«Vatrogasno» poslusanje

Tacno pre tri godine o tom dogadjaju nije pisao samo najlenjiviji novinar, razjasnjavali, snimali programe i republicki televizijski kanali, i prvi – ORT: u Rusiji je pri pravoslavnom manastiru bila organizovana dobrovoljna vatrogasna brigada, tacnije, neveliko odeljenje. Prvi put. I nigde drugde, vec ovde kod nas, u Tatarstanu, pri Raitskom Bogorodicinom muskom manastiru. I zato ovih dana imamo povod da cestitamo vatrogascima «rodjendan» i susretnemo se sa rukovodiocem DPO manastira Aleksejem Trusovim.

- Kako se govorilo u stampi, dobrovoljna vatrogasna brigada pri Raitskom manastiru je jedinstvena u Rusiji. Sta je to u stvari?

- Postoji jos jedna, u manastiru na ostrvu Valaam, ali ona opsluzuje samo sam manastir. Vise ih nema u pravoslavnom svetu. Dobrovoljna vatrogasna brigada pri manastiru je postojala jos kod katolika, negde u Nemackoj.

- Podsetite nas, kako je sve pocelo u Raitu.

- 1999. godina. Te godine na leto se desio pozar u manastirskoj banji. Dobro je sto niko nije postradao. A krajem decembra – ponovo pozar. Sada vec van manastirske teritorije, ali pored. Zapalio se krov jedne poljoprivredne zgrade. To se desilo odmah posle rucka. Do najblizeg vatrogasnog odreda je  - skoro 20km. Kada su vatrogasci dosli – krov je vec skoro dogoreo. Ali bila je i velika uznemirenost! Zamislite samo – tu je bilo i monaha, i kolonista (zgrada je pripadala specijalnoj skoli za maloletne prestupnike – O.K.) i vatrogasaca. Neko se bori s vatrom, neko pokusava da izvede zivotinje, koje se nalaze unutar zgrade… Pored toga, prasici su se razbezali…Dim svuda naokolo…Pozar je naravno ugasen, ali je ostao problem kako nadalje spreciti da nesto izgori. Koliko je samo truda ulozeno u obnovu manastira, koliko je bio lepsi – nije se smelo racunati «na srecu»…

Nije nikakva tajna da Raitski manastir ima dobre odnose sa MVD Tatarstana. U vreme redovne posete ministra unutrasnjih poslova RT Ashata Safarova bio je postignut dogovor, da ministrarstvo pomogne manastiru u organizaciji vatrogasne sluzbe. Tim pre, sto je Ministrov Kabinet doneo resenje o tome, da u svakom republickom preduzecu mora postojati DPZ – dobrovoljna vatrogasna zastita. To je samo ubrzalo dobijanje svih neophodnih dokumenata.

Posebnu zahvalnost dugujemo MVD republike i zelenodoljskom OGPS-8. Ministarstvo nam je poklonilo vatrgasni automobil, «bojevke» i neophodnu bojevu opremu, a odred je pripremio sve za obucavanje vojnika i vezbanje.

- Vatrogasna zastita -  da li je to jedno manastirsko pododeljenje?

- Da. Po operativnom planu, mi pripadamo zelenodoljskom odeljenju drzavne vatrogasne zastite, a administrativno – manastiru. Ali mi opsluzujemo i blize objekte, pet naseljenih punktova: Raitu, selo Sadovi, drzavno dobro za gajenje divljih zveri, selo Belo-Bezvodno, Veliki Kljucevi. Poslednjih godina rejon naseg opsluzivanja je prosiren – odlazimo i u Iljinku, i na 774km, u Kulbasi, Vasiljevo. Tamo odlazimo ukoliko je neophodno. Nas zadatak je: da uspemo da pokrijemo vreme da dolaska glavne vatrogasne brigade da pocnemo sa gasenjem pozara.

- Koliko ima ljudi u raitskoj vatrogasnoj zastiti?

- Trenutno cetvoro. Ali iz prethodne grupe, to jest od onih, koji su ovde radili pre tri godine, ostao je samo jedan. Otac Gurij je trenutno u manastiru, peva u horu, otac Grigorije je postao djakon, vrsi Bogosluzenja. Otac Erasim sluzi u Iljinskoj Crkvi. A zajedno sa mnom sluze Viktor Kuzmin, Evgenij Ciganov, Sergej Behovih. Svi su oni dosli u manastir po prizivu iz srca. Ovde je na primer bio Viktorov rodjeni otac – monah Ilarion, koji se upokojio u manastiru.

- A kako ste se vi nasli u Raitu?

- Ja sam s dalekog Istoka. Sluzio sam u organima pravne sluzbe. Predavao sam kosarku u decijoj sportskoj skoli u toku pet godina. Jednom sam dosao u Nabereznije Celni, otisao u pravoslavni hram…Gospod je pokucao na vrata srca…Boravivsi prvi put u Raitu aprila 1998. godine, nisam mogao da se ne vratim – u avgustu sam dosao ponovo. Zatim, razmislivsi, skupio sam stvari i dosao u Raitski manastir, da bi sluzio Gospodu. Kada se formirao vatrogasni odred, namesnik manastira me je blagoslovio da rukovodim njim.

- I tako je od momenta formiranja vatrogasne brigade proslo tri godine. Vi ste se vec sigurno navikli na putovanja na mesta pozara. Da li se secate svog prvog odlaska?

- Naravno da se secam. Sada sve izgleda smesno. Odeljenje je formirano u februaru, a prvi odlazak na zadatak je bio pocetkom leta. Gorela je posumljena oblast u regionu farmi za gajenje divljih zveri – zapalila se od bacenog opuska u proslogodisnje lisce. Trenutno imamo radiostanicu, i vezu sa svim vatrogasnim odredima u regionu, a u to vreme… Prosto je dotrcavao dezurni iz specijalne skole i obavestavao o pozaru. Mi smo otisli, ali su skoro odmah posle naseg dolaska pristigla kola iz zelenodoljskog odreda i iz Vasiljeva, pa samim tim i rukovodstvo. Nama su odredili gasenje vatre. U toku gasenja pozara je svejedno da li je to nas prvi zadatak ili koji drugi – samo je vazno da se vatra lokalizuje, a mi smo – kao na ispitu, a i osecalo se da su nas rikovodioci nadgledali, posmatrali kako se snalazimo.

- Bukvalno kroz nedelju dana je bio drugi pozar. Nedaleko su gorela poljoprivredna skladista. Upravnik Raitskog samoupravljanja je naredio da se mesto pozara pospe zemljom. Ali to nije pomoglo. Sledeceg dana su pozvali nasu vatrogasnu brigadu – kratkotrajno gorenje se pretvaralo u pravi pozar. Rekao sam: hajde da probamo da ugasimo penom. Ali sam bio potpuno uveren, da to treba upotrebiti, ali je «pena» odnela svoje…Da, znao sam da se penom koriste obicno samo u podrumskim prostorijama, ali se desilo nesto slicno: gorelo je kao i iznutra. Ja sam za to dobio svoje, kaznili su me: pena je – skupa.

Zatim su poceli obicni radni dani. Istina, i danas ima teskoca.

Gorela je kuca u Velikim Kljucevima…Zamolili su nas za pomoc, a mi smo tada veoma cesto popravljali kola (kada su nam poklonili vatrogasna kola ona su vec bila stara sest godina). U to vreme su nam se vrata na kabini cesto zaglavljivala. Svaka krivina – i dolazilo je do zaglavljivanja. I tako smo jednom dosli na mesto pozara, a ne mozemo da izadjemo. A tamo se pozar razbuktao, ljudi su bili u panici. Pritrcava nam zamenik nacelnika odreda i pita ironicno: «A zasto vi ne izlazite?» Mi cutimo. «Da li mogu da otvorim vasa vrata?» I otvorio je…»Treba da gasite pozar», - vikao je. I eto tako. Ne mozes svima sve da objasnis, zasto, kako…

Te godine je bio veoma ozbiljan pozar – goreo je zabran. Gasili smo ga sedam sati uzastopno. Potrosili smo oko 46 tona vode…

- Vasa sluzba je – manastirsko poslusanje?

- Po duhu i veri mi se mozemo smatrati iskusenicima, a po zakonu – ne. Iako, kada je to neophodno mi vrsimo ta poslusanja, kao i iskusenici – u Crkvi, u trpezariji. Kada okolnosti to zahtevaju ili na praznike, oblacimo i podrasnice – imamo odredjene funkcije unutar manastira. Ali tad dolazimo u neposredni kontakt sa spoljnim svetom. U tome i jeste problem. Mi nemamo mogucnosti za opravke, pa zbog toga moramo da se obracamo za pomoc zelenodoljskom odredu i da odlazimo u grad. Stavise, tad smo u potpunosti podredjeni tom odredu, vezbamo, odlazimo zajedno na zadatke…

- Istina, tesko je neprekidno biti u stanju iscekivanja nevolje?

- To i jeste nasa obaveza.

- Hvala za interesantan razgovor. Pomozi nam Gospode!

Olga Krestinina

http://raifa.ru/numbers/articles/?ID=201