontekstu pobornik cestog pricescivanja. Pokajanje, ispovest... Crkva nije propisala nista sto je stetno za coveka, zato svako treba da se drzi Crkve koliko god moze. Ako je neko bolestan, duhovnik moze da mu odredi razna olaksanja u pripremi za sv. pricesce.

- Ipak, da li mislite da je to deo Bozjeg promisla: Hriscani su se u ranoj Crkvi, kako ste rekli, svakodnevno pricescivali, a nama nasa savest na neki nacin to brani, s obzirom na to u kakvom svetu zivimo i kakvim smo iskusenjima izlozeni?

- Dobro je kada se savest probudi i kada nam brani da olako pristupamo sv. pricescu. I treba da brani. Ali, pored toga sto nam brani, sto imamo to osecanje nedostojnosti, jos jaca treba da je zelja da se Gospod useli u nas dom "iako je sav pust i razrusen", da mi zelimo da se Gospod useli u nas. Ako to iskreno zelimo, onda ce pricesce biti na korist duse i tela, a nikako na stetu.

- Kako da se odnosimo prema pricescivanju na Vaskrs, Bozic, na velike praznike?

- Ovo mora da se razume: svaka liturgija jeste prinosenje beskrvne zrtve. Na svakoj liturgiji se jede Telo i Krv Gospodnja, pa bio to Bozic, bio Vaskrs, bila to Velika Subota, ili bilo koji drugi drugi dan kad se sluzi liturgija. Znaci, na svakoj liturgiji mozemo da se pricestimo, ako smo za to spremni. Neki ljudi kazu da na Vaskrs ne zele da se priceste, jer ce posle biti praznicna trpeza, prejesce se, pa ovo pa ono... Sv. Nikodim Agiorit tvrdi da se hriscani pricescuju i bez posta; oni koji drze sve postove, sredu i petak, dovoljno je da uoci pricesca ne veceraju. Znaci, mogu normalno da rucaju i sutra da se priceste, ako nema drugih smetnji. Ako ima, to treba da kazu svom duhovnom ocu. Zbog toga je vazno da budu u stalnom kontaktu sa njim.

- A kako cemo mi koji zivimo daleko od duhovnog oca?

- Iskreno da kazem, tada je vrlo tesko. Ako neko zivi u Ljubljani, a njegov duhovnik u, recimo, Beogradu, zaista je tesko.

- Mozemo da nadopunimo onaj odgovor iz intervjua o odnosu duhovnika i duhovnog ceda... U svakom mestu postoji lekar, i tu kod njega moras da budes. Nije dobro ako mnogo lutas, ides negde na drugo mesto. Kao sto je duhovnik u manastiru, tako je svestenik u parohiji.

- Cuo sam da su se ljudi cesto preseljavali sa velikih udaljenosti samo da bi dosli tamo gde im je bio duhovnik.

- Pa, ako taj lekar leci, onda ponekad i to mora da se uradi. Ali, sto rece o. arhimandrit, covek mora da se potrudi da u svom okruzenju nadje lekara. To je cisto prakticno pitanje. Ako ga nema tu, onda treba krenuti i dalje. No, svakako se treba dobro potruditi da se nadje lekar u svojoj okolini.

- Sta da se kaze za praksu u nasoj Crkvi da se jedanput godisnje, najcesce za Veliki post, pozove jedan duhovnik u neku eparhiju da izvrsi ispovest svestenika? Kakva je praksa u Grckoj?

- Meni je poznata ta praksa kod nas, u nasoj Crkvi, ali ja verujem da svestenici ipak imaju nekog svog duhovnika kod koga se po potrebi ispovedaju. Inace, covek moze da "eksplodira" ako njegova savest zahteva ociscenje od grehova a on nema gde da se ispoveda. Dakle, nikako nije dobro ako se kod nekih svestenika sve zavrsava na toj jednogodisnjoj ispovesti. Meni nije tacno poznato kako je u Grckoj, ali tokom svog boravka tamo nisam primetio takvu praksu. Znam da episkop od koga primam stipendiju organizuje za verni narod dolazak monaha iz Svete Gore makar po jednom u toku svakog posta. On ostaje pri hramu odredjen broj dana, i narod se ispoveda. Ali, za svestenstvo i monastvo prosto ne postoji tako nesto, jer je sasvim normalno da oni odlaze kod svog duhovnika, ili nekog drugog svestenika, i da se ispovedaju. To se pitanje uopste ne postavlja.

- Znaci, svako zna sta treba da radi...

- Jeste. Ako mi sluzitelji Svetog Oltara trazimo od vernog naroda da se zbog duhovne koristi redovno ispoveda, kako li onda tek mi trebamo to da cinimo!

- Ima dosta nasih ljudi koji kazu da veruju u Boga i da se mole, ali istovremeno u crkvu idu retko ili nikako.

- Cesto nemarnost nas svestenika dovodi do takvog zaparlozenja. Recimo, ako jedan svestenik godinama pricescuje pastvu u svojoj parohiji, a ne objasnjava joj sta znaci primiti Telo i Krv Gospodnju, onda se ne moze ocekivati napredovanje u crkvenom zivotu te pastve. Mislim da svestenik mora makar neki kratki tekst da napise i da taj listic deli narodu, da bi im objasnio sta je sv. pricesce, koliko je ono bitno, da vernik ne bi smeo neispovedjen da pristupi Putiru, nego da prvo mora da se ocisti. Znam da to nije lako; ja sam s Kosova, iz kraja gde se godinama to nije radilo, tako da danas svestenik, kada nekome ko je vec u godinama govori o pokajanju i ispovesti, cesto cuje: "Pa nisam ubio, nisam ukrao!" Takvo je barem moje iskustvo. Tu mora sa vernikom da se radi postepeno i uporno, ako treba ponekad da ga i ne pricesti. U pocetku ce biti mnogo tesko; najpre ce da govori "nisam ubio, nisam ukrao", ali kasnije ce ipak shvatiti da je uradio nesto drugo. Covek se ne ispoveda samo ako... ubije ili ukrade. Tesko je... mnogo je trnja izraslo, sada sve to treba iskrciti. Zetve je mnogo, a poslanika malo.

- Jedini put ka Hristu jeste put pokajanja. Prirodno je onda da se coveku najpre kaze sta je greh, da bi se mogao pokajati, ispovediti i na kraju pricestiti. A ponegde se cuje kako treba postiti, pa se pricestiti. Znaci, preskocena su cak tri-cetiri koraka pre sv. pricesca.

- A sta kada je ispovest svedena na: "kajes se? - kajem!" i gotovo?

- Kazem, ne stigne se, "poslenika je malo, zetve mnogo." Treba da se radi, a ko ce? Da nam Bog pomogne, inace... Za ispovest je vezana metanoja, koja znaci pokajanje, potpuno okretanje misli ka dobru. Dok mi sebe do toga dovedemo, treba vremena da prodje... Ali makar da se pocne, da onaj ko zeli da se pricesti kaze: ja prvo zelim da se ispovedim. Jer nema dana da covek necim nije opterecen. Nije za ispovest samo neki tezi greh. "Muce me neke misli, opterecen sam, tuzan. - Pa zasto si tuzan?" Dovoljno je tako da se pocne, da se odmah otkrije zasto je neko zalostan ili mrzovoljan. Jer znamo, cim coveka uhvati mrzovolja, satana vec deluje. To je uninije, ili mrzovolja. Sv. Jovan Kronstatski kaze: "Cim vas uninije uhvati, satana je dosao, terajte ga!" Pocetak je tezak, ali cim se svestenik malo potrudi, vidi se ucinak. I kasnije se, kao pastir koji brine o ovcama, stvarno raduje.

- Sv. Vasilije Veliki kaze da je najuzvisenija filosofija hriscanina strah Bozji. Kad se kuca zida bez plana, nece da lici na nista. Ako se neko bavi duhovnim poslom bez tog temelja, onda je to opasno i za vernika i za njega. Nekada jeste tesko zagalamiti, ali strah je jedna psihologija koja danas deluje kod ljudi. Treba naci neki kompromis izmedju ljubavi, one duhovne, prema bliznjem, i strogosti, koja bi coveka samo opominjala na to da se ispravi. Po sebi govorim: cim nema straha Bozjeg, gotovo je, onda "da jedemo i pijemo."

- Sigurno, duzni smo pre svega sebe da opominjemo, mi klirici, svestenici, a onda i druge. Sveti Jovan Krstitelj je, cim se pojavio, ucio: "Pokajte se!" Ucio je tako sto je vikao: "Pokajte se!", jer da nije vikao, sta bi bilo? Tako mi svestenici moramo da govorimo.

- Da, ali danas su ljudima uopste strane te reci: pokajanje, greh, Sud, smrt... to im je strano.

- Sam se Gospod pitao da li ce, kada dodje drugi put, naci vere kod ljudi. Kad ohladni ljubav, onda se i sve drugo okameni. Nazalost, to je toliko danas prisutno. Prevladao je materijalizam, potrosacki duh...

- Da, sada ljudi u zivotu ne traze Istinu, nego srecu, i to kroz uzivanje, kroz zadovoljstvo... Hvala Bogu da ima ljudi koji su se posvetili sluzenju Gospodu, sto su pastiri tu i poucavaju nas koji ucimo samo iz knjiga, a umom smo zastranili.

- Ja ipak verujem u blagodat Bozju, jer je Sam Gospod rekao da se u nemoci pokazuje sila Bozja. Cesto kad mislimo da je stvar izgubljena, nesto proklija, pojavi se. Deluje blagodat Bozja... Uostalom, mi hriscani treba da smo optimisti bez obzira na teskoce, treba da se radujemo i nadamo, i govorimo: "Slava Bogu za sve!"

- Kakva bi uloga nas mirjana u parohijama, u misionarskom radu, trebala da bude? Kako mi mozemo pomoci tome da se razvija duhovni zivot?

- Svaki hriscanin svojim primerom moze da bude veliki misionar. Ako on bude ziveo duhovnim zivotom, to se i bez mnogo reci pokazuje i prenosi na druge. Nije, naprimer, lose da se u dogovoru sa svestenikom osnuju razne sekcije. Mislim da je to dobro, tako se lako otkrije za sta je ko sposoban; na veronauci da se deci govori o Bogu, ali i da neko ko to zna kroz umetnost prikaze lepotu Bozjeg stvaranja, neko opet da im kroz muziku prikaze velicinu Neba... U Vranju je vladika Pahomije tu mnogo ucinio. On je zaposlio pet-sest uciteljica iz obicnih skola; jedna predaje likovni, jedna muzicki, itd., a kroz sve to ide veronauka. Zaposlio je tri uciteljice za grcki jezik, tako da ce mnogo dece u Vranju znati grcki... Neke uciteljice su zaduzene da decu uce recitaciji, neke pevanju u crkvi, pa sada nedeljom sv. liturgiju peva 600 do 700 dece, manje i vece... Tu decu vise niko ne treba da nagovara da idu u crkvu. Jedanput mesecno imaju bdenije, a svakog petka akatist Bogorodici, i sva deca su prisutna. To je velika nada za tu eparhiju, i za nasu buducnost, jer smatram da ce ta deca znati da se odupru mnogim iskusenjima koja nas cekaju.

- Kako da gledamo na nemaran odnos prema Svetom Predanju? Starac Kleopa nam kaze da veru i Sveto Predanje branimo do smrti.

- Mislim da se u ova vremena ispunjavaju reci Jevandjelja: "Jer gdje su dva ili tri sabrana u ime moje, ondje sam i ja medju njima" (Mt. 18, 20). Male i duhovno zdrave zajednice, u kojima vladaju jednomislije i ljubav, jesu kao neke oaze u pustinji. Ziveci po Svetom Predanju cuvacemo te oaze... Nastaje prava duhovna pustinja, mi smo u velikoj opasnosti. Da bi covek sacuvao sebe, svoju dusu, mora da se sto vise predaje umnoj molitvi. Cesto je tesko dati dobar odgovor u ova danasnja vremena, kad je zaista sve upereno protiv Boga, protiv vecnosti, protiv Pravoslavlja...